ODNOSI IZMEĐU ŽIDOVA I KRŠĆANA

Prošlost, sadašnjost, budućnost

Nekoliko riječi povodom objavljivanja knjige Jakova Neusnera Rabin razgovara s Isusom

Kotel DA-DON1

(NAPOMENA UREDNIKA ZBORNIKA: Zbog predavanja prof. dr. Darka Teperta »Isus iz Nazareta i Tora«, koje uz predavanje uvaženoga rabina Kotel Da-Dona predstavlja istu tematsku cjelinu, napominjemo da je predviđeni naslov rabinova predavanja održana u sinagogi glasio »Tora i Isus iz Nazareta«. U konačnoj verziji koju smo primili za tisak u Zborniku gospodin rabin je naslov proširio i dijelom se od teme udaljio. Iako nije održan kao predavanje u sinagogi u ovomu obliku, ovaj prilog svjedočanstvo je rabinova osobnoga poimanja odnosa između Židova i kršćana tijekom povijesti. Premda neka iznesena stajališta nisu nijansirana u duhu saborske deklaracije Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, Crkva, u duhu Drugog vatikanskog sabora, izražava iskreno žaljenje za svaki oblik antisemitizma koji je u njezinim redovima mogao postojati u prošlosti.)

Ove godine (2011. – nap. ur.) istoga vikenda kršćani i Židovi slave Uskrs i Pesah. Pesah je, nažalost, često bio povod kršćanskomu antisemitizmu i optužbama za obredno umorstvo, što je dovelo do prolijevanja židovske krvi tijekom duge dijaspore. Korijeni toga antisemitizma nastali su iz dva glavna izvora:

antisemitske propovijedi – Kršćanski duhovni vođe propovijedali bi protiv Židova i židovstva u doba Pesaha, koji pada u vrijeme kršćanskoga blagdana Uskrsa, kada se iz Novoga zavjeta čita o Isusovoj smrti. Židove se optuživalo za njegovu smrt, uspaljivali su se nagoni te se slala ili hrabrila kršćanska svjetina u valovima nasilja nad Židovima, pod izgovorom osvete za Isusovu smrt.

antisemitske optužbe – Proširena je bila odvratna antisemitska ideja da Židovi rabe kršćansku krv za pripremanje macesa za Pesah i za pijenje četiriju čaša vina te da zato Židovi svake godine kolju kršćansku djecu. Ovo je klasičan primjer koliko antisemitske predrasude nisu imale veze s razumom i stvarnošću jer je židovima u Tori izričito zabranjeno jesti životinjsku krv2, a koliko li je tek onda zabranjeno jesti ljudsku! Međutim, činjenice su jedno, a slijepa mržnja drugo – antisemitizam ne treba logičan razlog, on traži žrtvu. Druga optužba protiv Židova bila je da kradu hostiju koja, po kršćanskim tekstovima, postaje Isusovim tijelom te da je probadaju jer je među kršćanima bilo rašireno vjerovanje da hostija ispušta krv kada je se probode, kao živo tijelo.

Optužbe za obredno umorstvo počele su se javljati u kršćanskome svijetu od dvanaestoga stoljeća. Prema brojanju povjesničara, bilo je 154 slučaja optužaba protiv Židova, 45 u Njemačkoj, 20 u Poljskoj, 16 u Austriji, 14 u Rumunjskoj, 12 u Italiji, 9 u Rusiji i 7 u Francuskoj. Ponekad bi prigodom javnoga montiranog sudskog procesa nakon optužbe za obredno umorstvo dolazilo do nasilja raspaljene svjetine nad Židovima jer je svjetina vjerovala da su sud i njegova odluka istiniti i pravedni. Prva optužba za obredno umorstvo zbila se 1144. godine kada je neki pokršteni Židov, Theobald iz Cambridgea u St. Norwichu u Velikoj Britaniji, svjedočio da Židovi svake godine u Europi kolju kršćansko dijete za Pesah. Te je godine tamo pronađen ubijen dječak, a antisemiti su iskoristili priliku da napadnu Židove. Dječaka su čak proglasili svetim te je postao sv. Vilim. Dvije godine kasnije počeo je Drugi križarski rat, a križari su iskoristili tu optužbu za obredno umorstvo kako bi napali Židove. Tri godine kasnije u Würzburgu, u Njemačkoj, otkriveno je 24. adara, oko tri tjedna prije Pesaha, tijelo kršćanina koji se utopio u rijeci. Židovi su optuženi za ubojstvo zbog uzimanja krvi za Pesah. Tri dana ubijali su Židove u Würzburgu, a nakon toga su križari ubijali Židove svih židovskih zajednica na tome području, neprekidno oko pedeset dana, sve do Šavuota. Godine 1171. podignute su optužbe u Francuskoj. U Lyonu su u požaru poginuli svi Židovi u gradu, cijela zajednica. Ovu je optužbu odbacio Papa 1247. Godine 1236. podignuta je optužba za obredno umorstvo u Fuldi u Njemačkoj. Godine 1264., na Pesah, ponovno su podignute optužbe za obredno umorstvo u Engleskoj. U Londonu je ubijeno oko 1500 Židova, ostali su pobjegli, a njihova je imovina opljačkana. Tako je život Židova postao svačije vlasništvo, do njihova izgona, dvadeset sedam godina kasnije. Godine 1389. u Pragu, na posljednji dan Pesaha, svjetina je ubila nekoliko tisuća Židova. Mnogo godina kasnije u Pragu su ponovno zabilježeni slučajevi optužaba protiv Židova za obredna umorstva. To je bilo u vrijeme Maharala iz Praga3, koji je činio čuda. Jedno od njih bilo je stvaranje Golema kako bi spasio svoju zajednicu. Poznata je optužba iz gradića nedaleko od Trsta u Italiji4. Dvogodišnji je dječak nestao prvoga dana Pesaha. Tijelo mu je nađeno u rijeci, blizu kuće nekoga Židova. Po naredbi biskupa uhićeni su predstavnici zajednice i mučeni dok nisu priznali da »su oni ubili dječaka kako bi jeli njegovu krv«. Ta se priča brzo proširila na području Italije i Njemačke zbog čega su mnogi Židovi ubijeni i spaljeni. U to doba zatvorili su rabina Maharija iz Verone, rabina općine u Regensburgu. On je na kraju spašen. Napisao je da je onaj dječak postao sv. Simon, posvećen krvlju mnogih Židova. Izgrađena je i crkva s njegovim imenom. Nakon nekoga vremena Papa se predomislio i poništio posvećenje toga dječaka, a crkva je dobila drugo ime. No to nije pomoglo ubijenima i spaljenima. Godine 1598. u Poljskoj, u gradu Lublinu, u vrijeme Pesaha, nađeno je u jednoj od močvara pokraj grada tijelo nežidovskoga dječaka. Odmah je uhićeno pet Židova koji su morali priznati da »su pili vino s krvlju dječaka te da su krv stavili i u maces«. Lublinski ih je sud proglasio krivima te su obješeni na trgu preko puta sinagoge. Dječak je pokopan u najvećoj gradskoj crkvi i proglašen je svecem. Čak je i poljski kralj August II. prije oko 300 godina rekao da »Židovi nevjernici prolijevaju krv kršćanske djece za potrebe blagdana beskvasnoga kruha«.

Krajem srednjega vijeka i u doba renesanse bilo je dosta optužaba za obredno umorstvo i u Turskoj, Egiptu i Siriji, pa čak i u Izraelu, u Hebronu. Podigli su ih muslimani, premda je takvih slučajeva bilo malo u usporedbi s onima koje su pokrenuli kršćani, osobito svećenici tijekom duga razdoblja i na različitim mjestima. Osobito je poznata optužba za obredno umorstvo u Damasku, 1840. godine, kada su Židovi optuženi za ubojstvo kršćanskoga redovnika. Protiv ove optužbe očitovale su se poznate židovske ličnosti

– Moses Montefiore (1784.–1885.), obitelj Rotschild i Adolphe Crémieux (1796.–1880.), a pridružile su im se i vlade Engleske i Austrije – kako bi pobili besmislenu optužbu. Prijevara je razotkrivena, a turske su vlasti izdale odredbu za zaštitu Židova pred optužbom za obredno umorstvo. Ova je optužba ujedinila Židove i dovela do solidarnosti cijeloga židovskog naroda i u drugim slučajevima. Bilo je još optužaba koje su privukle svjetsku pozornost, poput one u Tiszla Eszlaru, u Mađarskoj, 1882. godine, kada se ponavlja ista priča: pred Pesah su našli mrtvu kršćansku djevojku, a Židovi su optuženi za njezino ubojstvo radi uzimanja krvi. Godine 1913. saznalo se za optužbu protiv Mendela Beilisa iz Kijeva u Ukrajini. Treba naglasiti da su se protiv ove optužbe Židovima pridružili i kršćanski vjerski vođe.

I nacisti su konstruirali propagandna suđenja s dokazima i »znanstvenim« publikacijama protiv Židova, preuzimajući sve što im je odgovaralo iz tragične povijesti europskoga antisemitizma. Spomenimo i zanimljiv nedavni slučaj. U Egiptu je 1962. izišlo novo izdanje knjige Ljudske žrtve u Talmudu. Ova knjiga »objašnjava« i »potvrđuje« da se Židovi koriste krvlju u bogosluženju. Duga povijest židovskoga naroda nažalost poznaje mnogo takvih slučajeva, a i na hrvatskome ih je području povijest zabilježila nekoliko. Usprkos brojnim kršćanskim najvišim autoritetima koji su javno izjavili da je optužba Židova za obredno umorstvo besmislena, ova se predrasuda uvijek iznova javljala u doba mržnje kada je služila kao opravdanje za nasilje nad Židovima. Najčudnije je što su već Rimljani, u neznanju, optuživali i Židove i kršćane zajedno (!) za slična obredna umorstva. Ovo je dokaz kako bi ljudi trebali biti oprezni kada vjeru rabe kao povod za ubijanje.

No u prošlomu smo stoljeću bili svjedocima povijesne i revolucionarne teološke promjene u stavovima zapadnih Crkava prema židovstvu i Židovima. Nažalost, ta teološka promjena nije dovoljno poznata vjernicima obiju strana. Dva su osnovna uzroka te promjene. S jedne strane na Crkvu je djelovalo opće okružje modernizma, humanizma i ekumenizma, što je dovelo do velikih promjena u stavu prema Židovima. I Šoa (Holokaust) je, naravno, natjerala svijet na spoznaju da je negativno povijesno viđenje Židova i židovstva u očima kršćanstva pridonijelo okolnostima koje su omogućile Holokaust. Tradicijski stereotip Židova kao »poduke u preziranju« doveo je do ponižavanja Židova tijekom povijesti i do njihova progona. To su mnogi kršćani primali s ravnodušnošću. Dokument koji su objavile njemačka i poljska biskupska konferencija govori o »suodgovornosti« Crkve za Šou.

Treba uočiti raznolikost Crkava, a ne promatrati kršćanstvo kao jedinstveno tijelo. Protestantizam okuplja stotine smjerova od kojih su najpoznatiji oni zvani osnovnom strujom (anglikanska, evangelička, luteranska…). Od 1948. protestantske su Crkve članice Svjetskoga kongresa Crkava koji je dao izjave o njihovim naprednim stavovima i odnosu prema Židovima i židovstvu. Na konzervativnoj protestantskoj strani su male engleske Crkve, među kojima ima velikih razlika u mnogim pitanjima, između ostaloga i u pristupu Židovima. Ipak, većina s naklonošću prihvaća povratak Cionu kao korak k povratku njihova Mesije.

Istočne pravoslavne Crkve nisu prošle proces teološke modernizacije odnosa prema Židovima. Njihova je teologija ostala kakva je bila i s njihove strane nije objavljen službeni dokument o odnosima prema Židovima. (Postoji, ipak, neslužbeni pravoslavni dokument koji su 1972. godine načinili sudionici dijaloga Židova i pravoslavaca.)

Najistaknutije promjene zbile su se u Rimokatoličkoj crkvi koja ima nešto više od milijardu vjernika. Ona je, gotovo bez promjene, od prvih stoljeća naše ere do nedavna bila zadržala antisemitski i anticionistički pristup. Godine 1965. objavljen je revolucionarni dokument Nostra aetate (U naše doba). Taj je dokument rezultat Drugoga vatikanskog sabora koji je 1962. godine sazvao papa Ivan XXIII. Katolička je crkva na tome Saboru započela cjelovit i dubok proces promišljanja unutarnjega stanja i stajališta prema suvremenome svijetu. Sabor je završio za života pape Pavla VI. Izdani su različiti dokumenti, među njima i Nostra aetate, dokument o odnosu prema ne-kršćanskim religijama. U četvrtomu odjeljku Sabor se izjašnjava o odnosu prema židovstvu i židovskome narodu. Saborom je počeo proces učenja, razumijevanja i približavanja katoličke zajednice židovskome narodu i židovstvu. Otvoren je put za bitne promjene u kršćanskoj svijesti. Izdavanje izjave o stajalištu Crkve nadraslo je značenje samoga teksta. Proglas je doveo do promjena u tradicijskome kršćanskom shvaćanju Židova i židovstva. Crkva objašnjava da su joj korijeni u židovstvu i u povijesti židovskoga naroda. Iz toga su naroda proizišli Isus, apostoli i njihovi učenici: »Stoga Crkva ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojio iz svoga neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila njegovu objavu, te da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene grane-divljake naroda.«5 Izjava svjedoči o duboku preispitivanju povijesti Crkve u vezi sa židovstvom i židovskim narodom, o spoznavanju potrebe za temeljitom promjenom u kršćanskome shvaćanju svega vezanog za Židove i židovstvo: »Stoga Crkva… žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma kojima su bilo kada i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.«6 Katolička crkva okreće novi list i priznaje židovstvo i židovski narod. Dokument odbacuje doktrinu po kojoj svi Židovi koji su živjeli tijekom povijesti trebaju snositi odgovornost za Isusovo raspeće. Takvo ranije učenje bilo je temelj kršćanskoga antisemitizma. Antisemitizam je osuđen, a papa Ivan Pavao II., dvadeset godina nakon Sabora, označio ga je kao grijeh. Od osamdesetih godina 20. stoljeća Katolička je crkva preuzela aktivnu ulogu u općoj borbi protiv antisemitizma u svijetu. Do ovoga dokumenta Židovi su bili shvaćeni kao »odbačeni« narod budući da su odbili prihvatiti Isusovo božanstvo i mesijanstvo, progonjeni su i ponižavani. Židovstvo je bilo viđeno kao zastarjela vjera, a kršćanstvo kao istinski, novi Izrael. Teološkim izrazom govorilo se o diskontinuitetu, o stanju kada je Božje izabranje prešlo sa Židova na kršćane. Taj se stav promijenio: Božji savez sa Židovima ostao je vrijediti i nije nikada prekinut7. Smisao je toga u kontinuitetu: židovska je vjera živa i diše, Božje obećanje da zemlja Izraelova pripada Židovima ostalo je kao i prije, židovska povijest u posljednje dvije tisuće godina ima vjersko značenje. Biblija je sada u svojoj cijelosti otvorena katolicima, a ne samo oni dijelovi koji su viđeni kao najava Novoga zavjeta. U kršćanstvu općenito danas postoji trend naglašavanja židovskih izvora kršćanstva: židovstvo Isusa, njegove obitelji i njegovih učenika. Isusova je bliskost farizejskome učenju novost, zbog lošega prikazivanja farizeja u Novome zavjetu i kasnije, u kršćanskome učenju. Kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora prestalo je misionarstvo među Židovima.

I većina protestantskih Crkava iz glavne struje također je zaustavila misionarstvo među Židovima, iako ono i dalje postoji u nekim rubnim strujama. Opis posljednjih Isusovih dana u Novome zavjetu, koji se čita u doba Uskrsa, baca loše svjetlo na Židove i bio je korijen kršćanskoga antisemitizma.

Odnedavno nekoliko novih prijevoda mijenja tu lošu sliku. Vatikanski dokument8 u svojoj liberalnoj izjavi prihvaća činjenicu da su evanđelja napisana mnogo godina nakon događaja koje opisuju te su na njih nedvojbeno utjecali sukobi između mlade Crkve i Židova. Spomenuti dokument poziva i na proučavanje s ciljem određivanja koliki je bio utjecaj kasnijih okolnosti na te tekstove. Papa Ivan Pavao II. je 6. ožujka 1982. u Rimu, na sastanku biskupa i stručnjaka koji su se okupili kako bi preispitali odnos Crkve i Židova, rekao o Židovima i židovstvu: »Na tome području moramo nastojati da katoličko poučavanje na svojim različitim razinama, i ono usmjereno na djecu i mladež, prikaže Židove i židovstvo ne samo ispravno, bez jednostranosti, oslobođeno predrasuda i vrijeđanja, nego i sa sviješću o zajedničkoj tradiciji Židova i kršćana.«9

Još jedna važna promjena jest odnos prema Državi Izrael. Po starome kršćanskom shvaćanju, dijaspora je bila dio kazne određene Židovima zbog odbijanja da prihvate Isusa kao Mesiju. Uspostavom Države Izrael stvorena je nova stvarnost10 te od 1948. godine riječ Izrael nije bila u vatikanskome »rječniku«. Tako nije spomenuta ni na Drugome vatikanskom saboru ni u prva dva dokumenta11 koji se odnose na Židove i židovstvo. Za vijeme pape Ivana Pavla II. došlo je do promjene te treći dokument12 sadrži paragraf o Državi Izrael. I u vatikanskoj izjavi o vjerskim odnosima sa Židovima iz 1987. godine piše da izostanak uspostavljanja odnosa s Državom Izrael ne proizlazi iz teoloških poteškoća (razlozi su, čini se, bili politički). Godine 1993. tome je došao kraj potpisom sporazuma o međusobnu priznavanju Svete Stolice i Države Izrael13.

Prirodno je što dokumenti koji se objavljuju s visokih mjesta ne dospijevaju odmah do širokih masa. Zato je nemoguće u jednome danu promijeniti mnoge godine negativna učenja o Židovima u krugu Crkava. Staro i ukorijenjeno učenje prodrlo je duboko u kršćansku svijest. Cilj pozitivnih promjena stoga treba biti i da one ne zažive samo u vodstvima kršćanskih zajednica, već da dospiju do svih pripadnika Crkve, do »obična kršćanina«, kako bi nestale predrasude prema Židovima i židovstvu. Zadaća prenošenja tih novih ideja vjernicima prije svega je na vjerskim vođama. Upravo u duhu približavanja i s osjećajem duboka poštovanja prema kršćanstvu rabin Neusner je napisao ovu izvanrednu knjigu.

Rabin dr. Jacob Neusner14 napisao je brojna djela u kojima istražuje odnose između judaizma i drugih religija. No u nedavno objavljenoj knjizi Rabin razgovara s Isusom15 pokušava stvoriti vjerske okvire za židovskokršćanski dijalog. Knjigu i autora pohvalio je papa Benedikt XVI. te je Jacob Neusner dobio nadimak »Papin najdraži rabin«. Pohvale su stigle i od uglednih rabina poput rabina dr. Jonatana Sacksa, glavnoga rabina Velike Britanije.

Nažalost, povijest rasprava između kršćanstva i židovstva krenula je prilično loše… Na primjer, srednjovjekovni su rabini bili prisiljeni sudjelovati u teološkim raspravama u prisutnosti kraljeva i kardinala s pitanjem koja je religija istinska – kršćanstvo ili židovstvo. Rezultat tih rasprava bio je unaprijed poznat. No nakon Drugoga svjetskog rata smjer je rasprava išao k tome da obje religije govore manje-više o istoj stvari, a razlike su male i trivijalne.

Za razliku od mnogih drugih knjiga iste tematike ova je knjiga započela s drugom vrstom rasprava u kojima je predmet rasprave – istina ovih dviju religija. To predstavlja povratak starim debatama, ali ovoga puta bez pritisaka te s iskrenom namjerom da se istraži istina i bez straha da se postave teška pitanja i pronađu odgovori.

Čini mi se da rabin Neusner pokušava na vrlo poseban način dotaknuti konfliktna područja između dvije religije, područja na kojima su drugi vodili ratove i na kojima je puno ljudi izgubilo živote. Neusner priznaje da ne može raspravljati protiv vjere – osoba koja vjeruje u Isusa čini to ne samo zbog njegove snažne riječi… stoga on tvrdi da će raspravljati Isusovim riječima (kao što su one prenešene nama u Evanđelju po Mateju).

Neusner pokušava na poseban način pokazati razlike u vjerovanju između kršćana i židova, i to u doba novih metodologija relativistički u dijalogu jer se samo razumijevanjem tih razlika možemo doista angažirati u pravomu dijalogu. To upravo i čini ova knjiga i zato papa Benedikt XVI. kao vrhunski teolog uvjerljivo izjavljuje: »…najvažnija knjiga u židovsko-kršćanskome dijalogu u posljednjemu desetljeću.«

Ovaj poseban odnos između pape Benedikta XVI. i rabina Neusnera izgrađen je kao odnos između dva iskrena teologa koji samo traže istinu s ljubavlju i poštovanjem. Kao što Neusner objašnjava: ako bi bio Židov u Palestini prvoga stoljeća, ne bi se pridružio krugu Isusovih učenika. Štoviše, piše da »ako sam čuo što je… [Isus] rekao u Propovijedi na gori… ne bih ga slijedio«. U knjizi Neusner razgovara s Isusom i iskreno pokušava pružiti razloge zašto bi mu bilo teško prihvatiti ono što je Isus imao reći. Međutim, Neusner opisuje neka bitna pitanja koja dijele kršćane i židove. Pritom Neusner pokazuje najveće poštovanje kršćanskih vjerovanja i uzima ozbiljno Isusov nauk, što je bitna sastavnica religijskoga dijaloga. Zbog toga čitanje ove knjige ne samo da čitatelju pruža dublje razumijevanje židovstva, nego postaje model za način sudjelovanja u religijskome dijalogu.

Neusner drži da mnogo toga što je Isus rekao nije u skladu s Torom. Ipak, u isto vrijeme Neusner je prijemčiv za neke stvari koje je Isus propovijedao.

Jedan primjer između mnogih rasprava jest ona o Šabatu16:

Neusner tvrdi da Isus poučava ljude da krše neke od Deset zapovijedi, osobito »sjeti se da svetkuješ dan subotnji«. Neusnerove se tvrdnje temelje na Evanđelju po Mateju, 12. poglavlje, gdje su Isus i njegovi učenici trgali klasje i jeli ih u subotu. Kada farizeji optuže Isusa da »radi ono što nije dopušteno u subotu«, Isus se poziva na velikoga kralja Davida koji je napravio slične nezakonite radnje, a onda izjavljuje da je on, Sin Čovječji, gospodar subote. Isus zatim ulazi u sinagogu gdje nastavlja raspravu s prispodobom te u zaključku tvrdi da »je subotom dopušteno činiti dobro«.

Po Neusneru, Židovi subotom čine ono što je Bog učinio na sedmi dan stvaranja, i bit držanja subote nije u »činiti dobro«, već je pitanje subote – svetost, a biti svet znači biti poput Boga. Držanje svih zakona subote prema Tori možda će izgledati besmisleno ne-židovima, ali Neusner ističe da »svetkovanje subote određuje što Izrael čini Izraelom«. Izrael je upravo taj koji živi prema tim subotnim pravilima.

Sve u svemu, knjiga nije samo još jedan običan rad o pitanju »zašto se Židovi ne klanjaju Isusu«. Neusner je uspio u stvaranju nečega sasvim drugoga. Knjiga nam otvara prozor u pokušaj razumijevanja temelja spora između farizeja i Isusa. Neusner neće promijeniti vaše vjersko uvjerenje, ali će vam otvoriti srce i um za to zašto farizeji nisu prihvatili Isusa i osjećali se ugroženim njegovim porukama. Nije se radilo o sukobu za političku moć, kao što neki kažu, nego o vjerskoj i duboko intelektualnoj raspravi koja se temelji na iskreno usađenim uvjerenjima. U svakom slučaju, Neusnerova knjiga, pod pokroviteljstvom pape Benedikta XVI., izaziva zapadni svijet ne samo da nastoji poštovati i razvijati bolje razumijevanje za druge religije, nego da bude promicatelj istine. Ova knjiga definitivno daje nov pogled te nas potiče da nastojimo istinski razumjeti razlike i sličnosti među religijama.

  1.  Rabin, rođen u Izraelu gdje je primio vjersko i rabinsko obrazovanje, duhovni vođa Židovske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
  2.  Krv je izričito zabranjena u Tori: »Ali krv ne jedite, na zemlju je prolijte kao vodu« (Pnz 12,16; Lev 3,17). Stoga nam je naloženo da prije kuhanja odstranimo krv iz mesa. To se odnosi samo na meso koje ćemo kuhati, a nije to potrebno učiniti s mesom koje želimo peći jer će pri pečenju krv izaći. Ako tijekom tri dana od klanja krv nije odvojena, meso se više ne smije kuhati, već samo peći (Pojedinosti oko izdvajanja krvi vidi u: Kotel Da-Don, Židovstvo: život, teologija i filozofija, Zagreb, Profil, 2004., str. 306 (potpoglavlje Hahšara).
  3. Maharal-Judah Loew (Levai) ben Bezalel (c. 1520.–17 September 1609.), među najpoznatijim praškim rabinima.
  4. Kitov, E., The Book of our Heritage, sv. 2, str. 658. Feldheim Publ., Jerusalem / New York 1997.
  5. 4. paragraf Nostra aetate, na temelju Poslanice Rimljanima 11,17–24.
  6. Ibid.
  7. Tako se izrazio Ivan Pavao II.
  8. Lipanj 1985.: Zajednička veza: upute za pravilno prikazivanje Židova u propovijedanju i katehezi – papinska komisija za vjerske odnose sa Židovima; vidi i na hrvatskome: Drugi vatikanski koncil – Dokumenti, Bilješke za ispravno prikazivanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb  1986.
  9. Christian documentation on Jewish-Christian relations in the Contemporary era; str 43. ICCI, Jeruzalem, rujan 1996.
  10. Vidi: Kenna, A., Catholics, Jews and the State of Israel. New York, A Stimulus Book – Paulist Press 1993; Prager, J, Faith and Fulfillment: Christians and the return to the Promised Land. London, Vallentine & Mitschell, 1985.
  11. 28. 10. 1968.: Nostra aetate, proglas o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama s Drugoga vatikanskog sabora; 1. 12. 1974.: Smjernice za provođenje Nostra aetate: o vjerskim odnosima sa Židovima.
  12. Lipanj 1985.: Zajednička veza: kršćani i Židovi.
  13. Rosen, D., The negotiations of the permanent bilateral Commission between the Holy See and the State of Israel, and their fundamental agreement signed on December 30. 1993: A challenge long delayed. ADL, New York, 1996.
  14. Rabin dr. Jacob Neusner rođen je u židovskoj ortodoksnoj obitelji u New Yorku. Svoje teološko obrazovanje stekao je na nekoliko najboljih sveučilišta u svijetu kao što su Harvard, Oxford, New York – JTS Jewish Theological Seminary i Sveučilište Columbia. Predavao je na velikom broju tih i drugih uglednih sveučilišta u Americi. Poznat je i kao »najplodniji pisac stoljeća« s više od 900 knjiga. Prošle su godine izišla 22 nova naslova, većinom iz njegova područja – drevnoga judaizma. Među njegovim najznačajnijim djelima su: prijevodi Talmuda – Jeruzalemski (u 35 svezaka) i dva izdanja Babilonskoga Talmuda (u 46 svezaka). U stvari, preveo je većinu drevne rabinske literature.
  15. Rabin razgovara s Isusom, Jacob Neusner, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
  16. Ibid. u 5. poglavlju, strana 111.

ZATVORI »