DUH ASIZA KLARE ASIŠKE

Judita ČOVO1

Uvod

Duh Asiza naziv je za iskustvo, proživljenost Dana molitve za mir svjetskih vjerskih predstavnika u Asizu 27. listopada 1986. Izumio ga je sam Ivan Pavao II. koji je taj događaj i osmislio. Upotrijebio ga je prvi put dva dana nakon asiškoga zbivanja primivši u Vatikanu predstavnike nekršćanskih vjera koji su sudjelovali u asiškome događaju, rekavši im: »Nastavimo živjeti duh Asiza.« Ivan Pavao II. često je taj izričaj ponavljao u raznim prigodama.

Proslava dvadeset i pete obljetnice Duha Asiza i 800. obljetnice ustanovljenja Siromašnih sestara svete Klare Asiške izazivaju na razmišljanje i govor o duhu Asiza oživotvorene životom Klare Asiške. Izazov se osjeća tim više što se rado ističe neodvojivost dvaju imena, Franje i Klare, što je Klara nazvana franjevačkim pamćenjem, što je sama Klara uporno tijekom cijeloga života, uz goleme zapreke, pokazivala, životom i djelovanjem, pisanom i izgovorenom riječju, da nepobitno pripada franjevačkoj obitelji. Stoga iznenađuje što se Klara rijetko ili nikako ne spominje u zbivanjima vezanim uz duh Asiza. Ipak, činjenično je vrlo jednostavno pokazati da je život Klare Asiške življeni duh Asiza.

U prvome dijelu članka osvrnut ću se ukratko na činjenicu da je Klara stoljećima ostala ovijena šutnjom, iako je ona trajno franjevačko pamćenje. To se dade pročitati kao razlog ili jednostavno kao nastavak šutnje o Klari Asiškoj i u događaju Duha Asiza. U drugome dijelu analiziram Klarin život kao življeni duh Asiza. Pri tome polazim od prikaza talijanskoga franjevca Pietra Messe. Naime, sučelice osporavajućim tumačenjima duha Asiza kao nekoga vjerskog sinkretizma, Messa pokazuje vjerodostojnost pothvata Ivana Pavla II. ističući vrijednosti koje vidi kao korijene i bitne sastojnice duha Asiza. Na temelju Messina prikaza tražila sam i uočila iste vrednote u životu Klare Asiške. Prikazujem ih u sljedećim sadržajima: Krist – središte Klarina života, Klarin kršćanski identitet, euharistija u Klarinu životu, Klarin pokornički život kao život milosrdnosti, evangelizacija kao način vršenja milosrđa te kontemplacija kao vrhunski izričaj Klarine duhovnosti. Uz svaku jedinicu donosim kratko podsjećanje na sastavnice koje je Messa naveo iz Franjina života ili iz prakse prethodnih papa u događanjima značajnim i za vjernike izvan Katoličke crkve.

Klara između šutnje i pamćenja i u događaju duha Asiza

Prema brojnim piscima i medijevistima koji obrađuju ili dotiču Franjine i Klarine životopise i spise ili franjevački pokret općenito, Klarinu životnu povijest obilježavaju dvije krajnosti: šutnja i pamćenje.2 Klara je potisnuta u vjekovnu šutnju, iako je ona prva žena koja je probila zid šutnje time što je kao redovnica prva sama napisala Pravilo za svoju zajednicu.3 U šutnju su Klaru potisnula sama Franjina braća. Nakon Franjine smrti – osim nekolicine prvih drugova4 – braća se udaljuju i ne žele skrbiti za sestre Svetoga Damjana i pripadajuće samostane, na što ih je Franjo obvezao.5 Sredinom XIII. stoljeća Klara je nestala i iz franjevačkih službenih spisa.6 Kardinal Hugolin, kasnije papa Grgur IX.,7 posebno se založio nastojeći posve iskorijeniti Klaru i sestre iz franjevačke obitelji i svesti ih na monaški oblik ženskoga redovništva pod benediktinskim pravilom.

Ipak, poslije Franjine smrti, kada je Franjino bratstvo, već uobličeno u ustanovu, zahvaćeno dubokom duhovnom i institucionalnom krizom, Klara se pokazuje čuvaricom franjevačkoga pamćenja, 8 prenositeljicom izvorne franjevačke samobitnosti. 9 Sama Klara potvrđuje da su i braća i sestre Božjim nadahnućem potekli iz istoga izvora. Zajednici sestara ona čak pridaje prvenstvo u redu nastanka, što je sam Franjo proročki najavio svojim suvremenicima10 i to – ističe Klara – »dok sam Svetac još nije imao braće ni drugova, nekako odmah nakon svoga obraćenja«.11 Sam je Franjo, u obliku svoje posljednje volje, zadužio Klaru sa sestrama da budu čuvarice izvorne franjevačke baštine, a to je da slijede život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i u tome ustraju do kraja te da ni na koji način ni po čijemu nagovoru od toga ne odstupe.12 Duh vjernosti toj baštini u temelju je svih Klarinih spisa.13 Životno je i životvorno odolio sedmostoljetnoj šutnji u koju je papa Urban IV. svojim pravilom za klarise samo deset godina nakon Klarine smrti potisnuo Klaru s njezinim Pravilom. Naime, sestre klarise, u najvećemu broju, opsluživale su Urbanovo, a ne Klarino Pravilo sve do potkraj XX. ili početkom XXI. stoljeća, a tada pak mahom prelaze na Klarino Pravilo.

I u prvome događanju duha Asiza Klara je ostala potisnuta u šutnji. Naime, pred početak molitve za mir 1986. godine Ivan Pavao II. slavio je euharistiju s klauzurnim redovnicama, među kojima su bile i sestre klarise iz asiškoga prvosamostana. Papa to čini u Peruđi, a ne u Asizu. Očekivalo bi se da se ta euharistija slavila u crkvi sv. Klare u Asizu. Naime, grad je već po sebi znak, Klara je Asižanka, u crkvi su Klarini posmrtni ostaci (a svetačke se relikvije u Crkvi i danas časte) i, ponajviše, u toj je crkvi raspelo iz Svetoga Damjana, iz mjesta Franjinih i Klarinih početaka, s kojega je Krist uputio nalog za popravak njegove kuće. Samo četiri i pol godine ranije, u asiškome prvosamostanu, Ivan Pavao II. govorio je međutim o nerazdruživosti Franjina i Klarina imena kao o nerazdruživoj duhovnoj zbilji, ali i kao o zbilji »ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve«. Rekao je također: »U naše vrijeme potrebno je ponavljati otkriće svete Klare jer je važno za Crkvu.«14 Riječi koje zvuče kao ispravak višestoljetnoga isključivanja Klare iz njezine temeljne matrice.

Duh Asiza u životu Klare Asiške

U ovome dijelu članka, na temelju franjevačkih spisa i životopisa, ponešto i prema ikonografskim prikazima, prikazat ću sadržaje koji očituju vrijednosti koje je Klara korjenito živjela, a istovjetne su vrijednostima koje Pietro Messa pokazuje kao bitne sastojnice i korijene duha Asiza. Prije toga prikaza potrebno je još jednom naglasiti da je u zapisima o Klari Asiškoj za njezina života ili neposredno poslije njezine smrti, kao i u samim Klarinim spisima, jednoglasno izraženo da je Božje nadahnuće isti izvor Franjina i Klarina poziva. Ujedno je istaknuto znakovito obilježje Klarina poslanja: biti svjetlo koje obasjava svijet, i to nezaustavljivo u prostoru i vremenu, tj. diljem svijeta i kroz vjekove. Na tome tragu, iako na prvi mah iznenadi, sve se rječitijim pokazuje pitanje Chiare Frugoni: »Za koga je govorilo raspelo Svetoga Damjana?«15 Naime, zalazeći pronicljivo u djela Tome Čelanskoga, svjedočanstva iz postupka i povelje proglašenja Klare svetom, Klarina Pravila te Klarina životopisa, Frugoni otvara pogled na Klaru kao na prvu naznačenu po kojoj se ima dogoditi popravljanje kuće Kristove. Toma Čelanski ističe da je Franjin »prvi posao bila izgradnja kuće Božje… blagoslovljenoga i svetoga mjesta u kojemu je isti blaženi čovjek osnovao odlični red siromašnih gospođa i posvećenih djevica«.16 Čelanski će također pojašnjavati da Krist Franji »s drveta križa nije progovorio samo o popravljanju građevine koja se raspadala i rušila…« nego: »Kao što je nekoć pretkazao Duh Sveti, ondje je trebalo utemeljiti Red svetih djevica koji je jednoć poput gomile istesana ‘živoga kamenja’ imao biti upotrijebljen za obnovu nebeske kuće.«17  Svi koji govore o pojavi Klare Asiške – ističe Frugoni – služe se riječju svjetlo. Igra znakovitosti pojma, reklo bi se: znak svjetla u značenju imena Klara postaje znakom poslanja. Klarina majka čuje riječi da će roditi veliko svjetlo koje će uvelike obasjati svijet.18 Klara ističe da se to proroštvo dogodilo prosvjetljenjem Duha Svetoga.19 Rado se pritječe i stupnjevanju Klarina imena: Čelanski kaže kako je »po imenu Klara, tj. Sjajna, životom je bila sjajnija, a ponašanjem najsjajnija«.20 Papa Aleksandar IV. predstavlja Klaru kršćanskome puku kao Sjajnu, presjajnu po svojim sjajnim zaslugama, koja u nebu sjajno svijetli sjajnošću velike slave, a na zemlji sjajem uzvišenih čudesa.21 Frugoni skreće pozornost na Franjinu skrb za trajno svjetlo u svijećnjacima Svetoga Damjana.22 U ikonografiji Klaru se često prikazuje sa svjetiljkom u ruci, naime kao onu koja posvuda širi svjetlost.23 Drugim riječima: Klara koja posvuda širi duh Asiza. Da uistinu postoji veza Klare i duha Asiza, u nastavku ću pokazati analizirajući koliko su vrednote koje Messa smatra korijenima i bitnim sastojnicama duha Asiza zastupljene u duhovnosti i životu Klare Asiške.

Krist – središte Klarina života

Središnja vrijednost na tragu koje se određuje i vrednuje duh Asiza jest kristocentričnost. Pietro Messa podsjeća da je Ivan Pavao II. smišljeno odabrao mjesto i datum najave molitvenoga dana za mir 1986. Naime, učinio je to u rimskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina, 25. siječnja, na spomendan obraćenja sv. Pavla i završni dan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. U istoj je bazilici Ivan XXIII. najavio saziv Drugoga vatikanskog sabora. Znak je to – naglašava Messa – da duh Asiza valja čitati, shvaćati i živjeti u cjelovitu učenju Drugoga vatikanskog sabora koje sadrži sjeme riječi i zrake jedine istine. Upravo u tome da je Krist središte povijesti i sveopćega svijeta i put kojim se ide k Ocu Ivan Pavao II. vidi razlog i mogućnost obraćanja drugim vjerama s dubokim poštovanjem i gorućim svjedočenjem Isusa Krista u kojega vjerujemo.

Isus Krist središte je života Klare Asiške. Po tome se događa Klarino osobno obraćenje, preobrazba. Slijedeći siromašnoga, do smrti ogoljenoga Krista, Klara pronalazi smisao i bît svojega poslanja. Prianjanje uz Krista vodi je u sudioništvo u njegovu otkupiteljskome poslanju. Mnogobrojna su svjedočanstva na koje se sve načine Klara, zagledana u Krista, pokazala suradnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegova neizrecivoga tijela, da na nju primijenimo njezine riječi upravljene Janji Praškoj.24 Ona tješi, ozdravlja – znakom križa,25 upozorava i izmiruje,26 hrabri.27 Slijediti Krista, koji ide ispred nas, za Klaru znači ostati u životnoj zbilji. Konkretno – prema Klarinim riječima u Pismu Ermentrudi – to je ne dati se zaluditi varljivošću svijeta, podnositi protivštine, imati žarku vjeru i Bogu vjeran ostati, da iz pameti nikada ne nestane sjećanje na njega, tj. na Krista.28

Uočljivo je da Klara u svojim spisima i pismima redovito ukazuje na Krista koji se osiromašio i proživio život patnje i smrti na križu dok njezine sestre u svojim viđenjima uz Klaru redovito vide dječačića, djetešce u kojemu prepoznaju Sina Božjega.29 U tome Chiara Frugoni iščitava svjesnost sestara o Klarinoj pobožnosti prema Djetetu Isusu.30 Upravo iz prevelika siromaštva u kojemu je Krist rođen rođena je i velika Klarina ljubav prema Božjim stvorenjima, a na svoj način prema djeci što je očitovano mnogobrojnim čudesnim ozdravljenjima.31

Iz Klarine franjevačke pobožnosti prema Djetetu Isusu svakako se može iščitati i Klarina goruća želja da sudjeluje u slavlju jutarnje i ostalih bogoslužja u božićnoj noći u crkvi svetoga Franje.32

  1. Školska sestra franjevka, prevoditeljica i spisateljica, diplomirala francuski i talijanski jezik. U zajednici obnaša razne odgojne i upravne službe.
  2. Prema toj činjenici i naslovi Klarinih životopisa: Marco BARTOLI, Chiara. Una donna tra silenzio e memoria te Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata. Chiara d’Assisi, 2006.
  3. Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  4.  Klari i sestrama na čuvanje su povjereni franjevački svici, o čemu piše Ubertino da CASALE: »Što se tiče nebeskoga svjedočanstva da je Franjo ovo Pravilo primio od Isusa Krista, čuj, o štioče, i razmišljaj u skrovitosti svoga srca. Budući da ovo što ću reći potječe od svetoga brata Korada, što je slušao od živoga glasa svetoga brata Leona, koji je bio nazočan i pisao Pravilo. I kaže se da su te stvari bile sadržane u nekim svitcima koje je on napisao i predao samostanu svete Klare da ih čuvaju kao pamćenje za buduće naraštaje. U njima je bilo mnogo toga napisano, što je sabrao s Očevih usana ili ih vidio u njegovim djelima, među kojima su sadržane predivne stvari i dostojne divljenja što je Svetac činio, one koje se odnose na buduću pokvarenost Pravila i buduću njegovu obnovu; isto tako i one predivne stvari o ustanovljenju i obnovi Pravila od Boga i o nakani blaženoga Franje s obzirom na opsluživanje Pravila a on je sam govorio da je njegovu namjenu primio od Krista. One stvari koje je vješto brat Bonaventura ispustio i nije htio javno pisati u svome životopisu (…). Čuo sam s mnogo boli da su ti svitci bili raskomadani i možda izgubljeni, poglavito neki od njih.« Arbor vitae u: FONTI FRANCESCANE, Assisi 1978., 2098.

    Na to M. Bartoli zaključuje: »Čini se da se tijekom godina mlada djevojka žarkoga zanosa preobrazila u pozornu čuvaricu franjevačkoga pamćenja, ili, ako se hoće, čuvaricu ‘jednoga’ franjevačkoga pamćenja: svoga.« Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.

    S. Benedikti, prvoj opatici nakon sv. Klare, brat Leon je povjerio Breviarium sancti Francisci, Brevijar kojim se služio sv. Franjo. Sada se nalazi među relikvijama bazilike svete Klare u Asizu. O tome više: Pietro MESSA, Francesco d’Assisi: un uomo di pace formato dalla liturgia (članak) u: Francesco d’Assisi: il bello è lo splendore del vero. La centralità di Cristo e della Chiesa nella spiritualità francescana, u: http://www.gliscritti.it; Postupak XV., 1 u: FONTI FRANCESCANE 3115.

  5. NŽ; PKl 6., 3–5 u: Spisi svetoga Franje i svete Klare, Mostar – Zagreb, 2003.
  6. Mnoga braća po udaljenijim područjima ne znaju ili jedva da znaju za Klaru. I sam Bonaventura, profesor na pariškome sveučilištu, jedva da je čuo za Klaru; kada je kao general Reda trebao uputiti pismo sestrama samostana svetoga Damjana, raspitivao se o Klari kod brata Leona. Vidi u: Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  7.  Grgur IX., veliki Franjin prijatelj, rado je boravio i u Klarinu društvu i pismeno joj se obraćao: »Povjeravam ti svoju dušu i duh svoj«, piše Grgur Klari, »kao što je Isus na križu svoj duh povjerio Ocu. A u dan sudnji odgovarat ćeš za mene ako se ne budeš brižno brinula za moje spasenje. Duboko sam, međutim, uvjeren da ćeš, žarom i suzama, postići što god budeš prosila od vrhovnoga suca.« Pismo kardinala Hugolina svetoj Klari (1220.), u: G. G. ZOPPETTI e M. BARTOLI (a cura di), Santa Chiara d’Assisi. Scritti e documenti, Santa Maria degli Angeli – Assisi (Pg), Editrici Francescane 1994., u suizdavaštvu izdavačkih kuća: Casa Editrice Francescana, Assisi, Edizioni Porziuncola, Santa Maria degli Angeli – Assisi (Pg), E.M.P., Edizioni Messaggero Padova, Padova, L.I.E.F., Libreria Internazionale Edizioni Francescane, Vicenza, 387–388. I pisac je Klarina životopisa potvrdio da je »Gospodin papa Grgur …očinskom ljubavlju najprisnije volio tu sveticu«. Leggenda 14., FF 3187.
  8. Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  9. C. FRUGONI, Una solitudine abitata, 197.
  10. 1 Čel 13.
  11. »Naime, dok sam svetac još nije imao braće ni drugova, nekako odmah nakon svojega obraćenja, kada je obnavljao crkvu svetoga Damjana gdje je, Božjom utjehom posve prožet, bio prisiljen potpuno napustiti svijet, tada je od velike radosti i prosvjetljenja Duha Svetoga o nama prorekao što je Gospodin poslije ispunio. Naime, popevši se tada na zid spomenute crkve nekim siromasima, koji su ondje u blizini boravili, počne visokim glasom, francuskim jezikom, dovikivati: ‘Dođite i pomozite mi u gradnji samostana svetoga Damjana jer će ovamo doći gospođe čijim će glasovitim životom i svetim ponašanjem biti proslavljen naš Otac nebeski u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi.’« OKl 9–16 u: Spisi svetoga Franje i svete Klare.

    Klara potvrđuje da se to odnosi i na buduće sestre iste zajednice. Vidi Isto, r. 17. »U ovome, dakle, možemo u sebi vidjeti izobilnu dobrohotnost Boga koji se, radi svojega obilnog milosrđa i ljubavi, udostojao po svojemu svecu tako govoriti o našemu zvanju i izboru. I ne samo da je to o nama preblaženi naš otac Franjo prorekao, nego također o drugima, koje će doći u sveto zvanje, u koje nas je Gospodin pozvao.«

    U klasifikaciji prvenstva, piše Chiara Frugoni, Klara je premašila Bernarda Kvintavalskoga koji se smatra prvim Franjinim bratom. U: Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 196.

  12.  »Ja, neznatni brat Franjo, hoću slijediti život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i u tome ustrajati do kraja. I vas, svoje gospodarice, molim i savjetujem vam da uvijek živite u ovome presvetom životu i siromaštvu. I veoma se čuvajte da bilo čijim naukom ili savjetom ni najmanje od njega nikada ne odstupite.« PV 1–2; Vidi također: PKl 6,6–9 u: Spisi.
  13. PKl, OKl, BKl, 1PJ, 2PJ, 3PJ, 4PJ, PE. Isto.
  14.  Ivan Pavao II. o obljetnici Franjina rođenja, u Asizu, u asiškome Prvosamostanu, 12. ožujka 1982.: »Teško je razdvojiti Franjino i Klarino ime… Dvočlan Franjo i Klara zbilja je koja se shvaća jedino kroz kršćanske, duhovne, nebeske kategorije, ali je i zbilja ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je ovdje imalo tijelo. Ne radi se o čistome duhu, nisu bili čisti duhovi: bili su tjelesa, bili su osobe, bili su duh. Ali u živoj predaji Crkve, cijeloga kršćanstva, čovječanstva, ne ostaje samo legenda. Ostaje način na koji je Franjo vidio svoju sestru; način na koji se on vjenčao s Kristom; vidio je sebe na njezinu sliku, Kristovu zaručnicu, mističnu zaručnicu s kojom je oblikovao svoju svetost. Vidio je sebe kao brata, siromaška na sliku svetosti one prave Kristove zaručnice u kojoj je nalazio sliku savršene zaručnice Duha Svetoga, Presvetu Mariju… U naše vrijeme potrebno je ponavljati otkriće svete Klare jer je važno za Crkvu.« U: Giovanni Paolo II, Con Francesco nella Chiesa, Città del Vaticano 1983, 116–118. Isto u: http://www.ofs.fvg.it.
  15.  Per chi parlò il crocifisso di San Damiano? To je naslov trećega poglavlja knjige: Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 59–83.
  16. »Ovo je ono blagoslovljeno i sveto mjesto u kojemu je isti blaženi čovjek osnovao slavnu redovničku ustanovu, odlični red siromašnih gospođa i posvećenih djevica. Dogodilo se to gotovo šest godina nakon obraćenja blaženoga Franje. Tu je gospođa Klara, rodom Asižanka, postala najdragocjenijim temeljnim kamenom, povrh kojega je nazidano i ostalo kamenje. Kada se spomenuta gospođa, nakon osnutka Reda braće, na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom.« 1 Čel 18.
  17. »Ne smijemo šutke mimoići sjećanje na onu duhovnu građevinu, koja bijaše mnogo vrednija od one zemaljske što ju je blaženi otac, nakon popravka one materijalne crkve, na onome mjestu ustanovio pod vodstvom Duha Svetoga za povećanje nebeske države. Ne smijemo misliti da mu je s drveta križa progovorio Krist samo o popravljanju građevine koja se raspadala i rušila na način koji toliko zapanjuje, koji onima što slušaju ulijeva strah i bol. Kao što je nekoć pretkazao Duh Sveti, ondje je trebalo utemeljiti Red svetih djevica koji je jednoć poput gomile istesana ‘živoga kamenja’ imao biti upotrijebljen za obnovu nebeske kuće.« 2 Čel 204.
  18. »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od majke svete Klare: kada je bila trudna s tom kćeri i stajala pred križem moleći da joj Gospodin pomogne u opasnosti porođaja, začula je glas koji joj je rekao da će poroditi veliko svjetlo koje će uvelike obasjati svijet.« Postupak VI. 12.

    U značenju riječi svjetlo Hortulana daje kćeri ime Klara, prema latinskome pridjevu clarus. Upravo činjenica da je Hortulana o riječima s križa govorila »otprilike u vrijeme prijelaza svetoga Franje iz ovoga života« izaziva Frugoni na razmišljanje za koga su izrečene riječi Franji s raspela, sa slutnjom da se radi o Klari.

  19. Proroštvo se, ističe Klara, odnosi i na buduće sestre iste zajednice. OKl 9–16. Isto, r. 17.
  20. 1 Čel 18.
  21. Aleksandar IV. Clara claris praeclara, Povelja proglašenja Klare Asiške svetom, najvjerojatnije 15. kolovoza 1255
  22. 2 Čel 8, 13. 3S V., 13.
  23. U gornjoj bazilici svetoga Franje u Asizu, gdje je prikazan Franjo moleći pred raspelom, neuobičajeno na apsidi je naslikano šest svijećnjaka. To podsjeća Frugoni na šest klarisa iz Klarine obitelji koje spominje Klarin životopisac: Klara, dvije njezine sestre, Janja i Beatrica, majka Hortulana i dvije nećakinje, Balvina i Amata. »Majka poziva Kristu kćer, a kći majku; sestra privlači sestre, a tetka nećakinje. Sve, gorljivo se natječući, žude služiti Kristu. Sve žele sudjelovati u ovomu anđeoskom životu koji, po Klari, posvuda širi svjetlost.« Leggenda, VI., 10, FF 3177.
  24. 3 PJ 8.
  25. Klara pomaže svojim susestrama u duševnim i tjelesnim nevoljama; jednako svojim sugrađanima i tko god dođe tražiti njezinu pomoć: Postupak I. 18; II. 13; III. 11; IV. 7., 11; VII. 12; XI. 1; XIV. 5. itd.
  26. Postupak XVI. 4.
  27. Postupak III. 18; IV. 14; VI. 10 itd.
  28. Usp. PE.
  29. »Također je rekla da je jednoga dana mjeseca svibnja ova svjedokinja vidjela u krilu gospođe Klare, pred njezinim grudima, tako prekrasna dječačića da se njegova ljepota ne da iskazati. Gledajući toga dječačića i sama ova svjedokinja osjećala je neizrecivu ljupkost i milinu. Nije dvojila da je taj dječačić bio Sin Božji.« Postupak IX., 4.

    »Također je rekla: kada su jednom sestre mislile da je ta blažena Majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista, ova je svjedokinja vidjela iznad glave spomenute majke svete Klare vrlo jak sjaj i učinilo joj se da je tijelo Gospodinovo bilo malen i veoma lijep dječačić. I nakon što ga je ta sveta Majka primila, vrlo pobožno i sa suzama, kao što je uvijek običavala, rekla je ove riječi: ‘Toliko mi je dobročinstvo Bog danas dao da se nebo ni zemlja s time ne mogu usporediti.’« Postupak IX. 10.

    »…ova je svjedokinja vidjela pokraj svete Klare jedno prelijepo djetešce i činilo joj se da bi imalo oko tri godine. I moleći se ova svjedokinja u svome srcu da Bog ne dopusti da bude u obmani, u srcu je dobila odgovor ovim riječima: ‘Ja sam među njima.’ Tim je riječima naznačeno kako je dječačić bio Isus Krist, koji prebiva posred propovjednika i slušatelja kada jesu kako valja i slušaju kako valja. – Upitana pred koliko je vremena to bilo, odgovorila je: otprilike pred dvadeset i jednu godinu. – Upitana u koje je to vrijeme bilo, odgovorila je: u tjednu nakon Vazma, kada se pjeva: Ego sum Pastor bonus b. – Upitana tko je tu bio nazočan, odgovorila je da su bile sestre. – Upitana je li koja od njih vidjela toga dječačića, odgovorila je da je jedna sestra rekla ovoj svjedokinji: ‘Ja znam da si ti nešto vidjela.’ – Upitana koliko je dugo taj dječačić tu bio, odgovorila je: velikim dijelom propovijedi. I rekla je da je tada izgledalo da je velik sjaj bio oko spomenute majke svete Klare, ne kao sjaj od neke tvari, nego gotovo zvjezdani sjaj. I rekla je da je ta svjedokinja spomenutim ukazivanjem osjetila neizrecivu milinu. A zatim je vidjela neki drugi veliki sjaj, ne iste boje kao onaj prvi, nego sav ružičast, tako da je izgledalo da izbacuje neke ognjene iskre i okružio je cijelu spomenutu sveticu i prekrio cijelu njezinu glavu. I pošto je ova svjedokinja dvojila što bi to bilo, bî joj odgovoreno, ne glasom, nego joj je rečeno u duhu: Spiritus Sanctus superveniet in te c.« Postupak X. 8.

  30. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 172.

    Klara nalaže svojim sestrama da se iz ljubavi prema preljubljenomu Djetešcu povijenu u siromašne pelene… odijevaju priprostom odjećom. Usp. PKl 2, 25.

  31. »Također je rekla da je neki dječačić iz grada Spoleta, zvan Mathiolo, u dobi od tri ili četiri godine, stavio mali kamenčić sebi u nosnicu tako da ga nikako nije mogao izvaditi pa se činilo da je dječačić bio u opasnosti. Kad je doveden svetoj Klari, koja je učinila nad njim znak svetoga križa, odmah je iz nosa ispao kamenčić i dječačić je bio oslobođen.« Postupak II. 18.

    »Također je rekla spomenuta svjedokinja da je neki dječačić, sinčić gospodina Ivana sina Ivana zastupnika sestara, bolovao od teške groznice te je doveden spomenutoj majci svetoj Klari. Nakon što je od nje primio znak križa, bio je oslobođen.« Postupak III. 15.

    O ozdravljenju dječačića iz Perugge s pjegom na oku vidi u: Postupak IV. 11.

    »Također je rekla da je jednom vidjela kako su donijeli u samostan spomenutoj svetoj Klari sinčića gospodina Ivana upravitelja Ivana iz Asiza koji je imao groznicu i skrofule. Ta mu je svetica učinila znak križa i dotakla ga i tako ga oslobodila.« Postupak IX. 6.

  32. »Još je pripovijedala spomenuta gospođa Klara, kako u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega zbog teške bolesti nije mogla ustati s ležaja i ići u kapelu. Sve su sestre po običaju otišle na Jutarnju, ostavivši nju samu. Onda je ta gospođa uzdišući rekla: ‘Oh, Gospodine Bože, evo sam ti ovdje ostavljena sama.’ Tada je odmah začula orgulje i otpjeve i cijelo bogoslužje braće u crkvi Svetoga Franje, kao da je ondje bila nazočna.« Postupak III. 30.

    »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od spomenute gospođe Klare da je u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna. Zbog toga je rekla svojim sestrama: ‘Vi ste me ostavile ovdje samu i otišle u kapelu čuti jutarnju, ali Gospodin se za mene lijepo pobrinuo kad se nisam mogla ustati s ležaja.’« Postupak VII. 9.

    To je viđenje potaklo redatelja Uga Gregorettija na zamisao da Klara bude zaštitnicom televizije, što je Pio XII. i učinio 14. veljače 1957. godine.

ZATVORI »