DUH ASIZA KLARE ASIŠKE

Judita ČOVO1

Uvod

Duh Asiza naziv je za iskustvo, proživljenost Dana molitve za mir svjetskih vjerskih predstavnika u Asizu 27. listopada 1986. Izumio ga je sam Ivan Pavao II. koji je taj događaj i osmislio. Upotrijebio ga je prvi put dva dana nakon asiškoga zbivanja primivši u Vatikanu predstavnike nekršćanskih vjera koji su sudjelovali u asiškome događaju, rekavši im: »Nastavimo živjeti duh Asiza.« Ivan Pavao II. često je taj izričaj ponavljao u raznim prigodama.

Proslava dvadeset i pete obljetnice Duha Asiza i 800. obljetnice ustanovljenja Siromašnih sestara svete Klare Asiške izazivaju na razmišljanje i govor o duhu Asiza oživotvorene životom Klare Asiške. Izazov se osjeća tim više što se rado ističe neodvojivost dvaju imena, Franje i Klare, što je Klara nazvana franjevačkim pamćenjem, što je sama Klara uporno tijekom cijeloga života, uz goleme zapreke, pokazivala, životom i djelovanjem, pisanom i izgovorenom riječju, da nepobitno pripada franjevačkoj obitelji. Stoga iznenađuje što se Klara rijetko ili nikako ne spominje u zbivanjima vezanim uz duh Asiza. Ipak, činjenično je vrlo jednostavno pokazati da je život Klare Asiške življeni duh Asiza.

U prvome dijelu članka osvrnut ću se ukratko na činjenicu da je Klara stoljećima ostala ovijena šutnjom, iako je ona trajno franjevačko pamćenje. To se dade pročitati kao razlog ili jednostavno kao nastavak šutnje o Klari Asiškoj i u događaju Duha Asiza. U drugome dijelu analiziram Klarin život kao življeni duh Asiza. Pri tome polazim od prikaza talijanskoga franjevca Pietra Messe. Naime, sučelice osporavajućim tumačenjima duha Asiza kao nekoga vjerskog sinkretizma, Messa pokazuje vjerodostojnost pothvata Ivana Pavla II. ističući vrijednosti koje vidi kao korijene i bitne sastojnice duha Asiza. Na temelju Messina prikaza tražila sam i uočila iste vrednote u životu Klare Asiške. Prikazujem ih u sljedećim sadržajima: Krist – središte Klarina života, Klarin kršćanski identitet, euharistija u Klarinu životu, Klarin pokornički život kao život milosrdnosti, evangelizacija kao način vršenja milosrđa te kontemplacija kao vrhunski izričaj Klarine duhovnosti. Uz svaku jedinicu donosim kratko podsjećanje na sastavnice koje je Messa naveo iz Franjina života ili iz prakse prethodnih papa u događanjima značajnim i za vjernike izvan Katoličke crkve.

Klara između šutnje i pamćenja i u događaju duha Asiza

Prema brojnim piscima i medijevistima koji obrađuju ili dotiču Franjine i Klarine životopise i spise ili franjevački pokret općenito, Klarinu životnu povijest obilježavaju dvije krajnosti: šutnja i pamćenje.2 Klara je potisnuta u vjekovnu šutnju, iako je ona prva žena koja je probila zid šutnje time što je kao redovnica prva sama napisala Pravilo za svoju zajednicu.3 U šutnju su Klaru potisnula sama Franjina braća. Nakon Franjine smrti – osim nekolicine prvih drugova4 – braća se udaljuju i ne žele skrbiti za sestre Svetoga Damjana i pripadajuće samostane, na što ih je Franjo obvezao.5 Sredinom XIII. stoljeća Klara je nestala i iz franjevačkih službenih spisa.6 Kardinal Hugolin, kasnije papa Grgur IX.,7 posebno se založio nastojeći posve iskorijeniti Klaru i sestre iz franjevačke obitelji i svesti ih na monaški oblik ženskoga redovništva pod benediktinskim pravilom.

Ipak, poslije Franjine smrti, kada je Franjino bratstvo, već uobličeno u ustanovu, zahvaćeno dubokom duhovnom i institucionalnom krizom, Klara se pokazuje čuvaricom franjevačkoga pamćenja,8 prenositeljicom izvorne franjevačke samobitnosti.9 Sama Klara potvrđuje da su i braća i sestre Božjim nadahnućem potekli iz istoga izvora. Zajednici sestara ona čak pridaje prvenstvo u redu nastanka, što je sam Franjo proročki najavio svojim suvremenicima10 i to – ističe Klara – »dok sam Svetac još nije imao braće ni drugova, nekako odmah nakon svoga obraćenja«.11 Sam je Franjo, u obliku svoje posljednje volje, zadužio Klaru sa sestrama da budu čuvarice izvorne franjevačke baštine, a to je da slijede život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i u tome ustraju do kraja te da ni na koji način ni po čijemu nagovoru od toga ne odstupe.12 Duh vjernosti toj baštini u temelju je svih Klarinih spisa.13 Životno je i životvorno odolio sedmostoljetnoj šutnji u koju je papa Urban IV. svojim pravilom za klarise samo deset godina nakon Klarine smrti potisnuo Klaru s njezinim Pravilom. Naime, sestre klarise, u najvećemu broju, opsluživale su Urbanovo, a ne Klarino Pravilo sve do potkraj XX. ili početkom XXI. stoljeća, a tada pak mahom prelaze na Klarino Pravilo.

I u prvome događanju duha Asiza Klara je ostala potisnuta u šutnji. Naime, pred početak molitve za mir 1986. godine Ivan Pavao II. slavio je euharistiju s klauzurnim redovnicama, među kojima su bile i sestre klarise iz asiškoga prvosamostana. Papa to čini u Peruđi, a ne u Asizu. Očekivalo bi se da se ta euharistija slavila u crkvi sv. Klare u Asizu. Naime, grad je već po sebi znak, Klara je Asižanka, u crkvi su Klarini posmrtni ostaci (a svetačke se relikvije u Crkvi i danas časte) i, ponajviše, u toj je crkvi raspelo iz Svetoga Damjana, iz mjesta Franjinih i Klarinih početaka, s kojega je Krist uputio nalog za popravak njegove kuće. Samo četiri i pol godine ranije, u asiškome prvosamostanu, Ivan Pavao II. govorio je međutim o nerazdruživosti Franjina i Klarina imena kao o nerazdruživoj duhovnoj zbilji, ali i kao o zbilji »ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve«. Rekao je također: »U naše vrijeme potrebno je ponavljati otkriće svete Klare jer je važno za Crkvu.«14 Riječi koje zvuče kao ispravak višestoljetnoga isključivanja Klare iz njezine temeljne matrice.

Duh Asiza u životu Klare Asiške

U ovome dijelu članka, na temelju franjevačkih spisa i životopisa, ponešto i prema ikonografskim prikazima, prikazat ću sadržaje koji očituju vrijednosti koje je Klara korjenito živjela, a istovjetne su vrijednostima koje Pietro Messa pokazuje kao bitne sastojnice i korijene duha Asiza. Prije toga prikaza potrebno je još jednom naglasiti da je u zapisima o Klari Asiškoj za njezina života ili neposredno poslije njezine smrti, kao i u samim Klarinim spisima, jednoglasno izraženo da je Božje nadahnuće isti izvor Franjina i Klarina poziva. Ujedno je istaknuto znakovito obilježje Klarina poslanja: biti svjetlo koje obasjava svijet, i to nezaustavljivo u prostoru i vremenu, tj. diljem svijeta i kroz vjekove. Na tome tragu, iako na prvi mah iznenadi, sve se rječitijim pokazuje pitanje Chiare Frugoni: »Za koga je govorilo raspelo Svetoga Damjana?«15 Naime, zalazeći pronicljivo u djela Tome Čelanskoga, svjedočanstva iz postupka i povelje proglašenja Klare svetom, Klarina Pravila te Klarina životopisa, Frugoni otvara pogled na Klaru kao na prvu naznačenu po kojoj se ima dogoditi popravljanje kuće Kristove. Toma Čelanski ističe da je Franjin »prvi posao bila izgradnja kuće Božje… blagoslovljenoga i svetoga mjesta u kojemu je isti blaženi čovjek osnovao odlični red siromašnih gospođa i posvećenih djevica«.16 Čelanski će također pojašnjavati da Krist Franji »s drveta križa nije progovorio samo o popravljanju građevine koja se raspadala i rušila…« nego: »Kao što je nekoć pretkazao Duh Sveti, ondje je trebalo utemeljiti Red svetih djevica koji je jednoć poput gomile istesana ‘živoga kamenja’ imao biti upotrijebljen za obnovu nebeske kuće.«17  Svi koji govore o pojavi Klare Asiške – ističe Frugoni – služe se riječju svjetlo. Igra znakovitosti pojma, reklo bi se: znak svjetla u značenju imena Klara postaje znakom poslanja. Klarina majka čuje riječi da će roditi veliko svjetlo koje će uvelike obasjati svijet.18 Klara ističe da se to proroštvo dogodilo prosvjetljenjem Duha Svetoga.19 Rado se pritječe i stupnjevanju Klarina imena: Čelanski kaže kako je »po imenu Klara, tj. Sjajna, životom je bila sjajnija, a ponašanjem najsjajnija«.20 Papa Aleksandar IV. predstavlja Klaru kršćanskome puku kao Sjajnu, presjajnu po svojim sjajnim zaslugama, koja u nebu sjajno svijetli sjajnošću velike slave, a na zemlji sjajem uzvišenih čudesa.21 Frugoni skreće pozornost na Franjinu skrb za trajno svjetlo u svijećnjacima Svetoga Damjana.22 U ikonografiji Klaru se često prikazuje sa svjetiljkom u ruci, naime kao onu koja posvuda širi svjetlost.23 Drugim riječima: Klara koja posvuda širi duh Asiza. Da uistinu postoji veza Klare i duha Asiza, u nastavku ću pokazati analizirajući koliko su vrednote koje Messa smatra korijenima i bitnim sastojnicama duha Asiza zastupljene u duhovnosti i životu Klare Asiške.

Krist – središte Klarina života

Središnja vrijednost na tragu koje se određuje i vrednuje duh Asiza jest kristocentričnost. Pietro Messa podsjeća da je Ivan Pavao II. smišljeno odabrao mjesto i datum najave molitvenoga dana za mir 1986. Naime, učinio je to u rimskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina, 25. siječnja, na spomendan obraćenja sv. Pavla i završni dan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. U istoj je bazilici Ivan XXIII. najavio saziv Drugoga vatikanskog sabora. Znak je to – naglašava Messa – da duh Asiza valja čitati, shvaćati i živjeti u cjelovitu učenju Drugoga vatikanskog sabora koje sadrži sjeme riječi i zrake jedine istine. Upravo u tome da je Krist središte povijesti i sveopćega svijeta i put kojim se ide k Ocu Ivan Pavao II. vidi razlog i mogućnost obraćanja drugim vjerama s dubokim poštovanjem i gorućim svjedočenjem Isusa Krista u kojega vjerujemo.

Isus Krist središte je života Klare Asiške. Po tome se događa Klarino osobno obraćenje, preobrazba. Slijedeći siromašnoga, do smrti ogoljenoga Krista, Klara pronalazi smisao i bît svojega poslanja. Prianjanje uz Krista vodi je u sudioništvo u njegovu otkupiteljskome poslanju. Mnogobrojna su svjedočanstva na koje se sve načine Klara, zagledana u Krista, pokazala suradnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegova neizrecivoga tijela, da na nju primijenimo njezine riječi upravljene Janji Praškoj.24 Ona tješi, ozdravlja – znakom križa,25 upozorava i izmiruje,26 hrabri.27 Slijediti Krista, koji ide ispred nas, za Klaru znači ostati u životnoj zbilji. Konkretno – prema Klarinim riječima u Pismu Ermentrudi – to je ne dati se zaluditi varljivošću svijeta, podnositi protivštine, imati žarku vjeru i Bogu vjeran ostati, da iz pameti nikada ne nestane sjećanje na njega, tj. na Krista.28

Uočljivo je da Klara u svojim spisima i pismima redovito ukazuje na Krista koji se osiromašio i proživio život patnje i smrti na križu dok njezine sestre u svojim viđenjima uz Klaru redovito vide dječačića, djetešce u kojemu prepoznaju Sina Božjega.29 U tome Chiara Frugoni iščitava svjesnost sestara o Klarinoj pobožnosti prema Djetetu Isusu.30 Upravo iz prevelika siromaštva u kojemu je Krist rođen rođena je i velika Klarina ljubav prema Božjim stvorenjima, a na svoj način prema djeci što je očitovano mnogobrojnim čudesnim ozdravljenjima.31

Iz Klarine franjevačke pobožnosti prema Djetetu Isusu svakako se može iščitati i Klarina goruća želja da sudjeluje u slavlju jutarnje i ostalih bogoslužja u božićnoj noći u crkvi svetoga Franje.32

Klarin kršćanski identitet

Druga vrednota koju Messa smatra temeljnom za duh Asiza jest kršćanski identitet. Tu vrednotu Messa prepoznaje i kod Ivana Pavla II. i kod sv. Franje Asiškoga. Naime, međureligijski susret molitve i posta – podsjeća Pietro Messa – ishod je ponajprije prvobitnoga poslanja Ivana Pavla II. kao krštenika koji sakramentom krštenja prima svećeničko, kraljevsko i proročko poslanje. Jednako je po svjemu čvrstu kršćanskome identitetu i Franjo Asiški bio sposoban stupiti u odnos dijaloga i pomirenja sa stvorenjima, poglavito s osobama različitih uvjerenja. Franjin je kršćanski identitet obilježen doslovnim življenjem po evanđelju. U evanđelju je Franjo pronašao put i način kako slijediti stope Kristove da dođe do čovjeka.

Klara Asiška također jača i izgrađuje svoj kršćanski identitet odabirući život po evanđelju. Ona svoje Pravilo započinje riječima: »Način života Reda siromašnih sestara… jest ovaj: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.«33 Klara je istinski prianjala uz Božju riječ, veoma se radovala slušajući Božju riječ – posvjedočila je Klarina susestra Janja. I premda nije bila školovana – dodala je ista – rado je slušala učene propovijedi.34 Isto je istaknuo i Klarin životopisac služeći se slikom badema, rekavši da je Klara znala oštroumno prodrijeti kroz ljusku do jezgre upijajući sav ukus i okus.35 Hrana Božje riječi za Klaru je neusporedivo važnija od tjelesne hrane. Na propis Grgura IX. u pismu Quo elongati od 28. rujna 1230. da braća smiju samo posebnim dopuštenjem Svete Stolice ulaziti u samostan sv. Damjana Klara je odlučno uzvratila spremnošću da ostane i bez tjelesne hrane (glasovitim štrajkom glađu!):

Neka sada digne svu braću, kada nam je digao one koji su nam davali hranu za život. I odmah je otpravila ministru svu braću, ne hoteći imati na raspolaganju braću koja su prosila da im provide tvarni kruh, kada više nije bilo onih koji su im proviđali duhovni kruh.36

Odjek svetopisamske riječi iz bogoslužja Klara je unosila u običnost svakodnevnoga života: »A kada bi dolazila s molitve, poticala bi i bodrila sestre, govoreći uvijek Božje riječi.«37 Jednako je nalazila poticaj i u liturgijskim činima. Primjerice, kada je jednom »čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro, to ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: ‘Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu’«.38 I posljednja riječ koja se iz Klarinih usta čula bila je svetopisamska riječ: »Pretiosa in conspectu Domini mors Sanctorum eius39

Na evanđeoskoj riječi i duhu jednakosti – svi ste vi braća40 – Klara je zasnovala temeljni odnos među sestrama, odnos jednakosti, sestrinstva. Sve Klarine sestre, vršile one svoje poslanje u samostanu ili posluživale izvan samostana, jednostavno su sestre, sorores i sorores servientes extra monasterium,41 bez podjela na »više« i »niže« kao u tadašnjim monaškim zajednicama. Takvu je podjelu među sestrama unio svojim Pravilom Urban IV. deset godina nakon Klarine smrti, jednostavno prešutjevši Klarino Pravilo.42

U Kristovu odnosu blizine prema čovjeku našla su razlog Klarina »otvorena vrata«, tj. dvosmjerna komunikacija za življenu blizinu s ljudima: s jedne strane Klarine su sestre odlazile k ljudima, s druge strane ljudi su dolazili Klari u njezinu samostanu.

Klarin život – euharistija

Fra Pietro Messa promatra događanje duha Asiza kao zbilju koja ide od euharistijskoga identiteta do međureligijskoga dijaloga. On vidi euharistiju kao sakrament identiteta kršćana, osobito katolika. U tome svojstvu, okrijepljen Kristom na euharistijskome slavlju na početku svojega molitvenog dana,43 Ivan Pavao II. postaje sposobnim za zreo i izgrađujući dijalog, za pomirenje.

Ivan Pavao II. vidi kako je »…cijeli Klarin život bio euharistija jer je – poput Franje – uzdizala trajnu ‘hvalu’ Bogu molbama, pohvalom, vapajem, zagovorom, prinosom i žrtvom. Sve je primala i prinosila Ocu u zajedništvu s beskonačnom ‘milošću’ jedinorođenoga Sina, djeteta, raspetoga, uskrsloga, živoga s desna Ocu«.44

Klara je već od rane mladosti živo gajila euharistijsku pobožnost,45 što je u njezinu samostanskome životu poprimilo nove dimenzije. U jednome svjedočanstvu stoji »da se je ta gospođa Klara često ispovijedala i vrlo pobožno i drhteći uzimala često sveti sakramenat tijela našega Gospodina Isusa Krista tako da je sva drhtala kada bi ga uzela.«46 Na istome tragu znakovito je i sljedeće svjedočanstvo koje glasi:

…kada su jednom sestre mislile da je ta blažena Majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista, ova je svjedokinja vidjela iznad glave spomenute Majke svete Klare vrlo jak sjaj i učinilo joj se da je tijelo Gospodinovo bilo malen i veoma lijep dječačić. I nakon što ga je ta sveta Majka primila, vrlo pobožno i sa suzama, kao što je običavala, rekla je ove riječi: »Toliko mi je dobročinstvo Bog danas dao da se nebo ni zemlja s time ne mogu usporediti.«47

U Pravilu je Klara propisala da se sestre pričešćuju sedam puta godišnje, tj. onoliko koliko je u to vrijeme u Crkvi bilo dopušteno: na Božić, Veliki četvrtak, Duhove, Uznesenje Blažene Djevice, na svetkovinu svetoga Franje i na svetkovinu Svih svetih.48

Klarina ljubav prema euharistiji protezala se i na njezinu skrb o tjelesnicima po zapuštenim okolnim crkvama.49 Navedeno je da su mnogi tjelesnici načinjeni od njezina tkanja te da je Klara pravila i »papirnate kućice u kojima bi se tjelesnici držali; kućice je iznutra oblagala svilom te davala da ih biskup blagoslovi«.50 Jedna sestra svjedoči da je »ona sama nabrojila pedeset pari tjelesnika načinjenih od njezina tkanja«.51

U gorućoj molitvi pred svetim otajstvom Klari je zajamčena sigurnost sestara i grada u navali Saracena i carskih četa. U postupku proglašenja Klare svetom o tome se nalazi više svjedočanstava Klarinih sestara. Izdvajam sljedeće:

Upitana što je u njoj vidjela, odgovorila je: kada su jednom Saraceni ušli u klaustar spomenutoga samostana, ta je gospođa rekla da je dovedu do izlaza blagovaonice i da joj donesu kutijicu gdje je bio sveti sakramenat tijela našega Gospodina Isusa Krista. I pavši ničice na zemlju, sa suzama je molila, govoreći između ostalih i ove riječi: ‘Gospodine, ti brani ove svoje službenice jer ih ja ne mogu braniti.’ Tada je ova svjedokinja začula čudesno mio glas koji je govorio: ‘Ja ću te uvijek braniti.’ Onda je spomenuta gospođa molila i za grad govoreći: ‘Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad.’ I oglasio se isti glas te rekao: ‘Grad će pretrpjeti mnoge opasnosti, ali će biti obranjen.’ I tada se spomenuta gospođa okrenula prema sestrama i rekla im: ‘Ne bojte se, dok sam ja s vama, neće vam se dogoditi ništa zla niti ubuduće u drugo vrijeme dokle god budete opsluživale Božje zapovijedi.’ I onda su Saraceni otišli tako da nisu napravili nikakvu štetu ni nevolju.52

Klarina pobožnost presvetome otajstvu našla je golem odjek u ikonografiji. Među mnogobrojnim ikonografskim prikazima Klarine pobožnosti prema presvetome otajstvu zanimljiva je slika Djeteta Isusa koji se Franji i Klari pokazuje iz kaleža.53 Slika očituje Franjinu i Klarinu ljubav prema euharistiji i prema utjelovljenju. Zapravo, istaknuti su bitni znakovi utjelovljenja, otkupljenja te Kristove euharistijske nazočnosti: Klara kleči pred oltarom uz koji se izdiže kalež i u njemu Dječak Isus, Franjo na nogama, s križem u ruci i istaknutim ranama na rukama.

Klarina pobožnost prema euharistiji općenito je pojačala euharistijsku pobožnost među vjernicima. Tomu je znatno pridonio Klarin vjernički postupak pri oslobađanju grada.

Klarin pokornički život – život milosrdnosti

Pokornički život bitna je sastojnica duha Asiza, ali u novoj, evanđeoskoj izmjeri. Franjo je Asiški proniknuo tu evanđeosku bît pokorništva te iskače iz poimanja i življenja pokorničkoga života svojega vremena, što se sastojalo u preziranju sebe i svega svjetovnoga. Činiti pokoru za Franju znači biti milosrdan i to biti milosrdan Božjim milosrđem koje je on sam u sebi osjetio. Milost činiti pokoru i milosrdnost događa se gotovo u istome činu, kako Franjo piše u Oporuci: »Gospodin je dao Franji da započne činiti pokoru tako što ga je doveo među gubavce i Franjo je bio s njima milosrdan.«54 Nakon što je Bog njemu bio milosrdan, izbavivši ga iz grijeha, Franjo postaje milosrdan gubavcima, postaje osjetljiv na patnju svih ljudi,55 pa i svih stvorenja.56

Za Klaru Asišku Bog je Otac milosrđa i darovatelj je svakoga dobročinstva. Jedno od tih dobročinstava – ističe Klara na početku svoje Oporuke – jest i njezino zvanje i zvanje njezinih sestara.57  To zvanje, korjenit način življenja po evanđelju, i Klara Asiška naziva obraćenjem. U njezinim spisima to je često u značenju napuštanja svjetovnoga života i prihvaćanja redovničkoga staleža.58 Rabi – kao i Franjo – i izričaj činiti pokoru. Piše u Pravilu: »Pošto se Svevišnji Otac nebeski udostojao svojom milošću prosvijetliti moje srce, da činim pokoru po primjeru i nauku preblaženoga oca našega svetoga Franje, kratko nakon njegova obraćenja zajedno sa svojim sestrama, njemu sam dragovoljno obećala poslušnost.«59 To označava i Franjin i Klarin – isti – izbor i nepokolebljivu odluku vjerno slijediti stope Kristove i od toga nikada ne odstupiti.60

Odabirući hod Kristovim stopama, Klara uranja u zbilju Kristova života, u njegovu oplijenu, prateći je od utjelovljenja do smrti na križu. Stoga odabire život u potpunu siromaštvu. Ona to ne čini iz asketskih ili institucionalnih razloga, nego jer osjeća da joj se Krist dariva i da je ljubi i ona želi svoj pročišćen i oslobođen život učiniti darom milosrdne ljubavi za druge. Odvažila se na dotada neslućen podvig: »Hoteći da se njezina redovnička obitelj imenuje imenom siromaštva, isprosila je od Inocenta III. blage uspomene povlasticu siromaštva«, tj. da ne posjeduju nikakva ovozemaljska dobra.61 I nikada od toga nije odustala,62 pa i kada je klarisama nametano benediktinsko Pravilo i odstupanje od franjevačkoga ideala.63 Istim marom Klara se bori s Grgurom IX. čuvajući Franjinu Forma vitae.64

Klara sa svojim sestrama i na izvanjski način ulazi u zbilju siromašna i pokorničkoga života. Svoju zajednicu naziva Red siromašnih sestara. I načinom odijevanja, odjećom siromaha, pokornika65 od grube prugaste tkanine sive boje, želi zadržati povezanost s izvanjskim svijetom, tj. sa siromasima, isto tako i manualnim radom i stavljanjem u službu bližnjima po sestrama koje su u službi izvan samostana.66 Određen je dio samostanskoga prostora u kojemu Klara prima Asižane, a i mnoge iz udaljenijih mjesta koje liječi, na duši i na tijelu, ili im propovijeda.67 Zaključuje se da su Klarine sestre bile i u službi po bolnicama i gubavcima jer ih nije vezala večernja zabrana govora.68 Među Klarinim sestrama ima vladati milosrdna ljubav i međusobno očitovanje potreba.69 Sama je Klara bila nenadmašiva u milosrdnoj ljubavi i njezi prema bolesnim sestrama te prema sestrama koje su bile u službi izvan samostana.70 Provodila je začuđujući način života posta i mrtvenja, pokorništva,71 a bila je često jedina utjeha sestrama u krajnjoj oskudici. U okružnomu pismu nakon Klarine smrti upravljenu svim sestrama Reda Svetoga Damjana, sačuvanu u kodeksu iz XIII. Stoljeća, ukratko je sažet opis Klarina života, a glasi:

Klara je prisno prigrlila naša srca u božanskome zagrljaju, ljubežljivo ih oživljavala lijekom trajne utjehe. Kada bi zapazila da neka oskudijeva odjećom, da je gladna, žedna, žurno bi im pritjecala upomoć dobrohotno ih potičući, govoreći: »Veselo podnosite! Podnosite strpljivo tegobe siromaštva, ponizno nevolju oskudice.« Na užasna odricanja kojima su sestre bile podvrgnute, Klara je ponekad mogla ponuditi samo svoju ljubav.72

Dosjetljivost te Klarine ljubavi išla je dotle da ih je bolesne i prozeble liječila i grijala skidajući sa sebe dijelove odjeće i vlastitim tijelom.73 počela se žaliti i jaukati. I ta ju je gospođa upitala što joj je. Onda joj je ova svjedokinja kazala svoju bol. I ova se Majka bacila točno na taj kuk na bolesno mjesto a zatim je tu postavila neku tkaninu koju je imala na svojoj glavi; i odmah je bolesti s nje posve nestalo.« Postupak VII., 12.] U navali Saracena, pouzdanjem u Božju pomoć, Klara je bila spremna vlastitom osobom biti zaštita, straža prestrašenim sestrama, bodreći ih: »A ja ću biti vaša straža: i ako se dogodi da neprijatelji siđu u samostan, položite me pred njih.«74

  1. Školska sestra franjevka, prevoditeljica i spisateljica, diplomirala francuski i talijanski jezik. U zajednici obnaša razne odgojne i upravne službe.
  2. Prema toj činjenici i naslovi Klarinih životopisa: Marco BARTOLI, Chiara. Una donna tra silenzio e memoria te Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata. Chiara d’Assisi, 2006.
  3. Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  4.  Klari i sestrama na čuvanje su povjereni franjevački svici, o čemu piše Ubertino da CASALE: »Što se tiče nebeskoga svjedočanstva da je Franjo ovo Pravilo primio od Isusa Krista, čuj, o štioče, i razmišljaj u skrovitosti svoga srca. Budući da ovo što ću reći potječe od svetoga brata Korada, što je slušao od živoga glasa svetoga brata Leona, koji je bio nazočan i pisao Pravilo. I kaže se da su te stvari bile sadržane u nekim svitcima koje je on napisao i predao samostanu svete Klare da ih čuvaju kao pamćenje za buduće naraštaje. U njima je bilo mnogo toga napisano, što je sabrao s Očevih usana ili ih vidio u njegovim djelima, među kojima su sadržane predivne stvari i dostojne divljenja što je Svetac činio, one koje se odnose na buduću pokvarenost Pravila i buduću njegovu obnovu; isto tako i one predivne stvari o ustanovljenju i obnovi Pravila od Boga i o nakani blaženoga Franje s obzirom na opsluživanje Pravila a on je sam govorio da je njegovu namjenu primio od Krista. One stvari koje je vješto brat Bonaventura ispustio i nije htio javno pisati u svome životopisu (…). Čuo sam s mnogo boli da su ti svitci bili raskomadani i možda izgubljeni, poglavito neki od njih.« Arbor vitae u: FONTI FRANCESCANE, Assisi 1978., 2098.

    Na to M. Bartoli zaključuje: »Čini se da se tijekom godina mlada djevojka žarkoga zanosa preobrazila u pozornu čuvaricu franjevačkoga pamćenja, ili, ako se hoće, čuvaricu ‘jednoga’ franjevačkoga pamćenja: svoga.« Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.

    S. Benedikti, prvoj opatici nakon sv. Klare, brat Leon je povjerio Breviarium sancti Francisci, Brevijar kojim se služio sv. Franjo. Sada se nalazi među relikvijama bazilike svete Klare u Asizu. O tome više: Pietro MESSA, Francesco d’Assisi: un uomo di pace formato dalla liturgia (članak) u: Francesco d’Assisi: il bello è lo splendore del vero. La centralità di Cristo e della Chiesa nella spiritualità francescana, u: http://www.gliscritti.it; Postupak XV., 1 u: FONTI FRANCESCANE 3115.

  5. NŽ; PKl 6., 3–5 u: Spisi svetoga Franje i svete Klare, Mostar – Zagreb, 2003.
  6. Mnoga braća po udaljenijim područjima ne znaju ili jedva da znaju za Klaru. I sam Bonaventura, profesor na pariškome sveučilištu, jedva da je čuo za Klaru; kada je kao general Reda trebao uputiti pismo sestrama samostana svetoga Damjana, raspitivao se o Klari kod brata Leona. Vidi u: Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  7.  Grgur IX., veliki Franjin prijatelj, rado je boravio i u Klarinu društvu i pismeno joj se obraćao: »Povjeravam ti svoju dušu i duh svoj«, piše Grgur Klari, »kao što je Isus na križu svoj duh povjerio Ocu. A u dan sudnji odgovarat ćeš za mene ako se ne budeš brižno brinula za moje spasenje. Duboko sam, međutim, uvjeren da ćeš, žarom i suzama, postići što god budeš prosila od vrhovnoga suca.« Pismo kardinala Hugolina svetoj Klari (1220.), u: G. G. ZOPPETTI e M. BARTOLI (a cura di), Santa Chiara d’Assisi. Scritti e documenti, Santa Maria degli Angeli – Assisi (Pg), Editrici Francescane 1994., u suizdavaštvu izdavačkih kuća: Casa Editrice Francescana, Assisi, Edizioni Porziuncola, Santa Maria degli Angeli – Assisi (Pg), E.M.P., Edizioni Messaggero Padova, Padova, L.I.E.F., Libreria Internazionale Edizioni Francescane, Vicenza, 387–388. I pisac je Klarina životopisa potvrdio da je »Gospodin papa Grgur …očinskom ljubavlju najprisnije volio tu sveticu«. Leggenda 14., FF 3187.
  8. Marco BARTOLI, Chiara. Una donna.
  9. C. FRUGONI, Una solitudine abitata, 197.
  10. 1 Čel 13.
  11. »Naime, dok sam svetac još nije imao braće ni drugova, nekako odmah nakon svojega obraćenja, kada je obnavljao crkvu svetoga Damjana gdje je, Božjom utjehom posve prožet, bio prisiljen potpuno napustiti svijet, tada je od velike radosti i prosvjetljenja Duha Svetoga o nama prorekao što je Gospodin poslije ispunio. Naime, popevši se tada na zid spomenute crkve nekim siromasima, koji su ondje u blizini boravili, počne visokim glasom, francuskim jezikom, dovikivati: ‘Dođite i pomozite mi u gradnji samostana svetoga Damjana jer će ovamo doći gospođe čijim će glasovitim životom i svetim ponašanjem biti proslavljen naš Otac nebeski u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi.’« OKl 9–16 u: Spisi svetoga Franje i svete Klare.

    Klara potvrđuje da se to odnosi i na buduće sestre iste zajednice. Vidi Isto, r. 17. »U ovome, dakle, možemo u sebi vidjeti izobilnu dobrohotnost Boga koji se, radi svojega obilnog milosrđa i ljubavi, udostojao po svojemu svecu tako govoriti o našemu zvanju i izboru. I ne samo da je to o nama preblaženi naš otac Franjo prorekao, nego također o drugima, koje će doći u sveto zvanje, u koje nas je Gospodin pozvao.«

    U klasifikaciji prvenstva, piše Chiara Frugoni, Klara je premašila Bernarda Kvintavalskoga koji se smatra prvim Franjinim bratom. U: Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 196.

  12.  »Ja, neznatni brat Franjo, hoću slijediti život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i u tome ustrajati do kraja. I vas, svoje gospodarice, molim i savjetujem vam da uvijek živite u ovome presvetom životu i siromaštvu. I veoma se čuvajte da bilo čijim naukom ili savjetom ni najmanje od njega nikada ne odstupite.« PV 1–2; Vidi također: PKl 6,6–9 u: Spisi.
  13. PKl, OKl, BKl, 1PJ, 2PJ, 3PJ, 4PJ, PE. Isto.
  14.  Ivan Pavao II. o obljetnici Franjina rođenja, u Asizu, u asiškome Prvosamostanu, 12. ožujka 1982.: »Teško je razdvojiti Franjino i Klarino ime… Dvočlan Franjo i Klara zbilja je koja se shvaća jedino kroz kršćanske, duhovne, nebeske kategorije, ali je i zbilja ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je ovdje imalo tijelo. Ne radi se o čistome duhu, nisu bili čisti duhovi: bili su tjelesa, bili su osobe, bili su duh. Ali u živoj predaji Crkve, cijeloga kršćanstva, čovječanstva, ne ostaje samo legenda. Ostaje način na koji je Franjo vidio svoju sestru; način na koji se on vjenčao s Kristom; vidio je sebe na njezinu sliku, Kristovu zaručnicu, mističnu zaručnicu s kojom je oblikovao svoju svetost. Vidio je sebe kao brata, siromaška na sliku svetosti one prave Kristove zaručnice u kojoj je nalazio sliku savršene zaručnice Duha Svetoga, Presvetu Mariju… U naše vrijeme potrebno je ponavljati otkriće svete Klare jer je važno za Crkvu.« U: Giovanni Paolo II, Con Francesco nella Chiesa, Città del Vaticano 1983, 116–118. Isto u: http://www.ofs.fvg.it.
  15.  Per chi parlò il crocifisso di San Damiano? To je naslov trećega poglavlja knjige: Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 59–83.
  16. »Ovo je ono blagoslovljeno i sveto mjesto u kojemu je isti blaženi čovjek osnovao slavnu redovničku ustanovu, odlični red siromašnih gospođa i posvećenih djevica. Dogodilo se to gotovo šest godina nakon obraćenja blaženoga Franje. Tu je gospođa Klara, rodom Asižanka, postala najdragocjenijim temeljnim kamenom, povrh kojega je nazidano i ostalo kamenje. Kada se spomenuta gospođa, nakon osnutka Reda braće, na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom.« 1 Čel 18.
  17. »Ne smijemo šutke mimoići sjećanje na onu duhovnu građevinu, koja bijaše mnogo vrednija od one zemaljske što ju je blaženi otac, nakon popravka one materijalne crkve, na onome mjestu ustanovio pod vodstvom Duha Svetoga za povećanje nebeske države. Ne smijemo misliti da mu je s drveta križa progovorio Krist samo o popravljanju građevine koja se raspadala i rušila na način koji toliko zapanjuje, koji onima što slušaju ulijeva strah i bol. Kao što je nekoć pretkazao Duh Sveti, ondje je trebalo utemeljiti Red svetih djevica koji je jednoć poput gomile istesana ‘živoga kamenja’ imao biti upotrijebljen za obnovu nebeske kuće.« 2 Čel 204.
  18. »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od majke svete Klare: kada je bila trudna s tom kćeri i stajala pred križem moleći da joj Gospodin pomogne u opasnosti porođaja, začula je glas koji joj je rekao da će poroditi veliko svjetlo koje će uvelike obasjati svijet.« Postupak VI. 12.

    U značenju riječi svjetlo Hortulana daje kćeri ime Klara, prema latinskome pridjevu clarus. Upravo činjenica da je Hortulana o riječima s križa govorila »otprilike u vrijeme prijelaza svetoga Franje iz ovoga života« izaziva Frugoni na razmišljanje za koga su izrečene riječi Franji s raspela, sa slutnjom da se radi o Klari.

  19. Proroštvo se, ističe Klara, odnosi i na buduće sestre iste zajednice. OKl 9–16. Isto, r. 17.
  20. 1 Čel 18.
  21. Aleksandar IV. Clara claris praeclara, Povelja proglašenja Klare Asiške svetom, najvjerojatnije 15. kolovoza 1255
  22. 2 Čel 8, 13. 3S V., 13.
  23. U gornjoj bazilici svetoga Franje u Asizu, gdje je prikazan Franjo moleći pred raspelom, neuobičajeno na apsidi je naslikano šest svijećnjaka. To podsjeća Frugoni na šest klarisa iz Klarine obitelji koje spominje Klarin životopisac: Klara, dvije njezine sestre, Janja i Beatrica, majka Hortulana i dvije nećakinje, Balvina i Amata. »Majka poziva Kristu kćer, a kći majku; sestra privlači sestre, a tetka nećakinje. Sve, gorljivo se natječući, žude služiti Kristu. Sve žele sudjelovati u ovomu anđeoskom životu koji, po Klari, posvuda širi svjetlost.« Leggenda, VI., 10, FF 3177.
  24. 3 PJ 8.
  25. Klara pomaže svojim susestrama u duševnim i tjelesnim nevoljama; jednako svojim sugrađanima i tko god dođe tražiti njezinu pomoć: Postupak I. 18; II. 13; III. 11; IV. 7., 11; VII. 12; XI. 1; XIV. 5. itd.
  26. Postupak XVI. 4.
  27. Postupak III. 18; IV. 14; VI. 10 itd.
  28. Usp. PE.
  29. »Također je rekla da je jednoga dana mjeseca svibnja ova svjedokinja vidjela u krilu gospođe Klare, pred njezinim grudima, tako prekrasna dječačića da se njegova ljepota ne da iskazati. Gledajući toga dječačića i sama ova svjedokinja osjećala je neizrecivu ljupkost i milinu. Nije dvojila da je taj dječačić bio Sin Božji.« Postupak IX., 4.

    »Također je rekla: kada su jednom sestre mislile da je ta blažena Majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista, ova je svjedokinja vidjela iznad glave spomenute majke svete Klare vrlo jak sjaj i učinilo joj se da je tijelo Gospodinovo bilo malen i veoma lijep dječačić. I nakon što ga je ta sveta Majka primila, vrlo pobožno i sa suzama, kao što je uvijek običavala, rekla je ove riječi: ‘Toliko mi je dobročinstvo Bog danas dao da se nebo ni zemlja s time ne mogu usporediti.’« Postupak IX. 10.

    »…ova je svjedokinja vidjela pokraj svete Klare jedno prelijepo djetešce i činilo joj se da bi imalo oko tri godine. I moleći se ova svjedokinja u svome srcu da Bog ne dopusti da bude u obmani, u srcu je dobila odgovor ovim riječima: ‘Ja sam među njima.’ Tim je riječima naznačeno kako je dječačić bio Isus Krist, koji prebiva posred propovjednika i slušatelja kada jesu kako valja i slušaju kako valja. – Upitana pred koliko je vremena to bilo, odgovorila je: otprilike pred dvadeset i jednu godinu. – Upitana u koje je to vrijeme bilo, odgovorila je: u tjednu nakon Vazma, kada se pjeva: Ego sum Pastor bonus b. – Upitana tko je tu bio nazočan, odgovorila je da su bile sestre. – Upitana je li koja od njih vidjela toga dječačića, odgovorila je da je jedna sestra rekla ovoj svjedokinji: ‘Ja znam da si ti nešto vidjela.’ – Upitana koliko je dugo taj dječačić tu bio, odgovorila je: velikim dijelom propovijedi. I rekla je da je tada izgledalo da je velik sjaj bio oko spomenute majke svete Klare, ne kao sjaj od neke tvari, nego gotovo zvjezdani sjaj. I rekla je da je ta svjedokinja spomenutim ukazivanjem osjetila neizrecivu milinu. A zatim je vidjela neki drugi veliki sjaj, ne iste boje kao onaj prvi, nego sav ružičast, tako da je izgledalo da izbacuje neke ognjene iskre i okružio je cijelu spomenutu sveticu i prekrio cijelu njezinu glavu. I pošto je ova svjedokinja dvojila što bi to bilo, bî joj odgovoreno, ne glasom, nego joj je rečeno u duhu: Spiritus Sanctus superveniet in te c.« Postupak X. 8.

  30. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 172.

    Klara nalaže svojim sestrama da se iz ljubavi prema preljubljenomu Djetešcu povijenu u siromašne pelene… odijevaju priprostom odjećom. Usp. PKl 2, 25.

  31. »Također je rekla da je neki dječačić iz grada Spoleta, zvan Mathiolo, u dobi od tri ili četiri godine, stavio mali kamenčić sebi u nosnicu tako da ga nikako nije mogao izvaditi pa se činilo da je dječačić bio u opasnosti. Kad je doveden svetoj Klari, koja je učinila nad njim znak svetoga križa, odmah je iz nosa ispao kamenčić i dječačić je bio oslobođen.« Postupak II. 18.

    »Također je rekla spomenuta svjedokinja da je neki dječačić, sinčić gospodina Ivana sina Ivana zastupnika sestara, bolovao od teške groznice te je doveden spomenutoj majci svetoj Klari. Nakon što je od nje primio znak križa, bio je oslobođen.« Postupak III. 15.

    O ozdravljenju dječačića iz Perugge s pjegom na oku vidi u: Postupak IV. 11.

    »Također je rekla da je jednom vidjela kako su donijeli u samostan spomenutoj svetoj Klari sinčića gospodina Ivana upravitelja Ivana iz Asiza koji je imao groznicu i skrofule. Ta mu je svetica učinila znak križa i dotakla ga i tako ga oslobodila.« Postupak IX. 6.

  32. »Još je pripovijedala spomenuta gospođa Klara, kako u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega zbog teške bolesti nije mogla ustati s ležaja i ići u kapelu. Sve su sestre po običaju otišle na Jutarnju, ostavivši nju samu. Onda je ta gospođa uzdišući rekla: ‘Oh, Gospodine Bože, evo sam ti ovdje ostavljena sama.’ Tada je odmah začula orgulje i otpjeve i cijelo bogoslužje braće u crkvi Svetoga Franje, kao da je ondje bila nazočna.« Postupak III. 30.

    »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od spomenute gospođe Klare da je u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna. Zbog toga je rekla svojim sestrama: ‘Vi ste me ostavile ovdje samu i otišle u kapelu čuti jutarnju, ali Gospodin se za mene lijepo pobrinuo kad se nisam mogla ustati s ležaja.’« Postupak VII. 9.

    To je viđenje potaklo redatelja Uga Gregorettija na zamisao da Klara bude zaštitnicom televizije, što je Pio XII. i učinio 14. veljače 1957. godine.

  33. PKl 1., 1.
  34. »Također je rekla ova svjedokinja da se je spomenuta gospođa Klara veoma radovala slušajući Božju riječ. I premda nije bila školovana, rado je slušala učene propovijedi.« Postupak X., 8.
  35. Leggenda, 37, FF 3231.
  36. Leggenda 37, FF 3232.
  37. Postupak I., 9.
  38. Postupak XIV., 8.
  39. Postupak X., 10.
  40. Mt 23,9.
  41. PKl 9.
  42. Siromašne sestre svete Klare Urban IV. je podijelio na sorores i servitiales (Urban IV. je skovao izričaj servitiales), dakle sestrama koje su bile u službi izvan samostana promijenio je naziv u sluškinje; one su po njemu nižega reda, različite po službi – one su za obavljanje poslova za samostan; čak ih je podijelio i po odijevanju odredivši da umjesto crnih koprena nose bijelu koprenu itd. Ta je podjela i među klarisama potrajala stoljećima, sve do Drugoga vatikanskog sabora nakon čega samostani sestara klarisa umjesto Urbanova Pravila preuzimaju Klarino Pravilo.

    Osobno svjedočim o neopisivo izraženoj radosti sestara klarisa u splitskome samostanu svete Klare kada je u njihovu samostanu bila dokinuta Urbanova podjela sestara.

  43. U Peruggi, 27. listopada 1986.
  44. Lettera di sua Santità Giovanni Paolo II alle claustrali clarisse per l’VIII centenario della nascità di santa Chiara. Dal Vaticano, l’11 agosto, memoria liturgica di Santa Chiara d’Assisi, dell’anno 1993, quindicesimo di Pontificato. http:// www.vatican.va.
  45. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 126.
  46. Postupak II., 11.
  47. Postupak IX., 10.
  48. PKl 3,13.
  49. »Također je rekla: otkada je ista bila tako bolesna da ne bi mogla ustati s ležaja, dala bi da ju se podigne te posjedne i s leđa podupre kakvim suknom te bi tkala. Od svoga tkanja dala bi načiniti tjelesnike i razašiljala bi ih gotovo po svim crkvama asiških dolina i bregova. – Upitana kako ona to zna, odgovorila je da je ona vidjela da je ista tkala, i da je pravila platno, i kada su ga sestre šivale i po braći razašiljale po spomenutim crkvama; davali su ih svećenicima koji su tu dolazili.« Postupak I., 11.
  50. Postupak II., 12.
  51. Postupak IX., 9.
  52. Postupak IX., 2. Također: Leggenda 21, FF 3201.
  53. Krist Dijete koji se Franji i Klari pokazuje iz kaleža, slika, 1360.–1370. Nürnberg, Germaniches Nationalmuseum. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 176–180.
  54. OR 1–2.
  55. Vidi također: Milosrdna ljubav u: Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, Zagreb, 2011., 184–185.
  56. Pietro MESSA, Giovanni Paolo II e lo »Spirito di Assisi«. La profezia della pace tra identità e dialogo, Edizioni Porziuncola, Santa Maria degli Angeli – Assisi, Prima edizione 2006, 12.
  57. OKl 2. Isto i u pismima Janji Praškoj. Klarisa Marie-Claire Lemoine zapaža da Klara uporno ističe temu milosrđa. Samo u Oporuci spominje se pet puta: r. 2, 16, 24, 31, 58. U 31 retku 1 PJ Klara govori na istu temu o Kristovoj utrobi (in Christi visceribus) te o milosrđu Isusa Krista u r. 34. Vidi: Soeur Marie-Claire de Jésus, OSC (Soeur Marie-Claire LEMOINE), Saint François et Sainte Claire: une influence mutuelle, u: François d’Assise… Aujourd’hui. Actes du Colloque international. 8e de l’Ordre franciscain 1209–2009, éf… éditions fraciscaines, Paris, 2010, 279.
  58. »I kako je u počeku svoga obraćenja zajedno sa svojim sestrama obećala poslušnost blaženome Franji…« PKl 1, 4
  59.  PKl 6, 1.
  60. OKl 35–36.
  61. Prema Klarinu životopiscu Inocent III. rado je udovoljio Klarinoj molbi: »A, da odgovori izvanrednom naklonošću na izvanredni zahtjev, Prvosvećenik je osobno, vlastitom rukom, s velikom radošću napisao nacrt tražene povlastice.« Leggenda 14, FF 3186.

    Klara se poslužila pravnim značenjem pojma povlastica, što je u to vrijeme značilo pravo samostanima da očuvaju svoje posjede. Franjo se grozio od te riječi te odbija i spominjanje te riječi odbijajući svaku povlasticu. Klara, pak, upravo to koristi da bi slijedila svoj uzor. Naime, prema odredbi Četvrtoga lateranskog sabora (1215.) o novim oblicima redovničkoga života, i Klara je bila prisiljena prihvatiti benediktinsko pravilo. Ona se tomu odupirala, ne prihvaćajući ni naslov opatica i nije htjela da se njezina zajednica pretvori u monaški samostan benediktinske vrste, čime bi zajednica mogla imati posjede. Međutim, kada je to morala prihvatiti, i na Franjin nagovor, pronašla je način da učvrsti zavjet presvetoga siromaštva (OKl 42): smislila je povlasticu da ništa ne posjeduju, »prianjajući u svemu i hodeći stopama onoga koji se za nas učinio siromašnim, našim putem, istinom i životom« (Privilegio della povertà 1216. u: G. G. ZOPPETTI e M. BARTOLI, Santa Chiara d’ Assisi, 307). Marco Bartoli ocijenio je to kao

    »mali pravnički monstrum koji je nemalo morao iznenaditi pravne stručnjake trinaestoga stoljeća«. Prema: Felice ACCROCCA (a cura di), Chiara d’Assisi donna nuova, Atti del convegno di studi Anagni, 30 gennaio 1994, Santa Maria degli Angeli – Assisi (Pg), Edizioni Porziuncola, 1994, 35.

    Nerado, ali na Klarin uporan zahtjev i Grgur IX. udjeljuje Klari Privilegium paupertatis (1228.). Vidi: Privilegio della povertà, FF 3279. O tome u Klarinu životopisu stoji sljedeće: »Gospodin papa Grgur… trudio se da je uvjeri da pristane na posjedovanje nekih dobara, zbog mogućih neprilika i opasnosti svijeta; a i sam joj je to darežljivo nudio. Ali ona se nepokolebivo usprotivila i ni na koji se način nije dala razuvjeriti. A kada joj je Prvosvećenik odvratio: ‘Ako se bojiš zbog zavjeta, mi ćemo te od zavjeta odrješiti.’ ‘Sveti Oče,’ odgovori ona, ‘nipošto i nikada ne želim biti odriješena od nasljedovanja Krista!’« Leggenda 14, FF 3187.

  62. »I nikada se nije dala navesti ni od Pape, ni od Biskupa Ostijskoga da primi bilo koji posjed. A Povlasticu siromaštva, koja joj je bila udijeljena, častila je velikim poštovanjem i dobro ju je i marno čuvala iz bojazni da je ne izgubi.« Postupak III., 14.
  63. »I na kraju svoga života pozvala je sve sestre i pomno im je preporučila Povlasticu siromaštva.« Postupak III., 32.
  64.  Grgur, pravnik, podcijenio je Franjin spis Forma vitae nazvavši to »formula (ne forma!) vitae«, tj. mali oblik, obličić života, »ne tvrda hrana, nego mlijeko«. Vidi: Pismo Grgura IX. Angelis Gaudium Janji Praškoj (1238.), u: G. G. ZOPPETTI e M. BARTOLI, Santa Chiara d’Assisi, 414. Stoga Klara piše Janji: »Ako ti itko išta drugo rekne, ako te nagovara na nešto drugo, što može sprječavati tvoju savršenost, što izgleda suprotno božanskom pozivu, makar da ga moraš poštovati, nemoj slijediti njegov savjet, nego, djevice siromašna, prigrli Krista siromašna.« 2 PJ 17 i 18. O tome svjedoče i Klarine sestre. Primjerice, s. Pacifika je rekla »…da je ona vidjela i čula da je svete uspomene gospodin Grgur papa htio dati mnoge stvari i kupiti posjede za samostan, ali ona (Klara) nikada nije htjela pristati«. Postupak I., 13. Naime, ni Grgur IX. nije bio oslobođen predrasude o krhkosti slaboga spola, svojstvene mentalitetu toga doba, pa je ženama bio zabranjivan putujući apostolat ili strog eremitski život, kao i život potpuna siromaštva. Vidi: Felice Accrocca, Chiara d’Assisi donna nuova, 40. To ni Klarin životopisac ne propušta spomenuti navodeći:

    »Gospodin papa Grgur… trudio se da je uvjeri da pristane na posjedovanje nekih dobara, zbog mogućih neprilika i opasnosti svijeta…« Leggenda 14., FF 3187.

  65. I Franjina braća su se u početku predstavljala kao pokornici iz Asiza. Vidi: 3S, 37, FF 1441.
  66. PKl 9.
  67. Postupak II. 18; Postupak III., 15; Postupak IV., 11; Postupak IX., 6. »A ako bi ponekad čula nešto što se Bogu ne sviđa, vrlo osjetljiva kakva je bila, trudila se to popraviti bez odgađanja.« Postupak XIII., 3. »A ako bi se nekada dogodilo da je neka svjetovna osoba učinila nešto protiv Boga, ona je zapanjena plakala, poticala tu osobu i brižno je nukala da se obrati na pokoru.« Postupak II. 10.
  68. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, 117.
  69. PKl 8.
  70.  Gotovo da nema sestre koja se na to nije osvrnula u svjedočenju na postupku proglašenja Klare svetom: »I rekla je ova svjedokinja da je ova Majka sveta Klara otkako je stupila u Redovništvo bila toliko ponizna da je sestrama prala noge. Jednom perući noge jednoj Poslužiteljici nagnula se hoteći joj poljubiti noge. A ta Poslužiteljica, povukavši nogu k sebi, neoprezno je nogom udarila blaženu Majku po ustima. Osim toga, blažena je Klara lijevala vodu sestrama u ruke, i noću ih je pokrivala zbog hladnoće.« Postupak II. 3.

    »Također je rekla da je ta blažena Majka bila toliko ponizna da je u svemu prezirala samu sebe i prednjačila pred ostalim sestrama čineći se nižom od svih, služeći im, lijevajući im vodu u ruke i perući svojim rukama sjedala bolesnih sestara, i perući noge i Poslužiteljicama. Tako je jednom perući noge jednoj Poslužiteljici iz samostana htjela poljubiti noge, a ova je neoprezno povukla nogu k sebi i povlačeći pogodila je svetu Majku nogom u usta. Ali ona uza sve to u svojoj poniznosti nije odustala, nego je poljubila stopalo noge spomenute Poslužiteljice.« Postupak III. 9: Isto: Postupak II. 3; Postupak X., 6.

  71.  Već je u roditeljskoj kući Klara »postila i molila i činila druga djela milosrđa, kao što je on vidio; i da se vjerovalo da je od početka bila nadahnuta Duhom Svetim«. Postupak XX. 5.

    »Također je rekla da se spomenuta Majka blažena Klara prije negoli se je razboljela toliko odricala da je veliku četrdesetnicu i onu svetoga Martina uvijek postila o kruhu i vodi, jedino što bi nedjeljom popila malo vina, kada bi ga bilo. A tri dana u tjednu, naime ponedjeljkom, srijedom i petkom, ništa nije jela dok joj sveti Franjo nije naredio da svakoga dana svakako nešto pojede: a tada je iz poslušnosti uzimala malo kruha i vode.« Postupak II., 8.

    »O oporoj odjeći i cilicijima i o odricanju i o molitvi rekla je da nikada nije čula da je na svijetu postojala neka slična njoj, ili da bi je u navedenim stvarima nadišla. A to je znala, rekla je, jer je to vidjela.« Postupak XIII., 4.

  72. Chiara FRUGONI, Una solitudine abitata, bilj. 5, 236–237.
  73. »I dodala je ova svjedokinja da ona sama, budući je bila bolesna, jedne je noći bila vrlo ojađena zbog teške bolesti na kuku, [i
  74.  Postupak IV., 14; III., 18.

ZATVORI »