PRVIH 25 GODINA DUHA ASIZA

Josip BLAŽEVIĆ1

Aktualnost duha Asiza

U vremenu krize Europske unije koja, uslijed protjerivanja Boga iz svojega ustava, sve više nalikuje na kulu babilonsku čiji narodi ne razumiju jezik jedan drugoga Asiz, unatoč vjerskim i kulturnim razlikama, svijetli kao grad razumijevanja među narodima i religijama, vidljivo mjesto ljudskoga zajedništva, simfonija srdaca željnih mira, nevidljiv oltar mnogih plemenitih ruku uzdignutih na molitvu milosrdnomu Bogu za mir u svijetu kojega nema bez mira u ljudskim srcima. Grob Franje iz Asiza ne prestaje okupljati, a Franjin primjer nadahnjivati ljubitelje mira i graditelje svijeta po mjeri čovjeka u kojemu bi se živjelo u miru s ljudima, Bogom i svime stvorenim. Franjo nije bio nastrojen prozelitski kao što nije ni tajio svoj vjerski (kršćanski) identitet. Još je dalje bio od sinkretizma New agea koji, u ime prividna mira, nivelira sve religije i tako ih sve relativizira. Franjo je bio zaljubljenik u Boga i čovjeka i svoju ljubav izražavao životom. Franjin je život svjedočanstvo da nije teško razgovarati s vjernicima bilo koje religije. Teško je razgovarati s nevjernicima svih religija. Međureligijski dijalog ne znači skrivati ili zanijekati svoj vjerski identitet, još manje ga se odreći, nego, naprotiv, potrebno ga je najprije otkriti i životno posvjedočiti bližnjemu s kojim ulazimo u dijalog.

„Dijalog je u prvome redu stil djelovanja, stav i duh što prožima ponašanje. Uključuje pažnju, poštovanje i prihvaćanje drugoga kome se priznaje prostor za njegov osobni identitet, za njegovo vlastito izražavanje i za njegove vrednote.“ 2

Nije moguć dijalog osoba bez identiteta. Ako je religija srce svake kulture, kako piše papa Ivan Pavao II. u pismu kardinalu državnome tajniku (20. svibnja 1982.),3 onda je ljubav nektar u čijemu se vrcanju trebaju natjecati sve religije. „Jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). A na ljubav nitko nije imun. Osobito ne suvremeni sekularizirani čovjek koji s pravom očekuje da mu religije pruže svjedočanstvo Božje prisutnosti i predložak boljega svijeta koji zagovaraju. Rečenim se stavom ne obezvrjeđuju pretenzije religija na vjerodostojnost vlastite objave i posjed istine, nego im se, naprotiv, daje prostor da ga egzistencijalno očituju. „Svaki dijalog živi od pretenzije na istinu onih koji sudjeluju u njemu.“4 Žrtvovanje istine u ime prividna primirja značilo bi izdaju vlastitoga identiteta i zastranjenje na putu iskrena dijaloga.

„Izostavljajući govor o istini, sve se religije površno stavljaju na istu razinu i u temelju ih se lišava njihova spasenjskog potencijala. Ustvrditi da su sve jednako istinite isto je kao izjaviti da su sve lažne: žrtvovati pitanje istine za kršćansku je viziju neprihvatljivo.“5

Stupiti u dijalog ne znači ni odreći se istine ni zatajiti vlastiti identitet. Dijalog znači jednakost, ali, prema deklaraciji Dominus Iesus Kongregacije za nauk vjere, „Jednakost, kao pretpostavka za dijalog, odnosi se na jednako dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj niti još manje na Isusa – koji je sam Bog postao čovjekom – u usporedbi s osnivačima ostalih religija.“6 Navedena izjava daje religijama slobodu shvaćanja vlastitoga poklada vjere onako kako ga sebi prisvaja Katolička crkva. U tomu je smislu „duh Asiza“ veličanstvena plima koja nadilazi korito jedne nacije ili religije, a da nikoga ne ugrožava, i preplavljuje sve ljude dobre volje željne mira. Unatoč početnim strahovima i osporavanjima, pa i pogrešnim shvaćanjima i tumačenjima, obilježili smo njegov 25. rođendan koji spada u „znakove vremena“ koje treba raspoznavati, njegovati i pravo usmjeravati.

Pojam „duha Asiza“

Najprije moramo razjasniti značenje pojma „duh Asiza“. Duh Asiza nije sinonim za Duha Svetoga, treću božansku osobu Presvetoga Trojstva u kršćanstvu. Duh Asiza nije ni međureligijska konferencija ili skup na kojemu bi prevladavala rasprava ili diskusija o strategijama na svjetskoj razini kojima bi se postigao mir. Duh Asiza označava čuvstveno raspoloženje ili, radije, stav dobroćudnosti, pomirljivosti i mirotvorstva koji je krasio Franju i Klaru iz Asiza. Papa Ivan Pavao II. zato je rado govorio o “logici Asiza”, u smislu pouzdanja u Boga kao izvora mira (usp. Mih 5,4) kojemu se treba obratiti molitvom. Duh Asiza poziv je svijetu danas „da postane svjestan da postoji jedna druga dimenzija mira i jedan drugi način njezine promocije, koji nije rezultat trgovanja, političkih kompromisa ili ekonomskih pregovora. Nego rezultat molitve koja, unatoč različitosti religija, izražava odnos naspram Više moći koja nadilazi samo naše ljudske sposobnosti“7. Početci mu sežu u vrijeme života sv. Franje (1181./2.–1226.) i sv. Klare (1194.–1253.), Asižana čiji životi označavaju prekretnicu u povijesti toga maloga gradića, ali ne samo njega. Asiz je „srce svijeta“, po riječima jednoga od sudionika prvoga duha Asiza, iz kojega se svijetom širi novi plam ljubavi: “U Asizu sam osjetio bilo srca svijeta jer svijet ima srce!”8 Isti sudionik, kardinal Roger Etchegaray, posvjedočio je i slijedeće:

„Između mnogobrojnih znakova kojima sam bio svjedok zajedno s mnogim drugim hodočasnicima u Asizu, istaknuo bih samo dva koja su me osobito pogodila. U crkvi sv. Rufina, na kraju ekumenske molitve koja je bila među najintenzivnijima i najprezentativnijima u povijesti, zapazio sam suze na licu časnih poglavara kršćanskih Crkava, koji su si međusobno izmjenjivali znak mira kao što to nikada prije nisu činili. Na trgu sv. Franje, na kraju Dana, kada su se mladi Židovi radosno uspeli na podij da razdijele maslinove grančice svim vjerskim poglavarima, bez ikakvog pravila prvenstva i bez razlike na religije ili rase, iznenadile su me suze koje su okvasile moje vlastito lice.“9

Zveket oružja, nažalost, priječi nam vjerovati da je srce svijeta, kao i srce svakoga čovjeka, stvoreno za ljubav. Franjin evanđeoski život utjelovio je Kristov nauk u najljepšemu svjetlu i svijetu pokazao što znači njegovo autentično ostvarenje. Ne mareći za vlastiti život, u vihoru križarskih ratova, Franjo se 1219. godine uputio egipatskomu sultanu Màliku al-Kàmilu u Damjeti (usp. 1 Čel 20,57, 2 Čel 30, LM 9,5–9, LM 11,3) kako bi mu posvjedočio ljubav Božju kojom je sam bio zahvaćen. Franjo je među prvim utemeljiteljima redova koji je želio da u njegovu Pravilu, onomu iz 1221. i 1223., dva posebna poglavlja budu posvećena misijama: „De euntibus inter Saracenos et alios infedeles“ („O onima koji idu među Saracene i ostale nevjernike“).10 Nije ga obratio, kako svjedoče biografi, ali je s njime uspostavio prijateljski odnos. To je smisao i duha Asiza. Dijeleći iskustvo ljubavi Božje, ne drugoga obraćati, nego mu biti svjedok Ljubavi i zajednički izgrađivati svijet po mjeri čovjeka u kojemu će svi ljudi međusobno živjeti kao sestre i braća, jednoga Oca djeca, Boga stvoritelja, bez obzira na rasne, spolne, nacionalne ili vjerske razlike.

Događaji prije 27. listopada 1986.

Franjo Asiški, koji je u svemu želio biti sličan Isusu Kristu (alter Christus), isto je želio i po svojemu ukopu nakon smrti. Sahranjen je na periferiji Asiza, ondašnjemu odlagalištu smeća i pokapalištu zločinaca, zbog toga prozvanu „pakleni brežuljak“. Time je želio nasljedovati Krsta raspetoga na Golgoti, mjestu poznatu kao pogubilište zločinaca. Franjinim je ukopom „pakleni brežuljak“ preimenovan u „rajski brežuljak“ koji je uskoro postao mjestom silna broja hodočasnika tijekom stoljeća.

Događaji koji su prethodili međureligijskome molitvenom susretu u Asizu mogu se promatrati na dvije razine. Prva su razina događaji na nivou cijele Crkve, štoviše, i cijeloga kršćanstva, koji samomu susretu u Asizu daju općecrkveni karakter, a drugi je na razini franjevačkoga reda svih obedijencija.

Na općekršćanskoj razini postojala su duhovna gibanja koja su pogodovala međusobnu zbližavanju i pomirenju među rastavljenim kršćanskim Crkvama (ekumenizam) i religijama (međureligijski dijalog), o čemu je kod nas pisao fra Nikola Vukoja.11 Svjetska misijska konferencija 1910. godine u Edinburgu, Međunarodno misijsko vijeće 1928. godine u Jeruzalemu, Svjetsko ekumensko vijeće crkava (KEK) 1948. godine, prethodile su duhu Asiza u razmatranju odnosa kršćanskih Crkava prema dijalogu s drugim religijama.

U Katoličkoj crkvi osobito su u pitanju njegovanju duha ekumenizma i međureligijskoga dijaloga bila zaslužna trojica velikih papa tijesno povezana s Drugim vatikanskim saborom. Prvi je bio papa Ivan XXIII. (1958.–1963.) koji je 1960. osnovao i Tajništvo za jedinstvo kršćana. Spomenuti Papa 1961. godine prima u privatni posjet poglavara Anglikanske crkve Geoffreyja Fishera, a pred početak Sabora hodočasti u Loreto i Asiz, što je bilo prvo putovanje nekoga pape izvan Rima u prošlomu stoljeću. Nikita Hruščov, koji je Ivanu XXIII. uputio čestitku za osamdeseti rođendan, nije se oglušio na njegov poziv na mir upućen preko Radio Vatikana 25. listopada 1962., u vrijeme hladnoga rata između SAD-a i SSSR-a, u jeku velike kubanske krize koja je prijetila novim svjetskim ratom. Dana 13. lipnja 1960. godine sastao se s rabinom Julesom Isaacom koji je Papi predao memorandum u kojemu ga moli da Crkva iz svojega nauka ukloni sve antisemitske elemente. Taj je posao Papa povjerio Tajništvu za jedinstvo kršćana. Papa je o miru snažno progovorio u glasovitoj enciklici Pacem in terris (11. travnja 1963.). Ipak je najveći doprinos ekumenizmu i međureligijskome dijalogu bilo sazivanje Drugoga vatikanskog sabora 11. listopada 1962. godine iz kojega je izišla obnovljena slika Crkve, pomlađena, otvorena dijalogu sa svima. Osobito su značajna dva dokumenta: Nostra aetate (o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama) i Unitatis redintegratio (o ekumenizmu). Prije završetka Sabora, 4. prosinca 1965. godine, u bazilici sv. Pavla održan je međukonfesionalni molitveni susret u kojemu je sudjelovao i papa Pavao VI.

Pavao VI. (1963.–1978.), sljedeći po važnosti za otvaranje Crkve dijalogu sa svijetom, marljivo je provodio u djelo odluke Sabora. U svrhu promicanja dijaloga sa svima ustanovio je Tajništvo za one koji ne vjeruju (12. rujna 1963.), Tajništvo za nekršćane (19. svibnja 1964.), Papinsku komisiju „Justitia et pax“ (6. siječnja 1967.) i Međunarodni dan mira (8. prosinca 1967.). Između 1964. i 1970. započeo je pastoralna putovanja diljem svijeta kako bi učvrstio kršćane u vjeri i susreo ljude svih religija i svjetonazora. Najznačajniji događaj na ekumenskomu polju odigrao se 7. prosinca 1965. kada su Pavao VI. i Atenagora I. opozvali uzajamna izopćenja koja su bila na snazi od 1054. godine. Značajan je bio i susret s anglikanskim primasom M. Ramseyjem, nadbiskupom Canterburyja, 1966. godine.

Papa Ivan Pavao II. (1978.–2005.) nastavio je, i intenzivizirao, djelo svojih prethodnika. Pohodom Irskoj 1979. godine poručio je da se terorizam i nasilje ne mogu ničim opravdati, a pohodom Generalnoj skupštini UN-a 2. listopada 1979. godine poručio da Crkva želi dijalogizirati sa svim ljudima. U Turskoj se 1979. susreo s ekumenskim patrijarhom Dimitrisom I., a 30. studenog 1979., što je bez premca u povijesti, jedan je papa bio na pravoslavnome slavlju euharistije. Tom su prigodom obojica poglavara potpisala izjavu kojom su službeno otvorili teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne crkve. Godine 1980. pohađa Njemačku, Lutherovu domovinu, što je i opet bez presedana u povijesti. U Mainzu susreće protestante pred kojima priznaje pogreške Crkve koje su pridonijele kršćanskome raskolu. U Hiroshimi upućuje poruku mira svim ljudima i diže glas protiv apsurdnosti rata. U katedrali u Canterburyiju s anglikanskim primasom R. Runcijem potpisuje zajedničku izjavu na kojoj će se temeljiti kasniji dijalog između Katoličke crkve i anglikanske zajednice. U Seulu 6. svibnja 1984. susreće se s predstavnicima mjesnih religija. U Togu 1985. susreće predstavnike animista, u Casablanci 19. kolovoza 1985. godine susreće mlade muslimane okupljene na svearapskim igrama. S poglavarima istočnjačkih religija i Dalaj Lamom susreće se u Indiji 1986. godine. U sinagogi u Rimu 13. travnja 1986. Židove je nazvao „našom starijom braćom“.

Zbivanja u gradu Asizu također su pripravljala put glasovitome međureligijskom susretu 27. listopada 1986. godine kada je papa Ivan Pavao II. pozvao predstavnike svjetskih religija na molitvu za mir u svijetu. Grob sv. Franje već je bio mjesto na koje su s pijetetom rado navraćali pripadnici različitih svjetskih religija. Njihovi domaćini bili su dugi niz godina vikar Svetoga samostana i poznati suosnivač Mirotvornoga stola (Tavola della pace) fra Nicola Giandomenico, zatim fra Vincenzo Coli, kustos Svetoga samostana (Sacro convento) i, nadasve, fra Massimiliano Mizzi koji je s međureligijskim i ekumenskim aktivnostima započeo još prije Drugoga vatikanskog sabora, u svibnju 1960., najprije pri Svetomu samostanu, a potom u okviru Međunarodnoga franjevačkog centra za dijalog (Centro francescano internazionale per il dialogo – CEFID), ustanovljena na redovitomu Generalnom kapitulu franjevaca konventualaca u Asizu 1989. godine.12 Zahvaljujući spomenutim događanjima Asiz je postao poznat kao grad ekumenizma i međureligijskoga dijaloga i prije 1986. godine.

Od 1974. do 1976. godine u Asizu je postojala franjevačka interobedijencijalna zajednica sjevernoga ekumenskog centra, sastavljena od predstavnika svih četiriju franjevačkih obitelji, ali je, kako se čini, bila kratka vijeka i slaba odjeka. Nismo utvrdili radi li se o istoj ustanovi u kojoj je Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BIH predstavljao fra Nikola Vukoja, kasnije ga naslijedila s. Renata Mrvelj koja se sjeća jednoga radnog susreta održanog u Lisabonu, a riječ je i o interobedijencijalnoj međunarodnoj ustanovi, u protivnomu je riječ o dvije slične ustanove čiji će odnos i doprinos duhu Asiza trebati istražiti. U Asiškoj biskupiji postoji biskupijsko tajništvo za ekumenizam u Asizu koje je, de facto, do svoje smrti animirao fra Massimiliano Mizzi. Najzaslužnija za promicanje duha Asiza, po svemu sudeći, bila je Zajednica sv. Egidija, koja je zaslužna i za Svjetski međureligijski susret za mir u Sarajevu, od 9. do 11. rujna 2012. godine, pod geslom „Naša je budućnost živjeti zajedno. Religije i kulture u dijalogu“.13

Ivan Pavao II. je na grob sv. Franje hodočastio šest puta, od 1978. do 2002., od toga dvaput prije znakovitoga događaja 27. listopada 1986. godine. Sam se izravno mogao uvjeriti u spomenuti fenomen, naime spontana okupljanja oko svečeva groba značajna broja pripadnika različitih svjetskih konfesija. Prepoznao je, kao Petrov nasljednik, upravo grob sv. Franje kao mjesto veličanstvene proročke vizije da se na jednomu mjestu saberu u molitvi za mir u svijetu svi oni koji ispovijedaju vjeru u Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Papa Ivan Pavao II., dakle, afirmirao je i utisnuo eklezijalni karakter onomu što je u Asizu već živjelo i dao snažan stimulans duhu koji se svijetom već širio.

Po završetku Tjedna molitve za jedinstvo kršćana, 25. sijećnja 1986. godine, u bazilici sv. Pavla Ivan Pavao II. najavio je održavanje Dana molitve za mir u Asizu. Jedan od razloga pokretanja te inicijative bio je i da podrži nastojanje Ujedinjenih naroda koji su godinu 1986. proglasili Međunarodnom godinom mira i „nijedan kršćanin, štoviše nijedno ljudsko biće koje vjeruje u Boga Stovritelja i Gospodara povijesti, ne može ostati ravnodušan pred takvim problemom koji se tako snažno nalazi u sadašnjosti i budućnosti čovječanstva“.14 Neposredno pred sam međureligijski susret u Asizu Ivan Pavao II. odlučio se na još jednu inicijativu. U Lionu 4. listopada 1986. godine pozvao je cijelo čovječanstvo da se na dan 27. listopada 1986. suzdrže od oružanih sukoba i svakoga oblika nasilja po svoj zemlji: „Stoga na ovaj dan svetkovine svetoga Franje, apostola evanđeoskoga mira… želim svečano svim strankama u sukobu u svijetu uputiti žarki i neodgodiv poziv da sve, barem na 27. listopada, poštuju potpun prestanak borbi.“15Papin poziv naišao je na zadivljujući odjek u svijetu pa je, uistinu, 27. listopada 1986. godine bio jedan od najmirnijih dana na svijetu.

Duh Asiza i papa Ivan Pavao II.

Papa Ivan Pavao II. prepoznao je „znak vremena“ u onomu što se već događalo u Asizu. U serafski grad pozvao je brojne kvalificirane predstavnike i delegate različitih svjetskih religija na srdačan i bratski susret koji će u povijesti međureligijskoga dijaloga predstavljati novu stranicu.

Prvi put Ivan Pavao II. posjetio je Asiz 5. studenog 1978. godine. Kratko nakon izbora za papu 16. listopada 1978. godine uputio se u Asiz da bi se stavio pod zaštitu sv. Franje, zaštitnika Italije i velika podanika papinstva, koji je u Pravilu iz 1223. obećao „poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima i rimskoj Crkvi“16. Tom je prigodom Papa izrekao dojmljive riječi:

„Evo me u Asizu u dan koji sam na osobit način želio posvetiti svetim zaštitnicima ove zemlje, Italije, zemlje u koju me Bog pozvao da bih služio kao Petrov nasljednik. Zbog činjenice da nisam rođen na njezinu tlu osjećam više nego išta nužnost da u njoj budem ‘rođen’ duhovno. I zato ove nedjelje dolazim kao hodočasnik u Asiz, do nogu svetoga Asiškog Siromaha, koji je oštrim slovima upisao Kristovo evanđelje u srca ljudi svojega vremena. Ne možemo se nadiviti što su njegovi sugrađani u njemu prepoznali zaštitnika Italije. Papa, koji zbog svojega poslanja pred očima treba imati cijelu sveopću Crkvu, Zaručnicu Kristovu rasprostranjenu na različitim dijelovima globusa, na osobit način u svojemu rimskom sjedištu potreban je pomoći ovoga zaštitnika Italije, potreban je zagovora sv. Franje Asiškoga. I zato je danas došao ovamo.“17

U nastavku Papa je rekao i ovo:

„Stoga dok prvi put kao Papa stupam na ovo tlo, na izvore velikoga daha Duha, veličanstvenoga preporoditelja Crkve i kršćanstva u trinaestomu stoljeću ujedinjenu s likom sv. Franje Asiškoga, moje srce otvara se prema našemu Zaštitniku i vapi: Ti koji si toliko približio Krista svome vremenu pomozi i nama približiti Krista našem vremenu, našim teškim i kritičnim vremenima. Pomozi nam!”18

Bio je to kratak Papin posjet Asizu, nešto duži od dva sata, ali dovoljan da se Papa sastane s redovnicama i redovnicima, vjernicima i bolesnicima, civilnim i crkvenim vlastima i svim hodočasnicima koji su se okupili na trgu pred bazilikom sv. Franje. Istom je prigodom zaželio da njegov posjet Asizu bude „osobito ohrabrenje redovnicima Svetoga samostana da svakodnevno dotiču veličanstvenu aktualnost Franje Asiškoga“19. Ministrima generalima svih četiriju franjevačkih obitelji, i svim franjevcima, obratio se snažnim riječima:

„Govorim vam što osjećam u dubini srca:

Papa vam je zahvalan za vjernost vašemu franjevačkom pozivu.

Papa vam je zahvalan za vaše apostolsko djelovanje i evanđeosku misiju.

Papa vam zahvaljuje na vašim molitvama za njega i na njegove nakane.

Papa će vas se sjećati u svojim molitvama.

Služite Gospodinu radosno.“20

Prigodom drugoga posjeta Pape Asizu 12. ožujka 1982. godine u povodu osamstote obljetnice rođenja sv. Franje bili su prisutni i talijanski biskupi, sabrani na izvanrednomu zasjedanju. U bazilici je tom prigodom Papa u Franjinu siromaštvu prepoznao najveće bogatstvo: “Zvali su te ‘Asiški siromašak’, a ti si bio i ostao jedan od ljudi koji su najvelikodušnije darivali druge.”21 Redovnicama i redovnicima u katedrali napomenuo je da iz svojega grada Franjo „zrači primjerom kreposti i porukom bratstva i mira“, a klarisama samostana sv. Klare ukazao je na tijesnu povezanost između Franje i njihove svetice na što smo i mi, u okviru Tjedna međureligijskoga dijaloga, željeli svratiti pozornost, nadasve u Godini sv. Klare.

Treći posjet Pape Asizu 27. listopada 1986. godine ostao je zapamćen kao Svjetski dan molitve za mir pod motom „biti zajedno da bismo molili“22. Asiz se pretvorio u hram molitve. Tom je prigodom Papa pozvao vođe i predstavnike raznih kršćanskih Crkava, crkvenih zajednica i svjetskih religija na molitvu za mir u svijetu. Obratio im se u bazilici svete Marije Anđeoske (Porcijunkuli) na engleskome jeziku. Njegove riječi nedvosmisleno uklanjaju svaku bojazan da sam susret bude pogrešno shvaćen:

„Činjenica što smo ovamo došli ne upućuje na bilo kakvu namjeru traženja među nama kakva vjerskoga konsenzusa ili ‘trgovanja’ našim vjerskim uvjerenjima. Ne znači ni da se religije mogu izmiriti na polju zajedničkoga nastojanja oko nekoga ovozemaljskog plana koji bi ih sve nadilazio. Nije, nadalje, ni ustupak relativiziranju vjerskih istina jer svako ljudsko biće treba iskreno slijediti svoju ispravnu savjest s namjerom traženja i pokoravanja istini. Naš susret samo potvrđuje da u veliku zalaganju za mir, čovječanstvo, u svojoj raznolikosti, mora crpsti iz svojih najdubljih i najživljih resursa u kojima se formira vlastita savjest i na kojoj se temelji djelovanje svakoga naroda. Današnji susret vidim kao vrlo rječit znak zalaganja sviju vas u izgradnji mira. Upravo nas je to zalaganje dovelo u Asiz. Činjenica što pripadamo različitim vjerama ne odvraća nas od značenja ovoga dana. Naprotiv, Crkve, crkvene zajednice i svjetske religije pokazuju osjetljivost za dobro čovječanstva.“23

Papa obrazlaže i razlog okupljanja baš u Asizu:

„Odabrao sam ovaj grad Asiz kao mjesto našega molitvenog dana u nutarnjoj tišini zbog osobita značenja svetoga čovjeka ovdje čašćena, svetoga Franje, poznata i poštivana od mnogih u cijelome svijetu kao simbola mira, pomirenja i bratstva.“24

Prvi molitveni susret u Asizu jedinstven je po svojoj naravi, a po svojoj svrsi isključivo religiozan:

„Prvi put u povijesti ujedinili smo se sa svih strana, kršćanske Crkve i crkvene zajednice i svjetske religije na ovo sveto mjesto posvećeno sv. Franji da bismo posvjedočili pred svijetom, svatko prema svojemu uvjerenju, transcendentalnu osobinu mira.“25

Papa potvrđuje da molitva ne isključuje djela, nego ih, naprotiv, pretpostavlja i osnažuje kako bi svi postali graditelji mira u zajednicama u kojima žive:

„Ono što smo činili ovdje u Asizu, moleći i svjedočeći u prilog našega doprinosa miru, moramo nastaviti činiti svaki dan našega života. Ono što smo učinili danas zaista je od životne važnosti za svijet. Ako svijet treba ići naprijed, a muževi i žene trebaju na njemu preživjeti, svijet ne može činiti manje od molitve. Ovo je trajna poruka Asiza: to je poruka sv. Franje koji je utjelovio privlačan ideal za nas; to je poruka sv. Klare, njegove prve sljedbenice. To je ideal koji se ostvaruje blago, ponizno, s dubokim osjećajem za Boga i zauzimanjem u službi svima. Sv. Franjo je bio čovjek mira.“26

Četvrtomu posjetu pape Ivana Pavla II. Asizu od 9. do 10. siječnja 1993. godine nazočili su neki talijanski biskupi, predstavnici i delegati drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica i predstavnici židova i islama. Razlog susreta bili su molitva i post za mir u Europi, osobito u Bosni i Hercegovini te na Kavkazu. Papa se spomenuo žrtava ovih naroda zazvavši na njih božansku zaštitu. U gornjoj bazilici molitvi je nazočio predsjednik Republike Italije Oscar Luigi Scalfaro. Papa je napomenuo da „mir ne treba tražiti izvan Krista, još manje protiv Krista, jer Krist je naš mir…“ te molio „da Gospodin stavi, ove noći, na naša usta riječ mira, za ozdravljenje sviju. Amen”.27

Peti posjet Asizu 3. siječnja 1998. godine bio je bez predstavnika i delegata u znaku žrtava velikoga potresa u Marcama i Umbriji 26. i 27. rujna 1997. godine. Nakon što je obišao područja pogođena potresom koji nije mimoišao ni baziliku sv. Franje, u Asizu je, među ostalim, rekao i ovo: „Evo me sada u Asizu, u vašemu gradu koji nosi vidljive znakove vrlo teške kušnje. Među vama sam da svima konkretno posvjedočim svoju blizinu i blizinu cijele Crkve… Došao sam ovamo u Asiz moliti na grobu Siromaška.“28 Osvrnuo se i na „sveto mjesto teško oštećeno potresom“, aludirajući na strop bazilike sv. Franje koji se srušio i govor završio velikim blagoslovom za sve. Bili su prisutni predsjednik rimskoga konzilija Prodi, Silvio Berlusconi i predsjednik Republike Carlo Azeglio Ciampi.

Šesti posjet Pape Asizu zbio se 24. siječnja 2002. godine povodom rušenja WTC-a i napada na Pentagon 11. rujna 2001. godine. Papa se susreo s predstavnicima i delegatima jedanaest svjetskih religija, geografski najudaljenijih, duhovno vrlo različitih, ali ipak ne bez zajedničkih ideala. Bili su nazočni predstavnici budizma, konfucijanizma, džainizma, hinduizma, plemenskih religija, šintoizma, sikhizma, tenrikio, zoroastrizma. Došli su iz Japana, Indije, Saudijske Arabije, Irana, Iraka, Libanona, Turske, Libije, Maroka, Senegala, Gane, Benina, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Papa im se na početku obratio riječima:

„Došli smo u Asiz na hodočašće mira… Ovdje nas Siromašak poziva da uzdignemo pjesmu hvale Bogu za sve njegove darove. Hvalimo Boga za ljepotu svemira i zemlje, čudesni ‘vrt’ koji je povjerio čovjeku da ga čuva i obrađuje (usp. Post 2,15)… Mir! Čovječanstvo uvijek treba mir, ali još više ga treba sada, nakon tragičnih događaja koji su uzdrmali njegovo povjerenje te stalnih sukoba koji svijet drže u strahu…“29

Vezano uz ovaj šesti posjet pape Ivana Pavla II. Asizu, istodobno i posljednji, vrijedno je predstaviti deset zadaća koje je isti Papa izložio na godišnjicu svojega pohoda Asizu, 24. siječnja 2003. godine, objavljenih u „L’Osservatore Romano“30, a u sažetku glase ovako:

Zauzmimo se…

– u naviještanju da se nasilje protivi religijskomu duhu

– u poučavanju osoba međusobnu poštivanju i uvažavanju

– u promicanju kulture dijaloga

– u obrani prava svakoga čovjeka

– u susretanju na međusobno obogaćivanje

– u umijeću opraštanja pogrešaka i predrasuda u prošlosti

– da stojimo uz onoga koji trpi i budemo njegov glas

– u podizanju glasa s onima koji se ne mire s nasiljem

– u ohrabrivanju svih inicijativa koje promiču prijateljstvo među narodima

– u traženju od svih odgovornih u narodima da ulože svaki napor za pravdu i mir.

Na kraju možemo konstatirati da je doprinos pape Ivana Pavla II. duhu Asiza neizmjeran. On ga je službeno inaugurirao, želio i podupirao, iako ne bez otpora i kritika sa strane.

Duh Asiza i papa Benedikt XVI.

Bilo je uistinu neizvjesno kako će se duh Asiza razvijati za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., osobito ako se zna da se on, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, držao suzdržano s obzirom na spomenuti fenomen. Kao teolog Ratzinger je pronicljivo naslućivao opasnosti vjerskoga sinkretizma koje su prijetile prodorom New aga i zastranjenja pojedinih teologa na području teologije religija, osobito zagovaranjem pluralističkoga stajališta31

Na početku svoje papinske službe naišao je i na nerazumijevanje od strane muslimana nakon svojega govora na Sveučilištu u Regensburgu 12. rujna 2006. godine. Već prve godine pontifikata, 9. studenoga 2005., izdao je Motu proprio kojim je sve pastoralne aktivnosti dviju asiških bazilika, bazilike sv. Franje i bazilike sv. Marije Anđeoske, kao i njima pripadajućih samostana, podredio asiškomu biskupu, iz čega nisu isključene ni aktivnosti vezane uz međureligijski dijalog.32 Stoga je iznenadio svijet kada je na Novu godinu 2011. obznanio da će se kao hodočasnik uputiti u Asiz na proslavu 25. obljetnice duha Asiza. Pohvalno se izrazio o inicijativi svojega prethodnika pape Ivana Pavla II. riječima: “Bili su to proročko nadahnuće i milosni trenutak. Odabir Asiza za proslavu toga susreta nadahnulo je upravo svjedočanstvo Franje, kao čovjeka mira…”

Papa se kao hodočasnik u Asiz uputio jutarnjim vlakom 27. listopada 2011. godine u pratnji kardinala Bertonea, državnoga tajnika, i dobrim dijelom Rimske kurije te predsjednikom Talijanske biskupske konferencije Angelom Bagnascom. Pod geslom „Hodočasnici istine, hodočasnici mira“ okupili su se i predstavnici raznih religija, svijeta kulture i nevjernika na promišljanje i molitvu za mir.

U svojemu govoru u bazilici Svete Marije od Anđela papa Benedikt XVI. podsjetio je na prvi molitveni skup u Asizu kada su predstavnici velikih svjetskih religija prije 25 godina zajedno molili za mir u svijetu te se zapitao o današnjemu stanju mira i, sa žalošću, konstatirao da je svijet od njega još uvijek daleko.

Papa je ustvrdio da postoje dva posvema oprečna oblika nasilja i nesloge, s jedne strane je terorizam koji opravdava svaki oblik nasilja. „Znamo da se terorizam često opravdava religijom; u tomu slučaju religija nije u službi mira, nego je u službi nasilja“, kazao je Benedikt XVI.33

„Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija glavni uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Tvrdnja da religija potiče nasilje mora nas kao vjernike vrlo zabrinjavati. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, kanili reći, a mi također potvrđujemo, da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: tko određuje pravu narav religije ili postoji li zajednička narav religije. S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo suprotstaviti vjerskome nasilju“, upozorio je Sveti Otac i dodao:

„U tome kontekstu valja istaknuti temeljnu ulogu međureligijskoga dijaloga koju ovaj susret mora ponovno istaknuti. Kao kršćanin želio bih reći da su se i kršćani ponekad služili nasiljem. Priznajemo to i sram nas je. Ali je sasvim jasno da je to bila zloporaba kršćanske vjere, u razvidnoj oprečnosti s njezinom naravi. Bog u kojega kršćani vjeruju Stvoritelj je i Otac svih ljudi, stoga su sve osobe braća i sestre i pripadaju jednoj obitelji. Nama je Kristov križ znak Boga koji je umjesto nasilja s drugima trpio i za druge život dao. Njegovo je ime ‘Bog ljubavi i mira’. Stoga je zadaća svih koji imaju nekakvu odgovornost za kršćansku vjeru stalno je pročišćavati da doista u svijetu bude Božji čimbenik mira.“

„Drugi pak oblik nasilja sasvim je oprečan prvomu, uzrok mu je pak u odsutnosti Boga, njegovu nijekanju i slijedom toga gubitku čovječnosti. Neprijatelji religije u njoj dakle vide glavni uzrok nasilja i žele da ona nestane. Ali odbacivanje je Boga proizvelo bezgranično nasilje jer čovjek nad sobom ne priznaje ni pravo ni suca, on je mjera za sve. Koncentracijski logori jasno govore o posljedicama odbacivanja Boga“, kazao je Papa i dodao:

„Ovdje ne želim spominjati državni ateizam, radije govorim o urušavanju ljudskosti što je utjecalo na promjenu duhovnoga ozračja. Klanjanje novcu, vlasti i imetku pokazalo se kao protureligija u kojoj čovjek ne znači ništa, samo je osobni probitak važan. Želja se za srećom izrodila u neobuzdanu i neljudsku požudu koja se očituje u prevlasti raznovrsnih oblika droge. Droga je izvor bogatstva za velike, a velik je zavodnik mnogih u kojima ubija dušu i tijelo. Nasilje je postalo normalno, mir bezvrijedan, a u nedostatku mira čovjek uništava sama sebe“, istaknuo je Papa.

„Odstranjivanje Boga dovelo je do nazatka čovjeka i humanizma. A gdje je Bog? Poznajemo li ga i možemo li ga ponovno očitovati čovječanstvu da se ostvari pravi mir? Uz vjernike i nevjernike u svijetu postoje i osobe koje nemaju dar vjere, ali žude za istinom. One ne niječu Božju opstojnost. One trpe zbog Božje odsutnosti, a tražeći istinu, na putu su prema Bogu, hodočasnici su istine i mira. Takve se obraćaju i vjernicima i nevjernicima, a ateiste potiču na sumnju i lišavaju ih njihove sigurnosti da Bog ne postoji, potiču ih na traženje istine te da ne gube nadu u opstojnost istine“, rekao je Sveti Otac te se obratio pripadnicima drugih religija da ne svojataju Boga i da se ne osjećaju ovlaštenima na nasilje protiv drugih.

„Mnogi ljudi traže istinu, traže pravoga Boga čija je slika u religijama, zbog same vjerske prakse, često zatamnjena. To što oni ne mogu naći Boga ovisi i o vjernicima koji su izobličili sliku Božju. Njihovo traženje i nutarnja borba potiču vjernike da pročišćavaju svoju vjeru kako bi Bog – pravi Bog – bio dostupan. Upravo sam stoga na ovaj skup namjerno pozvao i njihove predstavnike, da budemo zajedno na putu traženja istine, u odlučnu zauzimanju za ljudsko dostojanstvo i za mir protiv svake vrste nasilja. Svima vama velim da Katolička crkva neće odustati od borbe protiv nasilja i od zauzimanja za mir. Neka nas nosi zajednička želja da budemo ‘hodočasnici istine, hodočasnici mira’“, zaključio je Benedikt XVI.

Duh Asiza u Hrvatskoj

Valja žaliti što do danas, makar slavi četvrt stoljeća, nemamo obrađenu povijest duha Asiza u Hrvatskoj. Počeci su, nema sumnje, bili šepavi; čak nije bilo ni redovitih godišnjih obilježavanja 27. listopada. Inicijativa je bila prepuštena jednoj ili dvjema osobama koje su davale od sebe sve što su mogle. Većinu se, ipak, nije dalo senzibilizirati ni mobilizirati. Događaje o kojima smo prikupili informacije složili smo kronološkim redom. Prije proslave desete obljetnice ne raspolažemo nikakvim informacijama o obilježavanju duha Asiza u Hrvatskoj.

O desetoj obljetnici duha Asiza Franjevački institut za kulturu mira organizirao je 1996. godine proslavu u Sarajevu, Mostaru i Splitu. Središnja proslava u Sarajevu održana je 25. listopada uz poziv na sudjelovanje provincijala i provincijalki svih franjevačkih zajednica. U prijepodnevnomu dijelu održan je okrugli stol na temu „Povratak – preduvjet trajna mira u BIH“, a popodnevni program bio je obilježen molitveno, najprije na groblju „Lav“, potom u franjevačkoj crkvi sv. Ante, staroj pravoslavnoj crkvi te u sinagogi. Sudjelovali su katolici, pravoslavni, baptisti i židovi. U Splitu je događaj obilježen 27. listopada međureligijskim molitvenim skupom u crkvi Gospe od Zdravlja u kojemu su sudjelovale Katolička crkva i Makedonska pravoslavna crkva te Židovska i Islamska vjerska zajednica. U Mostaru je 20. listopada iste godine slavljena misa u kripti crkve sv. Petra i Pavla na kojoj su, uz katolike, nazočili i predstavnici pravoslavaca i židova. U suradnji s Centrom za mir iz Osijeka Franjevački institut za kulturu mira bio je 25. listopada 1997. godine suorganizator tribine koju je predvodio fra Ante Vučković na temu „Praštanje – uvjet pomirenja“. U franjevačkoj crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku 26. listopada iste godine Institut je organizirao Međureligijski skup molitve za mir. Godinu kasnije Institut je za potrebe međureligijskih skupova tiskao knjigu Molitve za mir u duhu Asiza.

U Zagrebu je dvadeseta godišnjica duha Asiza obilježena svečanije prigodnim trodnevnim programom. Organizatori su bili Povjerenstvo za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije i Vijeće hrvatskih franjevačkih zajednica. U srijedu 25. listopada 2006. održana je u večernjim satima tribina na Kaptolu 27 pod naslovom: „Međureligijski dijalog u Hrvatskoj“. Uvodnu je riječ uputio mons. dr. sc. Vlado Košić, ondašnji pomoćni biskup zagrebački, a predavači su bili dr. sc. fra Nikola Vukoja, OFM, Muftija Šefko ef. Omerbašić, dr. sc. p. Jure Zečević, OCD, uz sudjelovanje predstavnika vjerskih zajednica. Program je nastavljen u četvrtak navečer, 26. listopada 2006. molitvom za mir koju je svaka vjerska zajednica organizirala u vlastitomu prostoru. U petak, 27. listopada 2006., opet u večernjim satima, održan je Međureligijski susret u crkvi sv. Franje na Kaptolu 9. Sudjelovali su: Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Baptistička crkva, Evanđeoska pentekosna crkva, Evangelička crkva, Reformirana kršćanska crkva, Islamska vjerska zajednica i Židovska općina.

Redoviti godišnji međureligijski molitveni susreti ustalili su se od 2000. godine. Sva događanja u Zagrebu pretežno su vezana uz crkvu sv. Franje na Kaptolu, barem koliko smo mi upoznati s njima.

Povjerenstvo za duhovnost pri Vijeću franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BIH upriličilo je jedinstven međureligijski susret (pretežno) mladih katolika i muslimana u duhu Asiza 12. listopada 2008. u dvorani sv. Franje franjevaca konventualaca na Svetomu Duhu u Zagrebu. U popodnevnome programu koji je započeo u 15 sati monodramu Na zdencu izvela je s. Samuela Klaić, ŠSF. Prvo predavanje na temu „Duhovni nomadi u potrazi za religioznim identitetom“ održao je dr. sc. fra Josip Blažević, a predavanje pod naslovom „Liječenje Kur’anom – šerijatski okviri“ održao je Melvudi ef. Arslani, zagrebački imam i profesor na Zagrebačkoj medresi i Islamskoj gimnaziji „Dr. Ahmed Smajlović“. U glazbenome dijelu nastupile su Školske sestre franjevke iz Kloštra-Ivanića i ženski zbor zagrebačke džamije Arabeske. Uslijedio je rad u mješovitim muslimansko-katoličkim skupinama između učenica i učenika Medrese i franjevki i franjevaca u formaciji, koji su predstavljali apsolutnu većinu ovoga susreta. Plenum je bio kulminacija susreta u kojemu su mladi iznosili svoje dojmove iskreno i emocionalno. Entuzijazam se osjetio i cijelo vrijeme domjenka. Na susretu je jasno formulirana želja mladih da se slični susreti nastave.

Iste godine u organizaciji Povjerenstva za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije i mjesnoga Kaptolskog bratstva FSR-a duh Asiza obilježen je tijekom tri dana. U četvrtak, 23. listopada 2008. godine, u prostorijama Tribina grada Zagreba na Kaptolu organizirana je tribina pod naslovom „Brak i obitelj pred izazovom globalizacije“. Uvodnu je riječ uputio mons. dr. sc. Vlado Košić, ondašnji pomoćni biskup zagrebački, a predavači su bili mr. sc. Goran Črpić, imam zagrebački prof. Melvudin ef. Arslani te isusovac p. Jure Bosančić, uz sudjelovanje predstavnika vjerskih zajednica. U petak 24. listopada svaka je vjerska zajednica organizirala molitvu za mir u vlastitomu sakralnom prostoru. U ponedjeljak 27. listopada održan je u crkvi sv. Franje na Kaptolu redoviti međureligijski molitveni susret predstavnika različitih vjerskih zajednica u Hrvatskoj.

Teret organizacije susreta na Kaptolu redovito je snosilo kaptolsko bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda i franjevački samostan, koji je bio domaćin. Ispred Povjerenstva VFZ-a osobito je bila aktivna s. Renata Mrvelj, ŠSF, a g. Zoran Milić ispred OFS-a. Kako bi oteli zaboravu imena ostalih zauzetih pojedinaca koji su se angažirali u promicanju, organizaciji i/ili podupiranju duha Asiza, ovdje spominjemo tek neka nama poznata: s. Judita Čovo, dr. sc. fra Nikola Vukoja, fra Božo Vuleta, fra Mijo Džolan. Čini se da posebno mjesto pripada vlč. Franji Juraku koji je bio prvi začetnik, iz baze, duha Asiza u Hrvatskoj, o desetoj obljetnici, 1996. godine. Iskreno se nadamo da će popis zaslužnih osoba u promicanju duha Asiza, u dogledno vrijeme, kompletirati netko drugi.

Jubilarna 25. godišnjica duha Asiza obilježena je do sada najsvečanije i koordinirano, na jugu Hrvatske i u Zagrebu. Poticaji za obilježavanje stizali su i iz rimskoga ureda za Pravdu, mir i očuvanje okoliša (JPIC-a) koji je pravodobno sve tekstove preveo na razne jezike, uključujući i hrvatski, i učinio ih dostupnim na web adresi http://spiritodiassisi.wordpress.com/ otvorenoj za ovu prigodu.

U organizaciji Vijeća franjevačkih zajednica, Franjevačkoga instituta za kulturu mira i Centra „Hrvatski Areopag“ za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u Zagrebu je od 21. do 27. listopada organiziran Tjedan međureligijskoga dijaloga. Događaji su bili raspoređeni u objektima različitih vjerskih zajednica grada Zagreba.

Franjevački Institut za kulturu mira, u suradnji s drugim institucijama, bio je nositelj obilježavanja duha Asiza u Sinju, Splitu, Mostaru i Zadru. U Sinju je duh Asiza upriličen u sinjskome franjevačkom samostanu, u Splitu u dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta dok je u Mostaru organiziran u suradnji s franjevačkim samostanom sv. Petra i Pavla, a održan u dvorani Mala scena HNK-a Mostar.

Neka nam bude oprošteno zbog onoga što smo propustili spomenuti u ovomu prikazu jer nam informacije nisu bile dostupne. Valja pretpostaviti da je bilo okupljanja u duhu Asiza i u drugim mjestima i samostanima u kojima obitavaju franjevke i franjevci, osobito u većim gradovima, pa se iskreno nadamo da će netko od onih koji su od početaka bili involvirani u tijek njegova obilježavanja, u dogledno vrijeme, dati sustavan prikaz povijesti duha Asiza u Hrvatskoj na čiju prazninu mi tek ukazujemo. Generalno se ipak može ustvrditi da bi franjevke i franjevci u Hrvatskoj trebali sustavnije, kreativnije i kontinuiranije stati iza baštine duha Asiza koja predstavlja nedovoljno iskorišten potencijal na razini cijele Crkve. Osobito treba formirati nov naraštaj kulture dijaloga po modelu duha Asiza kako bi on bio nositelj vizije svijeta u kojemu će se svi ljudi osjećati kao u svojemu domu: „Stvar mira povjeravamo osobito mladima. Neka mladi pridonesu da povijest oslbode od krivih putova na koje skreće čovječanstvo“34. Valja se nadati da će stanje biti bolje, neusporedivo bolje, o pedesetoj obljetnici duha Asiza.

Umjesto zaključka

Suvišno je napominjati da i nakon četvrt stoljeća postojanja duha Asiza i dvojice papa koji su u njega eksplicitno bili uključeni u odnosu na njega još uvijek postoji nesnalaženje i stanovit strah, jednako u Crkvi kao i izvan nje, te veliko nepovjerenje prema onome što je tako davno započelo pojavom sv. Franje, a znakovito inaugurirano Ivanom Pavlom II. Nisu spomenuti strahovi i rezerve potpuno bezrazložni jer se radi o sklisku terenu. Teološka zastranjenja liberalnih teologa i napast pluralističke teologije, pojava sinkretizma i relativizma, invazija New agea…, neki su od izazova kojima bi okupljanja u duhu Asiza mogla poslužiti kao alibi za niveliranje i relativiziranje religija. Uz to je i mnogo otvorenih pitanja. A možda i pitanja koja se bojimo postaviti. Koji je smisao duha Asiza? Mogu li se raspoznati kakvi plodovi nakon četvrt stoljeća njegova postojanja? Tko što njime dobiva, a tko što gubi? Doprinose li ovi susreti u duhu Asiza međusobnu zbližavanju, topljenju vjerskoga fundamentalizma u teokratskim i multikonfesionalnim društvima ili su obična tlapnja i utopija isključivo u zemljama s većinskim kršćanskim stanovništvom?

Pred navedenim pitanjima ne treba, a nije ni pošteno, glavu gurati u pijesak, ali se njima ne smije ni dati obeshrabriti. Osobito se ne smiju dati obeshrabriti franjevke i franjevci kojima je sv. Franjo ostavio u baštinu da njeguju i nastavljaju njegovu karizmu. Dok je njegov naraštaj lamentirao i vodio ratove, Franjo je krćio put koji se „razboritim ljudima“ činio apsurdnim. „Svijet se danas kreće tako brzo da čovjeka koji govori kako se nešto ne može učiniti obično prekine onaj koji je to već učinio“ (H. Emerson Fosdick). Baš to je bio Franjo Asiški. Daleko ispred svoga vremena. A možda i našega. Ipak! Prošlo je vrijeme ukapanja u vlastitim rovovima. Dijalog i upoznavanje drugoga u svijetu koji je postao „globalno selo“ imperativ su vremena. Nakon Drugoga vatikanskog sabora Crkva se eksplicitno opredijelila za dijalog sa suvremenim svijetom i religijama. Franjevke i franjevci u tome dijalogu moraju prednjačiti jer je to njihova osobita karizma. Poteškoća će biti, kao što ih je bilo i do sada, ali ako nas bude krasio istinski Franjin duh malenosti i jednostavnosti, sigurno ćemo ih uspješno prebroditi. Ako zakažemo sudit će nam budući naraštaji.

LITERATURA

AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003.

ETCHEGARAY, Roger, u: Mario CALLARINI – Giuseppe FERDINANDI – Nicola GIANDOMENICO – GianMaria POLIDORO, Assisi. Profezia di pace, Assisi 1987.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, “Deklaracija Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve”, Zagreb 2000.

MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Kršćanstvo i religije, Zagreb 1999.

L’Osservatore Romano, (24. siječnja 2002.); (20. studenoga 2005.).

TAJNIŠTVO ZA NEKRŠĆANE, Stav Crkve prema sljedbenicima drugih religija, Zagreb 1985.

ODOARDI, Giovanni, “Lo spirito di Assisi nel corso dei secoli e ai nostri giorni”, u: AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003.

VUKOJA, Nikola, “Rođena je nova kultura mira. Nastavimo živjeti Duh Asiza”, u: Brat Franjo 2 (1987.) 7 – 16.

VUKOJA, Nikola, „Duh Asiza. Proročka gesta pape Ivana Pavla II.“, u: Zbornik radova sa simpozija Ivan Pavao II. Poslanje i djelovanje održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine, Zagreb 2007., 85 – 118.

http://www.bitno.net/vijesti/govor-svetog-oca-u-asizu/ (21. kolovoza 2012.).

http://www.santegidio.org/(16. rujna 2012).


  1. Član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Centar „Hrvatski Areopag“ za međureligijski dijalog, Zagreb.
  2. Tajništvo za nekršćane, Stav Crkve prema sljedbenicima drugih religija, Zagreb 1985., br. 29.
  3. Usp. MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Kršćanstvo i religije, Zagreb 1999., br. 26.
  4. Isto, br. 101.
  5. Isto, br. 13.
  6. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, “Deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve”, Zagreb 2000., br. 22.
  7. AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003., 260.
  8. Roger ETCHEGARAY, u: Mario CALLARINI – Giuseppe FERDINANDI – Nikola GIANDOMENICO – GianMaria POLIDORO, Assisi. Profezia di pace, Assisi 1987., 7.
  9. Isto.
  10. Usp. Giovanni ODOARDI, “Lo spirito di Assisi nel corso dei secoli e ai nostri giorni”, u: AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003., 2.
  11. Usp. Nikola VUKOJA, Nav. dj., 85–118.
  12. Danas je na čelu CEFID-a Rumunj, dr. sc. fra Sivestro Bejan.
  13. Usp. http://www.santegidio.org/ (16. rujna 2012).
  14. Ivan PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi habita. Nuntius datur hominum credentium conventus ad pacem fovendam Assisii in proximum habendi, 25. 1. 1986., u: AAS 78 (1986.), 497. Navedeno prema: Nikola VUKOJA, „Duh Asiza. Proročka gesta pape Ivana Pavla II.“, u: Zbornik radova sa simpozija Ivan Pavao II. Poslanje i djelovanje održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine, Zagreb 2007., 97.
  15. Ivan PAVAO II., Lugduni, allocutio in romano amphiteatro habita, 4. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.), 295–300. Navedeno prema: Nikola VUKOJA, Nav. dj., 100.
  16.  Pravilo, I, 2.
  17. AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003., 241.
  18. Isto, 242.
  19. Giovanni ODOARDI, Nav. dj., 4.
  20. AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003., 243.
  21. Giovanni ODOARDI, Nav. dj., 5.
  22. Ivan PAVAO II., Lugduni, allocutio in romano amphiteatro habita, 4. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.), 295-300. Navedeno prema: Nikola VUKOJA, Nav. dj., 99.
  23. AAVV., Lo Spirito di Assisi, Roma 2003., 255–256.
  24. Isto, 257.
  25. Isto, 260–261.
  26. Isto, 263–264.
  27. Isto, 277.
  28. Isto, 295–296.
  29. Isto, 314.
  30. Usp. L’Osservatore Romano, 24. siječnja 2002., 11. 
  31. Usp. MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Nav. dj., br. 16. „Kršćanska teologija religija mora biti sposobna teološki izložiti zajedničke elemente i razlike između vlastite vjere i uvjerenja različitih religijskih skupina.“ Isto, br. 100.
  32. Usp. L’Osservatore Romano, 20. studenoga 2005.
  33. Sav govor pape Benedikta XVI. preuzeli smo sa: http://www.bitno.net/vijesti/govor-svetog-oca-u-asizu/ (21. kolovoza 2012.).
  34. Ivan PAVAO II., Assisi: allocutio occasione oblata solleoni precationis pro pace adstantibus Christifidelibus, fratribus seiunctis necnon Religionum non christianorum asselcis, 27. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.) 868. Navedeno prema: Nikola VUKOJA, Nav. dj., 103.

ZATVORI »