ISKUSTVO MEĐURELIGIJSKOGA DIJALOGA U MUSLIMANSKIM ZEMLJAMA

Martin KMETEC1

Uvod

Osnovni preduvjet dijaloga jest ljudska sloboda, a sloboda proizlazi iz činjenice da je čovjek stvoren na sliku Božju. Papa Benedikt XVI. neprestano poziva na promišljanje o neotuđivu dostojanstvu ljudske osobe. Dijalog među religijama i kulturama moguć je ako imamo sposobnost naći neku racionalnu i etičku razinu na kojoj se prihvaćamo kao jednaki i jednako vrijedni. Dijalog bi morao biti traženje zajedničke univerzalne biti koju ima svaki čovjek, bez obzira na spol, vjeru, rasu ili narod (Samir 2008, 28).

Čovjek, koji ima vjeru, morao bi prihvatiti svetost ljudskoga života, a to znači zaziranje od svakoga nasilja u ime religije.

U modernoj državi svima prihvatljiv temelj univerzalnosti određenih ljudskih prava predstavlja usvajanje Sveopće deklaracije o ljudskim pravima koja u članku broj 18 proglašava slobodu religije. Samo ako prihvatimo ljudsko dostojanstvo kao temeljni princip univerzalnosti, možemo govoriti o zajedničkoj osnovi za dijalog između islama i kršćanstva.

Dijalog i središnjost ljudske osobe

Pri svojemu pohodu Turskoj 28. studenog 2006. godine papa Benedikt XVI. primio je diplomatski zbor u prostorijama Apostolske nuncijature u Ankari. Tom je prigodom Papa rekao: »Priznavanje pozitivne uloge religija u tkivu društva može i treba nas poticati da dublje istražujemo njihovo poznavanje čovjeka i poštujemo njegovo dostojanstvo, stavljajući čovjeka u središte političke, ekonomske, kulturne i socijalne aktivnosti.«2

Papa Benedikt XVI. zalaže se za dijalog s islamom, ali bi ovaj dijalog, kao temeljni princip, morao imati međusobno poštivanje, a kao središte, »dostojanstvo ljudske osobe«, i obranu prava koja proizlaze iz toga dostojanstva.3

»Samo na priznanju središnjosti ljudske osobe moguće je naći zajedničku osnovu sporazuma koja nadilazi možebitna kulturna suprotstavljanja i tako neutralizirati uništavajuće snage ideologija.«4 Iz toga priznanja proizlaze etičke i moralne vrijednosti, obvezne za sve.

Ann Elisabeth Mayer (2007), analizirajući islamske deklaracije o ljudskim pravima, kao i ustave pojedinih zemalja, na osnovi analize koju verificira u svakodnevnoj praksi tvrdi da se ljudska prava krše, i to ne samo u praksi, nego i u teoriji dokumenata koji se temelje na šerijatskome pravu. A. E. Mayer (2007, 99–112) nadalje zaključuje da konstitucije islamskih država, kojima su glavni izvor šerijat i islamski dokumenti o ljudskim pravima, ohrabruju kriterije o superiornosti muslimana. Ideologije islamskih pokreta imaju ozbiljne posljedice za poštivanje osnovnih prava kršćana (111). Sultan Hussein Tabbandeh tvrdi da šerijat pretpostavlja jednakopravnost svih ljudi, ali se taj princip ne može provesti kada je u pitanju razlika između religija, vjera ili nazora (154).

To što dijalogu daje formu jesu pitanja i odgovori. Svojstveno dijalogu jest i polaženje od pitanja, od onoga što nas boli i muči. Zato mi dopustite da izložim određene poteškoće koje proživljavamo mi kršćani u zemljama s islamskom većinom. Iskreno tvrdim da to činim bez ikakve želje za ideološkom instrumentalizacijom činjenica koje navodim.

Neke od islamskih zemalja u kojima se u odnosu na kršćane krše ljudska prava

Pakistan

U Pakistanu ima oko tri milijuna kršćana, a sveukupno stanovništva oko 170 milijuna. General Zia ul-Haq izveo je državni udar 5. srpnja 1977., a pravni sustav je u Pakistanu od godine 1979. utemeljen na islamskome pravu; također je uvedeno islamsko kriminalno pravo (Weis 1986, 11). »Vladini programi pravosudnih reformi na višim sudovima uveli su šerijatske sudove (Treći predsjednički ukaz 2. listopada 79), njihova uloga je u tome da se svi zakoni slažu s islamskim propisima« (11).

Poslije referenduma 19. prosinca 1984. islamizacija državnih pravnih struktura nastavila je svoj put. Dana 31. prosinca 1985. predsjednik Zia ul-Haq ukinuo je izvanredno stanje, ali je islamizacija išla naprijed svojim putem (17). To je razvidno i iz programa islamskih zabrana i kazna.

Činjenica da je Pakistan preuzeo šerijat kao osnovni izvor i kriterij zakonodavstva kršćane je svrstala u drugorazredne građane – na području obiteljskoga prava i na području političkih izbora (Yasmeen 2003, 79). Jedan od zakona kojim se vrši najsnažniji pritisak na kršćane i ostale vjerske manjine jest zakon o blasfemiji koji predviđa smrtnu kaznu; na snazi je od 1986. godine (79). U rukama ekstremista ovaj zakon predstavlja oruđe nasilja koji se koristi protiv kršćana i drugih manjina, a isto tako je postao oruđe u međusobnu obračunavanju između muslimana. Primjeri optužaba kršćana za blasfemiju su česti.

Zakon o blasfemiji primjenjivan je i na lažne osude, u svrhu proganjanja, zbog čega stvara psihozu isključivanja iz društva. »John Joseph, katolički biskup Faisalabada i predsjednik Komisije za ljudska prava, ustanovljene od Biskupske konferencije Pakistana 6. svibnja 1998., izvršio je javno samoubojstvo ispred sudske palače u Sahiwal, gdje je nekoliko dana prije bila izrečena smrtna kazna mladom kršćaninu iz Punjaba, koji je bio lažno optužen zbog blasfemije. Biskupovo beznadno djelo imalo je za cilj privući pažnju svijeta na zakon o blasfemiji koji je odnio tolike nedužne živote« (Ye’or 2002, 230).

Posljednji primjer pritiska na kršćane nedavno je ubojstvo (2. ožujka 2011.) pakistanskoga ministra Shahbaza Bhattija koji se zauzimao da zakon o blasfemiji bude dokinut te za oslobođenje kršćanke Asie Bibi koja čeka na izvršenje smrtne kazne.5 Asiju Bibi, majku petero djece, osudio je okružni sud Sheikhupura, blizu Lahorea, i izrekao joj smrtnu presudu.6

Irak

Kršćanske zajednice u Iraku ubrajaju se među najstarije na svijetu. Više od polovine iračkih kršćana napustilo je državu nakon Zaljevskoga rata i američke invazije godine 2003. U Iraku je, 1987. godine, živjelo 1,4 milijuna kršćana dok ih je danas svega oko 500.000.7 Danas je na djelu polagan genocid koji je, tako se čini, nemoguće zaustaviti.8 Krvoproliće u bagdadskoj katedrali prošle godine (2010., nap. ur.) 1. studenoga, kada je ubijeno 52, a ranjeno 67 ljudi,9 jedan je od niza napada na kršćane u Iraku gdje su izloženi pritisku kontinuirane netolerancije, diskriminacije i nasilja. To se nasilje izvodi na sljedeće načine: kidnapiranje, mučenje i ubijanje svećenika, prijetnje i zlostavljanja svake vrste (nadbiskup Erbila Bashar Warda).10 Nuncij u Iraku Francis Chullikatt izjavio je da je riječ o »još jednoj tragediji koja govori o kontinuiranoj netoleranciji, diskriminaciji i nasilju protiv kršćana«.11 Nuncij je primijetio i da nedavno posebno izvješće UN-a o novim oblicima rasizma, ksenofobije i netolerancije propušta zabilježiti »sudbine onih kršćana koji su zbog vjere oteti iz svojih domova, mučeni i zatvarani ili tjerani da se odreknu svojih uvjerenja«.12

Egipat

Egipatski su kopti najveća kršćanska zajednica u arapskome svijetu, ima ih oko deset posto od ukupnoga stanovništva.

Islamistički pokret u Egiptu u kršćanima je uvijek gledao neprijatelje. Članovi organizacije Islamska braća 27. ožujka 1947. spalili su koptsku crkvu u Zagazigu, i to za vrijeme održavanja liturgije (179). Kada je Abd el-Nasser 1952. godine preuzeo vladu, pokrenuo je daljnju islamizaciju u svakodnevnome životu. Godine 1955. bili su ukinuti crkveni sudovi, što je kopte stavilo pod jurisdikciju nacionalnih sudova kojima su predsjedali muslimanski suci dok su kršćanski suci bili isključeni. Sadat, koji je došao na vlast 1970. godine, služio se religijom za vlastite političke ciljeve. Na taj su način islamisti sve više vršili pritisak s ciljem da se uvede šerijatsko pravo.

Od 1971. godine šerijat je postao kriterijem konstitucionalnosti ostaloga zakonodavstva, osnova prihvaćanja ili odbijanja svakoga zakona (179, 180). Kopti nisu prihvaćali odluku da šerijat bude temelj i osnovni kriterij državnoga ustava, tražili su sekularni ustav i jednaka građanska prava svih.

Sadat se združio s islamistima, što su ovi iskorištavali, osobito za nasilje prema koptima sedamdesetih godina kada su mnoge crkve spaljene, kršćani premlaćivani, ubijani, pljačkani, a žene silovane (Sana 2003, 107; Ye’or 2002, 181).

I 1981. godine bilo je krvavih sukoba u kojima su bile spaljene tri crkve u četvrti Kaira Zawya al-Hamra, ubijeno je 35 ljudi, od kojih 25 kopta (181). Iste je godine ubijen i Sadat nakon kojega započinje razdoblje Mubaraka. Ali ni u njegovu razdoblju nasilje prema kršćanima nije jenjavalo, iako Mubarak nije popuštao islamistima. Tako su, u razdoblju osamdesetih i devedesetih godina u različitim valovima, kršćani spoznali nasilje islamista (Sana 2003, 116). Sana (2003, 170–181) govori o kulturnoj hegemoniji i pritiscima koji su vršeni, a ni danas se ne prestaju vršiti, naspram kršćana. Mnogi muslimani, intelektualci i političke ličnosti osuđivali su ovo nasilje. Neki između njih bili su ubijeni, poput Faraga Foda (8. lipnja 1992.) (Ye’or 2002, 181).

Egipat je u ovoj godini doživio velike promjene. Nakon osamnaestodnevnih demonstracija 11. veljače 2011. pao je Mubarakov režim. Dana 15. veljače 2011. vojska je preuzela vlast kako bi se omogućio prijelaz od Mubaraka novomu ustavnom razdoblju. To je bilo vrijeme kada su se i kršćani u Egiptu nadali da će doći do novih vremena i veće slobode za kršćanske zajednice. Postavilo se pitanje o novomu ustavu koji je donijela promjena sama po sebi. Članovi Muslimanske braće i selefijski stručnjaci zahtijevaju da egipatski ustav bude ustanovljen na šerijatskome pravu. A kopti i sekularni mislioci kritiziraju taj ustav zbog njegove diskriminacijske naravi »jer ne uvažava prisutnost religijskih manjina i otvara vrata diskriminacijskim sudovima«.13

Posljednji napadi na kršćane u Egiptu

U novogodišnjoj noći (2011.) samoubilački bombaš ubio je 21 čovjeka u crkvi u Aleksandriji. To je bio najgori napad na kopte u posljednjih desetak godina.14 Na Božić 6. siječnja u napadima je bilo ubijeno sedam kopta i jedan policajac15. Kao posljedica nasilja protiv kršćana 9. ožujka umrlo je 13 osoba, ranjeno 9016. U posljednjemu sukobu 9. listopada 2011., zbog provokacije mirne demonstracije kopta, ubijeno je 16 koptskih kršćana i tri policajca17. Agencija Assirian International News Agency poručuje da je od ožujka ove godine oko 100.000 kršćana napustilo Egipat18.

El Azhar i dijalog s Vatikanom

Nakon što je papa Benedikt XVI. u siječnju ove godine (2011., nap. ur.) više puta pozvao da se zaštite kršćanske manjine u muslimanskim zemljama, 20. siječnja Al-Azhar, najprestižnija institucija sunitskoga islama u Kairu, prekinula je dijalog s Vatikanom.19 Nadamo se da će ipak doći do novih vremena kada će se moći otvoreno govoriti, ne samo u teoriji i dobrim željama, nego u istini i savjesti, da su nam svima, i muslimanima i kršćanima, potrebna ljudska prava kako bi se zaštitilo svako ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju.

Poteškoće kršćana u Turskoj

Stanovništvo: 67.803.927 ab. (godine 2000.); 72.970.000 ab. (godine 2006.) Religija: muslimani suniti i aleviti 99%, kršćani 0,6%, od kojih 32.000 katolici (0,04%). Turska je formalno laička država, ali je u posljednjim desetljećima značajan porast islama. Nije potrebno posebno spominjati da je to zemlja prvih kršćanskih zajednica iz vremena svetoga Pavla, sv. Ivana i drugih apostola koji su ovdje naviještali kršćanstvo.

Kršćani su u Turskoj od nekadašnje brojne zajednice postali tiha manjina. Od oko tri milijuna kršćana na početku 20. stoljeća ostalo je svega oko 150.000 kršćana koncentriranih u velike gradove kao što su Istanbul, Izmir, Mersin – ostali su raspršeni po široku turskomu teritoriju (armenci, katolici, siropravoslavni, grkopravoslavni). Armenci su doživjeli svoju tragediju u pokoljima 1915. godine, kao i aramejska zajednica.20

Progresivno, s nestajanjem kršćanskoga stanovništva, propale su i brojne dobrotvorne ustanove: bolnice, škole, hospiciji. Mnogi su propali i zbog velika administrativnoga pritiska države, kao što se događa i danas u nekoliko ustanova koje su još ostale.

Turski ustav priznaje slobodu kulta, ali de facto postoje mnogi načini diskriminacije, a najveći problem je u tome da ni Rimokatolička crkva ni protestantske zajednice nisu priznate kao pravne osobe. Ovi su problemi u prošlosti donijeli proteste Svete Stolice koja je opominjala tursku vladu da poštuje temeljne principe vjerske slobode.

U različitim su razdobljima oduzeti mnogi crkveni i židovski posjedi. Nemoguće je, nadalje, izgraditi novu crkvu, a jako je teško dobiti i dozvolu za popravak stare zgrade. U Godini svetoga Pavla 2009. nadalo se da će u smislu recipročnosti doći do čina izmjene dobre volje; naime gradila se džamija u Kölnu. Kao znak dobre volje muslimana tražila se intervencija njemačkih muslimana da Turska dadne dozvolu za gradnju male crkve s centrom za hodočasnike. Ali administracija nije urodila plodom.

Velik izvor pritiska na kršćane bili su i islamistički pokreti od kojih još i danas određene ekstremističke grupe vrše različitu propagandu protiv kršćanstva općenito i protiv Crkve u Turskoj. Propaganda u medijima, časopisi, neke televizijske mreže, internet optužuju Katoličku crkvu za prozelitizam, čemu su posebno izloženi protestanti; isto tako ima i širenja najrazličitijih neistina o Crkvi i kršćanstvu. Ali ne možemo tvrditi da je to stav turske vlade ili turske javnosti.

Samostan Mor-Gabriel, ustanovljen 397. godine, jedna je od posljednjih relikvija koja je ostala od aramejskoga pravoslavnog kršćanstva na područjima Turske. Protiv kršćana koji žive u okolini toga samostana vrši se sustavno progonstvo s napadima, na nekoliko od 2000 sirskopravoslavnih kršćana koji žive oko Midyata. Predjeli njihove zemlje bili su više puta spaljeni.21 Poslije više sudskih procesa 26. siječnja 2011. Turski vrhovni sud odlučio je da zemlja, vlasništvo samostana, bude oduzeta i dana državnome trezoru22. U sudskim procesima između samostana i državnih sudova bilo je podbacivanja, krivih presuda, išlo se tako daleko da su protivnici samostana u Midyatu tvrdili da je na mjestu gdje sada stoji samostan stajala džamija.

Turska vlada još nije priznala status ekumenskoga poglavara grkopravoslavnomu patrijarhu; priznaje ga tek poglavarom pravoslavnih vjernika na svojemu teritoriju. Uz ovaj problem vezana je i restrikcija da patrijarh mora biti turski građanin.23 Pravoslavno sjemenište Halki, koje je vlada zatvorila 1971., uz mnoge pokušaje Pravoslavne crkve još uvijek nije otvoreno.24

U Turskoj ima i povremenih napada na one koji prakticiraju kršćansku vjeru, pogotovo na protestantske zajednice.25 Dana 5. veljače 2005. u Trabzonu je bio ubijen katolički svećenik Andrea Santoro. Očevidac je potvrdio da je napadač uzviknuo: »Allahu ekber« kada je pucao svećeniku u leđa za vrijeme molitve. Šesnaestogodišnji ubojica 10. listopada 2007. bio je osuđen na 18 godina i 10 mjeseci zatvora. Oni koji su ubojstvo organizirali nisu poznati kao što nisu poznati ni u slučaju ubojstva novinara Hranta Dinka. Hrant Dink, novinar armenskoga podrijetla, glavni urednik novina Agos, bio je ubijen 19. siječnja 2007. Bio je poznat po kritikama turske vlade, ali se zalagao za pristup Turske Europskoj uniji. Zbog svojih je ideja bio neprestano proganjan.26 U oba slučaja ubojice su bili adolescenti. U travnju 2007. trojica protestanata satima su mučena i zatim ubijena u Malatyi.27

Međureligijski dijalog u Turskoj

Iako situacija Crkve – kršćana u Turskoj nije lagana, mnogo je pokušaja dijaloga. Prošle je godine preminuli mons. Luigi Padovese ustanovio Centar za dijalog, posvećen Andreju Santoru. U njemu je održan tek jedan islamsko-kršćanski simpozij 12. i 13. svibnja 2007. Tema simpozija bila je »Sveta knjiga u kršćanskoj i muslimanskoj predaji«. Redoviti islamsko-kršćanski simpoziji održavaju se svake godine u Istanbulu; organiziraju ih redovničke zajednice i profesori islama na fakultetima za islamske studije.

Blaženi papa Ivan XXIII., Angelo Gioseppe Roncalli, bio je kao nadbiskup predstavnik Vatikana u Istanbulu od 1934. do 1944. godine; imao je jako dobar odnos sa svima – još i danas Turci ga rado spominju jer je bio voljen.

Dijalog na nivou papinskih posjeta

Trojica papa posjetili su kršćansku zajednicu u Turskoj i tom prilikom bilo je susreta na diplomatskoj razini, kao i na razini međureligijskoga dijaloga.

Papa Pavao VI.

Papa Pavao VI. posjetio je Tursku 25. i 26. srpnja 1967. godine. Tijekom toga posjeta susreo se s predstavnicima muslimanske vjere kojima se tim povodom obratio riječima: »Ovom prigodom izražavamo vam naše poštovanje spram muslimana ‘koji časte jednoga Boga, živoga i postojećeg’ (…) Svi koji časte jednoga i jedinstvenoga Boga pozvani su da na zemlji obistine red pravde i mira.«28

Papa Ivan Pavao II.

Papa Ivan Pavao II. posjetio je Tursku od 28. do 30. studenog 1979. godine. Bio je to četvrti posjet za vrijeme njegova pontifikata. U govoru kršćanskoj zajednici u Ankari rekao je da su muslimani »baštinici Abrahamove vjere u jednoga Boga, svemogućega i milostivoga«.29 U istomu govoru izražava poštovanje Katoličke crkve za vrednote islamske vjere. Govoreći o ljudskim pravima, upozorava na vrijednost čovjeka kao osobe: »Kao Božje stvorenje čovjek ima prava koja ne mogu biti okrnjena, istovremeno ga obavezuje zakon dobra i zla utemeljen na redu postavljenom od Boga.«30

Papa Benedikt XVI.

Papa Benedikt XVI. posjetio je Tursku 2006. godine. Posjet je trajao od 28. studenog do prosinca. Papa je prilikom susreta s predsjednikom Ureda za vjerske poslove u Ankari održao govor u kojemu je izjavio da je dijalog:

»iskrena izmjena između prijatelja« i želja da bi između obiju religija bilo istinskoga povjerenja. Papa Benedikt XVI. smatra interreligiozni i interkulturalni dijalog »vitalnom potrebom o kojoj ovisi naša budućnost«.

Papa kaže da je u ovomu dijalogu potrebno biti pozoran na »dostojanstvo ljudske osobe« jer je, po njegovu uvjerenju, ovo osnova našega uzajamna poštovanja i suradnje. Svi ljudi imaju isti izvor i isto odredište. Zato svaki ljudski život ima obilježja svetoga. Vjera u jednoga Boga veže nas u jednu obitelj, to zajedništvo na osnovi monoteizma, na osnovi naših izvora i našega odredišta potiče nas da tražimo temeljne vrednote: »čovječansko i duhovno zajedništvo«. I da isto tako tražimo zajedno odgovor na osnovna pitanja našega vremena kao što su sloboda, mir, naravna okolina itd. Svaka religija daje svoj doprinos društvu, ali to mora biti s »poštivanjem legitimne autonomije vremenitih stvarnosti«. Autentičan dijalog mora biti »utemeljen na istini«, što znači na iskrenoj namjeri i iskrenoj želji da se bolje poznajemo, ali istodobno da »poštivamo međusobne razlike«. Prilikom toga susreta Papa je izložio ideju o slobodi vjere. Sloboda vjere mora biti garantirana preko institucija i, de facto, poštivana kako za pojedince, tako i za zajednice; ta ista sloboda predstavlja za sve vjernike potreban uvjet kako bi mogli dati istinski doprinos građenju društva…31

Drugi pokušaji dijaloga

Uz do sada predstavljeno ima susreta kršćanskih predstavnika s predstavnicima islama – muftijama i imamima u različitim prilikama. Isusovci u Ankari drže knjižaru za studente koji se zanimaju za kršćansku literaturu. Isto imaju i dominikanci u Istanbulu. Dominikanci drže i poznatu biblioteku u Kairu; između njih treba spomenuti Georgea Anawatija, jednu od najpoznatijih ličnosti u dijalogu s islamom.

Zajednica u Ankari je na neki način most za izmjenu na akademskoj razini između Fakulteta za islamske studije (Ilahiyat Fakultesi Ankara) i Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Tako se na akademskoj razini podržava izmjena na području religijskih studija. Jedan od isusovaca počasni je predavač na fakultetu u Ankari.

Manja braća franjevci u Istanbulu su ustanovili međunarodnu zajednicu koja je posvećena dijalogu i molitvi za mir. Među njima živi i francuski poznavalac islama p. Guenole Josuet. Razvijaju interkulturalne vidove života, organiziraju i dvotjedni tečaj za dijalog, isto tako imaju prijateljski odnos s dervišima i njihovim ustanovama. U svakodnevnome životu karakteriziraju ih gostoprimstvo i raspoloživost.

Franjevci konventualci u crkvi sv. Antuna primaju na tisuće posjetitelja svih vjera koji prolaze kao turisti, kao vjernici i kao štovatelji sv. Antuna.

Dijalog života

Dobrotvorna ustanova Caritas, iako nije priznata kao crkvena institucija nego kao institucija države Vatikan, pomaže u velikim potrebama i muslimanskom stanovništvu. Ono što kao svećenik i redovnik tražim u svim ljudima jest dobro, osobito povezanost sa svima koji trpe jer ljudska je patnja ista bez razlike na vjeru, rasu ili spol.

Zaključak

Na temelju svega rečenog možemo ustvrditi da kršćani u islamskim zemljama imaju velikih problema i da pitanje života, imovine i slobode mnogih ljudi nije riješeno. Mohamed Charfi, bivši ministar školstva u Tuniziji, konstatira da situacija manjina u islamskome svijetu ne može biti opravdana i da mnoge države, koje imaju za kriterij svojega zakonodavstva šerijat, u biti ne slijede šerijat, nego gaze ljudska prava (Troll 2009, 136). Iz toga proizlazi da je dijalog između muslimanskih i kršćanskih predstavnika jako težak, katkada i nemoguć.

Dana 13. listopada 2007. 138 znanstvenika i poglavara uputili su papi Benediktu XVI. pismo u kojemu su kao podlogu dijalogu između muslimana i kršćana postavili ljubav prema Bogu i bližnjemu, a ista se ideja nalazi u tri dokumenta poslana prije toga pisma (Zovkić, 2009.).

Iako je to iskren poziv na dijalog, kriterij dijaloga ostaje poštivanje osnovnih ljudskih prava kršćana u islamskim zemljama jer samo ljubav ne može biti načelo koje bi stvorilo društvo u kojemu bi svi ljudi bili jednaki, kao bića stvorena od jednoga Boga. Preduvjet ljubavi jest pravda iz koje proizlazi pravo, a to pravo mora biti takve naravi da svim ljudima omogućuje građansku slobodu. Katoličko-muslimanski forum na svojemu je susretu u Rimu od 15. do 17. prosinca 2008. izjavio da je potrebno »raditi na očuvanju ljudskog života kao najdragocjenijega Božjega dara; podupirati zakonodavstvo koje osigurava jednaka prava i puno građansko pravo…« (348). Dok u zemljama gdje su muslimani većina ne bude građanskoga, sekularnog prava, utemeljena na univerzalnim principima čovječanstva i na međunarodnim dogovorima, kršćani će i dalje biti diskriminirani. O tome da je netko građanin neke zemlje koji ima sva prava, jednaka kao i svi drugi ljudi iste zemlje, ne može odlučivati religija, nego je to pravo koje proizlazi iz naravnoga prava.

Ovaj nas prikaz navodi na zaključak da je dijalog između religija i kultura nužan i nezaobilazan. Trebamo tražiti temelje na kojima ćemo prihvatiti univerzalne ljudske principe koji proizlaze iz dostojanstva svakoga čovjeka. Kada su 1996. godine bili oteti trapisti iz Tibhirina, u svim se džamijama Alžira za njih molilo. Ljudska patnja i nepravda morale bi nas voditi traženju onoga što donosi svim ljudima bez razlike mir i dobro.

LITERATURA

Krämer, Gudrun. 1998. Dhimmi or Citisen? Muslim-Christian relations in Egypt. u: Yorgen S. Nielsen, ur. The Christian-Muslim Frontier: Chaos, Clash or Dialogue?, 33–49. London: I. B. Tauris

Mayer, A. Elizabeth. 2007. Islam and Human Rights: Tradition and Politics, 4. izd. Boulder/ Oxford: Westview Press

Maynard. J. Olwen. 2003. Christian de Chergé and the Atlas Martyrs. London: Catholic Truth Society

Samir, S. Khalil. 2008. Islam: dall’ Apostasia alla Violenza. Siena: Cantagalli

Sana, S. Hasan. 2003. Christians versus Muslims in Modern Egypt: The Century-long Struggle for Coptic Equality. Oxford: University Press

Troll, W. Christian. 2009. Distinguere per chiarire: Comme orientarsi nel dialogo christiano-islamico. Brescia: Queriniana

Weis, M. Anita. 1986. The Historical Debate on Islam and the State in South Asia. u: Islamic Reassertion in Pakistan: The Application of Islamic Laws in a Modern State. New York: Syracuse University Press

Yasmeen, Samina. 2003. Pakistan and the Struggle for ‘real’ Islam. u: Akbarzadeh, Shahram, in Abdullah Saeed, ur. Islam and Political Legitimacy, 70–87. New York: Routhledge Curzon Ye’or, Bat. 2002. Islam and Dhimmitude: Where Civilizations Collide. Cranbury: Associated University Press

Zovkić, Mato. 2009. Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa krščanskim poglavarima, Crkva u svijetu. 44 (2009). br. 3. 329–352. http: http://hrcak.srce.hr/file/65724 (preuzeto 03. 09. 2011).

  1. Slovenski franjevac konventualac, islamolog i misionar u Iskenderunu (Turska), član Slovenske minoritske provincije sv. Jožefa.
  2. Papa Benedikt XVI. Govor u Ankari 28. studenog 2006., citirano u Zovkić (2009, 335).
  3. Papa Benedikt XVI. Govor u Kölnu 20. kolovoza 2005., citirano u Samir (2008, 195).
  4. Papa Benedikt XVI. ibid.
  5. BBC News (02. 03. 2011). http://www.bbc.co.uk/news/mobile/world-south-asia-12617562 (preuzeto 26. 5. 2011).
  6. ZENIT (10. 11. 2011). http://www.zenit.org/article-24485?l=italian (preuzeto 1. 8. 2011).
  7. ZENIT (19. 03. 2011). http://www.zenit.org/article-32062?l=english (preuzeto 17. 9. 2011).
  8. BBC News (10. 11. 2010). http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-11724378 (preuzeto 05. 06. 2011).
  9. Guardian (01. 11. 2010). http://www.guardian.co.uk/world/2010/nov/01/baghdad-church-siege-survivors-speak (preuzeto 05. 06. 2011); Jutarnji list (01. 10. 2010). http://www.jutarnji.hr/bagdad–teroristi-upali-u-krscansku-crkvu—ubijeno-52–a-ranjeno-67-osoba/899720/ (10. 11. 2011). http://www.guardian.co.uk/world/2010/ nov/10/bombings-target-christians-in-baghdad?intcmp=239 (preuzeto 05. 06.  2011).
  10. ZENIT (19. 03. 2011). http://www.zenit.org/article-32062?l=english (17. 9. 2011)
  11. Jutarnji list (7. 11. 1010). http://www.jutarnji.hr/krscani-pod-opsadom-islamistickih-militanata/901579/ (preuzeto 05. 06. 2011). ZENIT 25. 02. 2010) (preuzeto 07. 09. 2011).
  12. ZENIT 25. 02. 2010). http://www.zenit.org/article-28473?l=english (preuzeto 07. 06. 2011).
  13. Islamopedia Online (2011). http://islamopediaonline.org/country-profile/egypt/islam-and-constitution/post-mubarak-era-public-debates-over-sharia-constitutio (preuzeto 21. 09. 2011).
  14. BBC News (01. 01. 2011). http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-12101748 (preuzeto 23. 9. 2011); Cnsnews.com (21. 2. 2011). http://cnsnews.com/news/article/primacy-islam-and-shari-law-expected-re-main-egypt-s-constitution (preuzeto 23. 9. 2011).
  15. Mystagogy (06. 01. 2011). http://www.johnsanidopoulos.com/2010/01/coptic-christmas-massacre-in-egypt.html (preuzeto 16. 06. 2011).
  16. CNNWorld (09. 03. 2011). http://articles.cnn.com/2011-03-09/world/egypt.religious.violence_1_coptic-christians-state-run-al-ahram-newspaper-coptic-family?_s=PM:WORLD (preuzeto 13. 06. 2011).
  17. Naharnet (09. 10. 2011). http://www.naharnet.com/stories/en/17048-muslims-copts-clash-near-cairo-hospital-19-dead-from-riots-over-church-attack (preuzeto 11. 10. 2011).
  18. AINA (27. 09. 201) http://www.aina.org/news/20110926194822.htm (preuzeto 15. 10. 2011).
  19. Jeune Afrique (07. 02. 2011). http://www.jeuneafrique.com/Article/ARTJAWEB20110207115115/ (preuzeto 23. 8. 2011).
  20. Potrebno je napomenuti i izmjenu stanovništva u kojoj su se Grci iz Turske preselili u Grčku i Turci iz Grčke u Tursku, godine 1923.
  21. The Economist (02. 10. 2010). http://www.economist.com/node/17632939 (preuzeto 28. 08. 2011); US Department of State: Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor 2006 (preuzeto 06. 03. 2007). http://www.state.gov/g/drl/rls/hrrpt/2006/78844.htm  (preuzeto 17. 09. 2011).
  22. AINA – Assirian International News Agency (preuzeto 30. 01. 2011). http://www.aina.org/releases/20110130160008.htm (preuzeto 30. 05. 2011).
  23. Asia News (05. 02. 2009). http://www.asianews.it/news-en/Italian-priest-killed-in-Trebisonda-5302.html (preuzeto 17. 9. 2011); Department of State: Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor 2006 (06. 03. 2007). http://www.state.gov/g/drl/rls/hrrpt/2006/78844.htm (preuzeto 17. 09.  2011).
  24. Department of State: Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor 2006 (06. 03. 2007). Ibid.
  25. Department of State: Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor 2006 (06. 03. 2007). Ibid.
  26. Amnesty International USA (26. 07. 2011). http://www.amnestyusa.org/news/news-item/turkey-urged-to-pursue-further-prosecutions-in-hrant-dink-murder-case (preuzeto 09. 09. 2011).
  27. Spiegel Online International (18. 04. 2007). http://www.spiegel.de/international/world/0,1518,478074,00.html (preuzeto 15. 10. 2011).
  28. Discours du Pape Paul VI. au Chef des Musulmans, Istanbul – 25. 07. 1967. http://www.vatican.va/holy_father/paul_vi/speeches/1967/july/documents/hf_p-vi_spe_19670725_comunita-musulmana_fr.html#top (preuzeto 05. 06. 2011).
  29. Discorso di Papa Ivan Pavao II. alla Comunità cattolica di Ankara, Ankara – 29. 11. 1979. http://www.va/holy_father/john_paul_ii/speeches/1979/november/documents/hf_jp-ii_spe_19791129_ankara-turchia_it.html (preuzeto 05. 06. 2011).
  30. Papa Ivan Pavao II. ibid.
  31. Discorso del Santo Padre Benedict XVI., Conference Room della ‘Diyanet’, Ankara – 28. 11. 2006. http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/speeches/2006/november/documents/hf_ben-xvi_spe_20061128_pres-religious-affairs_it.html (preuzeto 05. 06. 20011).

ZATVORI »