ISLAMSKO POIMANJE MEĐURELIGIJSKOGA DIJALOGA

Aziz HASANOVIĆ1

Dopustite da vas pozdravim i izrazim svoje poštovanje organizatoru i učesnicima ovoga hvalevrijedna skupa koji se održava ovdje u Zagrebu za koji slobodno možemo kazati da je grad multikulture, suživota i religijskoga dijaloga. Kao predstavnik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, kao čovjek odgojen i odrastao u pluralnomu multikulturnom i multinacionalnom ambijentu, podržavam vaše aktivnosti jer su one u funkciji dobrobiti čovjeka i kao takve u punu suglasju s osnovnim postulatima vjere islama.

Naime, punu potporu za suradnju i komunikaciju s drugim i drukčijim nalazimo u vjeri islam, kao pretpostavku međusobna upoznavanja i razumijevanja te razmjeni dobara među ljudima i narodima. Pluralizam je prirodan tijek stvari i životna potreba na osnovi koje su ljudi sami po sebi različiti u jeziku, rasi, kulturi, vjeri, životnim navikama, što je u stvari kozmička zakonitost pa je razlikovanje među ljudima u mišljenju i vjeri objektivna realnost. To konstatira i uzvišeni Stvoritelj kada kaže: »Svima vama smo zakon i pravac propisali, a da je Bog htio on bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje. Zato se natječite tko će više dobra učiniti, a Bogu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti«. (Kur’an V/48).

Pored pluralizma koji Kur’an eksplicitno nalaže on ujedno pledira i na zajedničko podrijetlo čovjeka i jednakost u ljudskim pravima i vrijednostima: »O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njeg je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao…« (Kur’an IV/1).

Najoštrije se osuđuju rasizam, nacional-šovinizam i isticanje, kao prednosti, bilo kakvih razlika osim bogobojaznosti i dobročinstva. Tako vjerovjesnik islama Muhammed a.s. u jednoj izjavi kaže: »O ljudi, vaš Bog je Jedan, a zajednički vam je i predak. Nema prednosti arap nad nearapom, niti nearap nad arapom. Nema nikakve prednosti crvenokožac nad crncem, niti crnac nad crvenokošcem, osim po bogobojaznosti i dobrom djelu.«

Prema tome, kako čovjek ne živi kao izoliran pojedinac, pogotovo u suvremenomu društvu, onda upućenost jednih na druge – sa svim razlikama koje nas krase i koje kao takve ostaju pri nama – biće od opće koristi za napredak pojedinca i društva i u funkciji smanjenja antagonizama među ljudima. Tko pažljivo čita svete tekstove svih nebeskih objava, primijetit će da su krcati različitim vidovima komunikacije i dijaloga svih vjerovjesnika sa svojim sljedbenicima i drugim narodima.

Dakle, uzajamna suradnja i miroljubiv suživot između sljedbenika Knjige i drugih nikako ne znači dijalog o doktrinarnim pitanjima u kojima se oni razilaze ili odstupanje od principijelnih pitanja vjerovanja radi prividna mira i konsenzusa, nego u onome što je od koristi za čovjeka, zaštiti njegovih prava i očuvanju dostojanstva čovjeka, zatim eliminaciji nasilja, terora, suzbijanja neprijateljstva, rješavanja problema ljudi i osiguranja života dostojna čovjeka, što su sve zajednički postulati nebeskih objava, a koji su prihvaćeni i primjenjuju se u pozitivnomu zakonodavstvu i u skladu su s općim proglasima i poveljama o univerzalnim pravima čovjeka.

Potreba stvaranja dijaloškoga ozračja

Dijalog među religijama svojedobno se odvijao isključivo na planu racionalno-metafizičkoga. On se tijekom vremena premjestio i na egzistencijalno-kulturološki plan. Drugim riječima, pored metafizičkih i doktrinarnih razloga, zahtjev za međureligijskim dijalogom počinje dobivati svoje ozbiljno kulturološko i civilizacijsko opravdanje. U posljednjih nekoliko desetljeća Zapad, shvaćen kao samosvojna metafizička i religiozna činjenica, proživljava veoma ozbiljne i krupne promjene. Moderni se čovjek počinje suočavati s radikalno novom situacijom čije temeljne karakteristike ne može poreći danas nijedan razuman čovjek koji se bavi fenomenom religioznosti. Danas u zapadnoeuropskim zemljama živi na desetine milijuna muslimana dok u arapsko-islamskim zemljama boravi ogroman broj kršćana raznolikih denominacija. Stoga bez sustezanja možemo kazati da je putovanje iz jednoga religijskog univerzuma u drugi novo iskustvo s kojim se suočava čovjek našega stoljeća. To nije iskustvo, kako to lijepo primjećuje S. H. Nasr, otkrivanja novih kontinenata ili čak planeta, nego iskustvo otkrivanja brojnih novih religijskih i duhovnih univerzuma ili svjetova. Suvremeni je čovjek danas suočen s nekoliko stvarnosti ili fenomena religijskoga karaktera koji pripadaju raznolikim duhovnim i religijskim tradicijama, čiju je religijsku i duhovnu narav nemoguće osporavati, osim ako se osporava postojanje religijskoga fenomena uopće.

Prije svega, to je sakralna umjetnost, shvaćena u najširemu smislu te riječi, koja predstavlja predvorje raznolikih religijskih tradicija Istoka i Zapada. Mnogi su muslimani i kršćani preko klasične duhovne crkvene sakralne glazbe u modernoj varijanti čuvene Enigme, odnosno preko porculanskih predmeta, tapiserija i ćilima, na kojima su prisutni motivi islamske arabeske i perzijske minijature, na mala vrata uveli kršćanstvo i islam u svoje domove, a da toga nisu ni svjesni.

S druge strane, kršćanski intelektualci imaju danas priliku da, pored Pascala, Goethea, Hoelderlina i Rembrandta, otkrivaju očaravajuće metafizičke svjetove Rumijeve Mesnevije, Iqbalove Džavidname, Arabijeva Fususu-l-hikema, Gazalijeve Miškatul Envar jer su prevedeni na zapadne jezike. Danas možemo konstatirati, ako je moguće negirati postojanje sakralne umjetnosti i vjerskoga učenja drugih, odnosno uništiti objekte sakralne umjetnosti i vjerskoga učenja drugih, odnosno uništiti objekte sakralne umjetnosti ili spaliti biblioteke knjiga, nije više moguće negirati postojanje ljudi koji pripadaju raznolikim idejnim svjetovima i ispovijedaju raznolika religijska uvjerenja koje svakodnevno susrećemo u našoj životnoj i radnoj sredini.

Kulturološke i civilizacijske promjene u modernome svijetu uvjetovat će i ozbiljne promjene unutar teologije religija. Muslimani, recimo, s teološkom obnovom Abduhua, Ben Badisa i drugih, kršćani s Drugim vatikanskim koncilom i liberalnom teologijom. Iako je Abduhuova obnova bila uzrokovana vjerskim programskim revandikacijama zapadnoga kolonijalizma, on će u osnovi uspostaviti pozitivan stav spram drugih religija. Takav je pomak primjetan i u temeljnim dokumentima Drugoga vatikanskog koncila u kojima se jasno uočava prijelaz od teologije istine (ekskluzivno dane na čuvanje Crkvi) na teologiju čovjeka različitih uvjerenja (Nostra aetate) čime će omogućiti najširu moguću komunikaciju unutar svijeta ekumene, što i jest njegov najveći doprinos. Refleksi spomenutih pojava osjetili su se i na našim prostorima. Početkom sedamdesetih na našim se prostorima počinje razvijati ekumenska teologija, što je prije bilo nezamislivo. Pojavljuje se plejada izvanrednih teologa iznimno široka duha i teološke kulture. Svojim učenjem oni postupno otklanjaju predrasude praveći snažan zaokret k potpunijemu susretu muslimana i kršćana. Od tada riječ dijalog počinje označavati ne samo govorenje nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno njegovoj vlastitoj tradiciji. Među muslimanima takvi su bili, primjerice, Husein Đozo koji je u svojim komentarima Kur’ana posebnu pažnju posvećivao nemuslimanima i njihovu položaju unutar islamskoga religijskog učenja i dr. Ahmed Smajlović koji je, sudjelujući na brojnim dijaloškim skupovima od Rima do Tunisa, utemeljitelj islamskoga institucionalnog međureligijskog dijaloga kod nas. Prvi među kršćanima koji je duboko uronio u islam na našim prostorima bio je Tomislav Jablanović koji je svoju disertaciju o islamskoj apologetskoj argumentaciji napisao u Bistrici pored Gornjega Vakufa, a istu obranio na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1969. On i Tomislav Janko-Šagi Bunić bili su predvodnici u stvaranju dijaloškoga ozračja jasno govoreći: »Drugoga puta nema!« Rezultat takva njihova stava bit će činjenica da će se na teološkomu fakultetu u Sarajevu i Zagrebu islam, odnosno kršćanstvo početi izučavati ne više u sklopu povijesti religija, nego u okviru zasebnih seminara ili kolegija. Iako su to bili pionirski pokušaji, oni su izvršili snažan utjecaj na ideju ekumenizma i dijaloga na ovim prostorima. Mi danas imamo sasvim drugu, bolju sliku. Na FIN-u u Sarajevu proučava se kršćanstvo. Predavač je obvezno netko od eminentnih predavača kršćana, na Fakultetu Družbe Isusove također se proučava islam, a predaje ga musliman, a na KBF-u se proučava islam koji predaje katolik. Pravoslavna je crkva još uvijek duboko ukorijenjena u svojemu tradicionalizmu: i dalje će svoj stav prema muslimanima i drugima graditi na crkvenim tradicijama koje sežu duboko u crkvenu povijest. A one su, kao što smo već rekli, dobrano opterećene brojnim predrasudama.

K međureligijskomu dijalogu bez straha

Nakon sagledavanja potreba i mogućnosti međureligijskoga dijaloga vidljivo je da dijalog ima temeljnu ulogu u izgradnji stabilna i napredna društva i zajednice. Izgradnja građanskoga društva u kakvu mi živimo i većina čovječanstva uvjetovana je dobrim međureligijskim i sveopćim dijalogom. Taj dijalog mora imati četiri vrijednosna načela:

Postati čovjekom, biti čovjek i poštivati dostojanstvo svake osobe bez obzira na vjersku pripadnost. Dakle, čovjek nadasve.

Slobodan, ravnopravan i iskren dijalog. Diktature i diktatore duh vremena ne trpi i ne prepoznaje.

Pravo na različitost. Poštivati i prihvaćati različitost kod sugovornika bez umanjivanja i omalovažavanja startnih pozicija.

Suživot usprkos našim razlikama. U fikhskoj (šerijatsko-pravnoj) znanosti do nedavno smo imali podjelu svijeta na Darul islam (kuća mira i spasa) i Darul harb (kuća nemira i nesigurnosti). Uglavnom, Darul islam se odnosio na područja gdje su živjeli muslimani i gdje je muslimanima zagarantiran cjelovit vjerski život. Nemuslimani (zimijje) su sigurni jer ih štiti islamski (šerijatski) zakon. Prostor Darul harb je prostor gdje muslimanima nije omogućeno ispovijedanje vjere u potpunosti. Zbog toga se oni na tomu prostoru osjećaju nesigurno. Danas sve češće u literaturi, kao i javnomu govoru susrećemo pojam »darul ‘ahd« ili »Daru-s-sulh« »Kuća dogovora«. Taj pojam i taj termin je najadekvatniji danas u komunikaciji. Naša društvena zajednica može se nazvati Darul ‘ahd. Država je, osim s Katoličkom crkvom, potpisala ugovore s još 14 vjerskih zajednica, a dva su u pripremi za potpisivanje. Tim su ugovorima riješena mnoga pitanja od zajedničkoga interesa za državu, ali i za zajednice. Među njima je i Islamska zajednica koja je potpisala ugovor 22. prosinca 2002. godine.

Svakodnevno smo svjedoci da ima i onih koji se opiru međureligijskome dijalogu. Kod muslimana se promišlja da je intencija kršćanskoga dijaloga određeni vid evangelizacije, a kod kršćana je mišljenje da je intencija muslimanskoga dijaloga određeni vid islamizacije. Treba jasno kazati da nije cilj dijaloga ni evangelizacija ni islamizacija. U našemu vremenu prepoznajemo njegovu dvostruku ulogu:

a) međureligijski dijalog je prije svega komunikacija kultura, naroda i tradicija
b) međureligijski dijalog je jedini ispravan način međusobna upoznavanja i razbijanja predrasuda jednih o Međusobno nepoznavanje izaziva fobiju, fobija izaziva prezir i mržnju, a mržnja dovodi do kaotična stanja. Međureligijski dijalog za muslimane ne predstavlja nikakav bauk. Sve što musliman treba učiniti jest da baštini Kur’an u punu smislu te riječi. Sve je ostalo područje Božje volje – ravnateljice. Zato je poruka jasna: k međureligijskome dijalogu – bez straha.

Svijetli primjeri zajedničkoga djelovanja Svjetske islamske lige – Rabite i Vatikana, 1994. godine u Kairu na Konferenciji o stanovništvu, zatim 1995. godine u Pekingu na Konferenciji o ženi – jasno govore da je zajednički cilj suprotstaviti se svakoj anarhiji i sačuvati dostojanstvo ljudskoga roda.

Takvih primjera imamo u Republici Hrvatskoj gdje se sve vjerske zajednice oglašavaju o bitnim pitanjima. Nekada to čine u vidu zajedničkih izjava, nekada u vidu zajedničkih apela, a nekada u vidu zajedničkih deklaracija. Jedna od izjava koju su potpisali visoki predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj bila je 16. prosinca 2004. godine pod nazivom »Ljudski život je Božji dar«, a potpisali su je: kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; mitropolit Jovan Pavlović, mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije; muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice; gospodin Branko Berić, predstavnik Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj; gospodin Toma Magda, predsjednik Saveza baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj; gospodin Damir Špoljarić, predsjednik Evanđeoske (Pentekostne) crkve u Republici Hrvatskoj; mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački, predsjednik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog.

Posljednja zajednička izjava sa Sedmoga skupa predstavnika Crkava i vjerskih zajednica potpisana je u veljači ove godine pod nazivom »Zajednička izjava o obitelji« svjesni položaja, statusa i ugroženosti današnje obitelji i svih poroka koji je uništavaju.

Vrijedno je naglasiti da su vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj organizirane u Svjetsku organizaciju religija za mir u čijemu radu aktivno sudjeluje i Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj.

Zaključna razmišljanja

Međureligijski je dijalog, za muslimane, ne samo poželjan, već nužan proces. Promican u duhu islama on nije islamizacija već prezentacija islama. Dijalog kao takav podrazumijeva princip općega dobra, a ne etno-dobra. On ima i svoja pravila:

a) da učimo i da se mijenjamo
b) da bude dvostran ili višestran
c) da budemo iskreni pri ulasku u dijalog
d) daje mogućnost drugima da definiraju sami sebe
e) da se u nj ulazi bez predrasuda i pretpostavki f ) dijalog se mora voditi među jednakima i stalno preispitivanje vlastitih

Uvjeren da je i ovaj skup koncipiran da služi interesima dobra i mira među ljudima, organizatoru i sudionicima želim pun uspjeh u realizaciji zacrtanih ciljeva. Neka je na svima vama mir i blagoslov Božji.

  1. Glavni imam zagrebački i pomoćnik Predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Glavni koordinator Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj, 9. lipnja 2012. izabran za Predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i novog muftiju.

ZATVORI »