ISUS IZ NAZARETA I TORA

Darko TEPERT1

Uvod

Kada mi je ponuđeno da govorim o Isusu iz Nazareta i Tori, dva su mi važna djela pala na pamet. Najprije je tu ono djelo koje su mi organizatori ovoga skupa predložili kao svojevrsnu početnu točku za razmišljanje, a to je knjiga rabina Jacoba Neusnera Rabin razgovara s Isusom. Doista je riječ o djelu iz kojega izbija iskrena želja za otvorenim razgovorom, bez lažna prikrivanja razlika, ali prepuna poštovanja. Drugo je djelo ono pape Benedikta XVI., Isus iz Nazareta, gdje Papa s velikim poštovanjem spominje upravo Neusnerovo djelo. Palo mi je na pamet i treće djelo, koje možda nikome od vas nije poznato (a i ne treba biti), a to je moja doktorska disertacija. Doktorirao sam, naime, s temom Mojsijev zakon u Lukinu Evanđelju i Djelima apostolskim. Pokušat ću u ovomu izlaganju ostvariti otvoren i iskren dijalog s rabinom Neusnerom, bez prikrivanja razlika, ali u punu poštovanju. Jako mi je drago da se to događa u ambijentu jedne sinagoge. Taj me ambijent vraća uvijek u lijepih dvanaest godina koje sam proveo u Jeruzalemu, u kraju gdje tri velike religije žive jedna kraj druge, ali se neizbježno i dodiruju i susreću, pa makar nekada i zloupotrijebljene u političke svrhe. Volim se ipak sjećati osobnih susreta s tolikim dobrim ljudima, kršćanima, židovima i muslimanima, koji su postali već dio mojega života.

Što zamjeram rabinu Neusneru?

U uvodnomu poglavlju Rabinova razgovora s Isusom čitamo: »Mi Židovi mislimo, a i ja to ovdje tvrdim, da je Tora bila i ostala savršena, da ne može biti poboljšana i da je židovstvo izgrađeno na Tori i prorocima i svetim spisima, prvotnim usmenim dijelovima Tore, poslije zapisanima u Mišni, Talmudu i Midrašu – to je židovstvo bilo i ostalo Božji naum za čovječanstvo.«2 Neusner, na temelju Matejeva Evanđelja, ovomu svojem i židovskom uvjerenju suprotstavlja Isusov način govora: »Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem.« Ove bi Isusove riječi uvijek valjalo čitati i tumačiti u svjetlu rečenice na različite načine prenesene u Matejevu i Lukinu Evanđelju, gdje on kaže: »Lakše će nebo i zemlja proći negoli propasti i jedan potezić Zakona« (Lk 16,17). Naravno da se i ovu rečenicu može dovesti u pitanje na temelju nekih drugih primjera, no ne smije ostati zaboravljena. Drugo pitanje povezano s ovom Neusnerovom rečenicom jest sljedeće: kao i židovstvo, tako i kršćanstvo vidi sebe izgrađeno na Tori i prorocima i spisima (Tanakh). Vidljivo je to opet kod Luke u njegovu Evanđelju kada nakon uskrsnuća Isus susreće dvojicu svojih učenika na putu za Emaus kako tjeskobni raspravljaju. Isus im tada, »počevši od Mojsija i svih proroka, protumači što u svim Pismima ima o njemu« (Lk 24,27). Ili kasnije, kada se ukazuje ostalim učenicima, Isus sâm kaže: »Treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu zakonu, u prorocima i psalmima (spisima?) o meni napisano« (Lk 24,44). Kršćanstvo se, prema tome, ne može promatrati odvojeno od velike tradicije Tore, proroka i spisa. Drukčiji je slučaj s drugom skupinom spisa u kojima je prepoznat poklad židovske vjere, a riječ je o »usmenim dijelovima Tore, poslije zapisanima u Mišni, Talmudu i Midrašu«. Ne želim, niti mogu, dovesti u pitanje utemeljenje židovstva na toj bogatoj i izuzetno zanimljivoj tradiciji. Ono što dovodim u pitanje jest suprotstavljanje te tradicije Isusu Kristu. Ovdje čak i više govorim kao znanstvenik negoli kao vjernik. Naime, metodološki mi se čini neprimjerenim suprotstavljati Isusovu nauku tradiciji koja je u svojemu sadašnjem obliku zapisana tek nakon njega. Time ne želim reći da dijelovi te tradicije, pa čak i bitni njezini dijelovi, nisu postojali u Isusovo vrijeme. Naprotiv, to sam pokazao i u svojoj doktorskoj disertaciji govoreći o Lukinu poznavanju oralnoga zakona.3 Ipak, kada se želi ući u razgovor s Isusom, onda valja voditi računa da u njegovo doba ta tradicija još nije bila ustaljena na onaj način kako se to dogodilo koje desetljeće ili stoljeće kasnije. Dovoljno je reći da su veliki Hilel i Šamaj bili gotovo Isusovi suvremenici, a oni, kao posljednji veliki par u nizu parova rabina, stoje na početku rasprave o pitanjima obredne prakse, etike i teologije te su bitno pridonijeli oblikovanju usmenoga zakona. Samo je u Talmudu zapisano 316 različitih tema o kojima su oni raspravljali. Očito je u to doba o mnogočemu rasprava bila još otvorena.

Druga bi moja zamjerka rabinu Neusneru bila ona vezana uz njegov izbor Matejeva Evanđelja kao onoga koje bi bilo, kako on kaže, »po općem mišljenju ‘najžidovskije’«.4 Nisam jedini među bibličarima, koji su se bavili i koji se bave ovim pitanjem, koji tvrdim da se to ne može reći. Matejevo Evanđelje doista često spominje Toru, ali ne bih rekao da je zbog toga najžidovskije. Usudio bih se čak reći da je od njega »židovskije« Ivanovo Evanđelje koje mnogi čak nazivaju antisemitskim, prije svega zbog nerazumijevanja Ivanove terminologije. Epitet »najžidovskijega« evanđelja ja bih, uz mnoge druge bibličare u svijetu, dao Lukinu Evanđelju. Stoga ću u nastavku govoriti o Isusu iz Nazareta i Tori u Lukinu Evanđelju i Djelima apostolskim. Naime, isti pisac koji se u kršćanskoj predaji obično naziva Luka napisao je i Evanđelje koje zauzima treće mjesto u novozavjetnomu kanonu i Djela apostolska kao opis života prve Crkve u smislu nastavka Isusova djelovanja.

Lukino poznavanje Tore

Od početka znanstvenoga proučavanja Lukina odnosa prema Zakonu znanstvenici su često naglašavali Lukino nepoznavanje Tore. Tako 50-ih godina 20. st. Vielhauer drži da Luka nije bio Židov.5 Doista, prema jednomu proslovu Lukinu Evanđelju iz 2. st., Luka bi bio Sirijac iz Antiohije.6 Vielhauer usto zaključuje i da Luka ne pokazuje osobito zanimanje za Zakon.7 Slično govore i mnogi kasniji izučavatelji ove teme. Osobito se naglašava kako Luka ispušta Mk 7,1–21 i 10,2–12, gdje je prisutna svojevrsna teorijska rasprava o Zakonu (obredna čistoća i nerazrješivost ženidbe).8 S druge strane, od sredine 80-ih godina pojavljuju se i glasovi koji prepoznaju da je pitanje Zakona za Luku još uvijek bilo zanimljivo, kao što to kaže Klinghardt, i to upravo s obzirom na obredne propise.9 Mogli bismo razlikovati, kao što sam već ranije naznačio, pitanje pisanoga zakona i pitanje oralnoga zakona.

Poznavanje pisanoga zakona

Luka poznaje Toru, i to u njezinoj grčkoj inačici, poznatoj pod nazivom Septuaginta. Već u prva dva poglavlja Evanđelja vidljivi su izravni citati, brojni neizravni citati i mnoge aluzije na Toru. Tako je osobito uočljiva prisutnost aluzija na likove Abrahama i Sare kada se govori o roditeljima Ivana Krstitelja, Zahariji i Elizabeti. Luka koristi jednak rječnik, pa čak i jednake rečenice. Inače se, osobito u ta dva prva poglavlja, služi brojnim »septuagintizmima«, to jest namjernim podsjećanjima na način govora Septuaginte.10 Slični se primjeri mogu naći i u Djelima apostolskim. Na temelju tih primjera Kilpatrick zaključuje da je Luka bio sav prožet Septuagintom.11

Nadalje, u svojemu sam istraživanju primijetio da, kada govori o otpuštanju žene (Lk 16,18), Luka uopće ne osjeća potrebu da objasni zakonski temelj toga pravnog postupka. Matej, primjerice, to objašnjava riječima »rečeno je« (Mt 5,31; usp. Pnz 24,1). Luka, dakle, ne samo da sam poznaje podrijetlo ovoga propisa, nego pretpostavlja da je ono poznato i njegovim čitateljima. Na sličan način i kada govori o desetorici gubavaca koje Isus liječi (Lk 17,11–19), Luka naglašava da se taj susret događa izvan naseljena mjesta (17,12), što bi moglo odgovarati propisu Tore iz Lev 13,46 (»neka stanuje nasamo, neka mu je stan izvan tabora«). Usto, sami gubavci, dolazeći ususret Isusu, zaustavljaju se još izdaleka, poštujući i tako propis Zakona.12

Još je jedna jasna naznaka Lukina poznavanja Zakona. Kada ponavlja Markov izvještaj o bogatašu koji dolazi k Isusu, s nabrajanjem dijela Dekaloga, Luka ispravlja Marka koji kaže: »Ne ubij, ne čini preljuba, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne otmi, poštuj oca svoga i majku.« Luka zapravo ispušta »ne otmi« jer se to i ne nalazi u samomu Dekalogu.

Luka je dakle poznavao Toru u njezinu grčkome prijevodu koji je bio udomaćen u židovskoj dijaspori po cijelome Mediteranu.

Poznavanje oralnoga zakona

U šestomu poglavlju Lukina Evanđelja govori se o ogladnjelim Isusovim učenicima koji u subotu (hebr. šabat) trgaju klasje i jedu. O tome se čita i kod Mateja i kod Marka, no Luka dodaje značajno pojašnjenje te kaže da su klasje »trli rukama«. Time je naglašeno da su učenici prekršili odredbu oralnoga zakona o zabrani rada subotom. Oralni zakon, kako je, čini se, u to doba obdržavan od strane farizeja, positovjećivao je ovo što su učenici činili s radom prilikom žetve koja je subotom zabranjena prema Izl 34,21.13

Uz ostale slične slučajeve valja naglasiti i ona mjesta gdje Luka ne osjeća potrebu objasniti neke izraze koji proizlaze iz oralnoga zakona. Tako, primjerice, spominje i ne objašnjava što je to »hod od jedne subote« (Dj 1,12). Točne mjere ne nalaze se u pisanomu zakonu, no prisutne su u usmenoj predaji.

Zakon i evanđeoske zapovijedi

Bovon naglašava da Luka daje prednost osobama pred Zakonom. U tomu su smislu važne dvije evanđeoske perikope: Lk 10,25–37 i 18,18–30.14

Prva sadrži dvostruku zapovijed ljubavi, a druga dio Dekaloga. U prvoj su navedeni tekstovi iz Pnz 6,5 i Lev 19,18, dakle iz Tore. Ova Tora koju Isus tumači postaje temelj kršćanskoga života i jamči život vječni.

Druga perikopa, koja sadrži Dekalog, predstavlja Deset zapovijedi kao važan uvjet za postizanje vječnoga života, no ne i dovoljan. Potrebno je i odreći se materijalnih dobara koja moraju biti podijeljena siromasima, što bi opet predstavljalo ostvarenje Zakona. Usto, ovo odricanje omogućuje čovjeku da krene za Kristom.

Isus, čak i kada kori farizeje i pismoznance što tovare ljudima nepodnosive terete, a sami ih ne nose (11,45), ne govori protiv Zakona, čak ni protiv oralnoga zakona, nego ga iščitava u svjetlu ljubavi prema bližnjemu.

Lukin Isus pun razumijevanja i poštovanja

Luka je u svojemu promišljanju o Zakonu i njegovu vršenju uvijek vrlo pažljiv u odnosu na judeo-kršćane koji su vjerojatno činili značajan dio kršćanske zajednice kojoj se obraćao. Njegov se Isus, za razliku od Matejeva i Markova, sukobljava s »nekima od farizeja«, rjeđe s farizejima općenito. Nema kod Luke onih antiteza Matejeva oblika u kojima se Isus predstavlja poput novoga zakonodavca nasuprot Mojsiju. Židovski običaji, koji proizlaze iz oralnoga zakona, nikada nisu izravno odbačeni, premda je jasno rečeno da ne donose spasenje. Oni u svemu ovise o moralnome zakonu. Uporaba Pisma ponekad odražava način kako je ono rabljeno u židovskim krugovima u dijaspori.15 Židovske običaje moraju poštovati čak i kršćani koji podrijetlom nisu Židovi, što je vidljivo iz tzv. jeruzalemskoga dekreta u Djelima apostolskim. Ovo poštivanje židovskih običaja zapravo je ostvarenje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu.

Ako se Luka u pisanju Evanđelja služio materijalom koji je primio iz predaje, kao što sam kaže u proslovu (usp. Lk 1,1–4), i ako u taj materijal valja ubrojiti Markovo Evanđelje i tradiciju vezanu uz pretpostavljeni izvor Q, onda ovaj evanđelist pokazuje jasnu nakanu da ukloni svaki pritisak koji bi mogao biti usmjeren prema kršćanima židovskoga podrijetla koji su još uvijek obdržavali Zakon i običaje. Ako je pak poznavao i Matejevo Evanđelje i Pavlove poslanice, njegova nakana postaje još vidljivija.

Ovo ipak ne znači da je Luka vjerovao kako je Zakon neophodno potreban za spasenje, ali svoje mišljenje izlaže postupno i s velikim razumijevanjem za drukčije pozicije. Tako polazi od sasvim židovskoga ambijenta kakav je prisutan u Lk 1–2 da bi putem Isusova javnoga djelovanja pokazao kako je Isus dobro poznavao Zakon i običaje, ali i da je njihov autentičan tumač, pa sve do božanskoga zahvata kojim se kršćanska poruka otvara prema poganima (Dj 10; 15). Unatoč ovome razvoju, Zakon nastavlja vrijediti, ne u smislu spasenja, nego u smislu proroštva i morala (usp. Lk 16,16–17; 10,25–27), te nastavlja govoriti o Isusu (usp. Lk 24,27.44), i to sve do kraja Lukina dvostruka djela (usp. Dj 28,23).

Lukin hermeneutski postupak u odnosu na Zakon ostvaruje se na temelju pitanja što ga Isus postavlja poznavatelju Zakona koji želi znati kako može baštiniti život vječni. Isus ga tada pita: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« (Lk 10,26). Nije dakle važno samo što u Zakonu piše, nego je važno i kako se to čita.16 Upravo se u ovoj pojedinosti Lukin Isus razlikuje od nekih među farizejima i poznavateljima Zakona koji su prezirali druge i obdržavali i one najmanje propise Zakona, a zaboravljali na dvostruku zapovijed ljubavi. Ovo kako nije toliko pitanje koliko odgovor. Ovo kako omogućava Zakonu da ostane na snazi do posljednjega poteza; dopušta da se u Zakonu nađu stvari koje govore o Isusu, o njegovoj patnji, smrti i uskrsnuću; omogućava nauk o uskrsnuću mrtvih; omogućava poslanje među Židove i poslanje među pogane; omogućava konačno i jedinstvo Crkve i kontinuitet u odnosu na obećanja dana Izraelu u Staromu zavjetu. Ispravno čitanje Zakona moguće je, po Luki, samo u odnosu s Kristom, nasljedujući njega i prianjajući uza nj. Na taj se način dolazi do potvrde teze koju je iznio još Blomberg da »povijesno pripovijedanje Novog zavjeta ispunjava proroštvo Starog  zavjeta, a etički naputci Novog zavjeta ispunjavaju Zakon Starog zavjeta«.17 Prvi dio ove Blombergove teze izrečen je u Lk i Dj vrlo jasno dok za drugi dio nalazimo ponajprije implicitne dokaze.

Za razliku, dakle, od Mateja, Luka u svojemu Evanđelju nastoji ne povrijediti židovske kršćane u svojoj zajednici. On ipak ne odstupa od istih načela vjere na kojima stoji i Matej, ali ih izriče nešto prihvatljivijim i pomirljivijim rječnikom.

Evanđelist Luka pruža nam sliku Isusa koji cijeni Toru, pa čak i njezin usmeni oblik, ali je drukčije tumači nego što bi to učinili kasniji naraštaji Židova. Dapače, on traži od svojih sljedbenika da je poznaju, da znaju što u njoj piše, koji su njezini zahtjevi i propisi, ali i da znaju kako je čitati. I upravo je u ovomu drugom Isusovu zahtjevu problem koji se postavlja pred židovskim čitateljem Lukina Evanđelja. Čitati Toru onako kako Isus predlaže da je se čita znači udaljiti se od židovske tradicije njezina čitanja.

  1. Član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, doktor biblijskih znanosti i arheologije, viši asistent na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta pri KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.
  2. J. NEUSNER, Rabin razgovara s Isusom, Zagreb, 2010., 20.
  3. Usp. D. TEPERT, La Legge di Mosè nell’Opera lucana. Pars dissertationis, Jerusalem, 2008., 129–131.
  4. J. NEUSNER, Rabin razgovara s Isusom, 24–25.
  5. Usp. Ph. VIELHAUER, On the ‘Pualinism’ of Acts, u: L. E. KECK – J. L. MARTYN (ur.), Studies in Luke-Acts, London, 1966., 42.
  6. Usp. K. ALAND (ur.), Synopsis quattuor evangeliorum. Locis parallelis evangeliorum apocryphorum et patrum adhibitis edidit, Stuttgart, 15,21997., 549.
  7. Usp. Ph. VIELHAUER, On the ‘Pualinism’ of Acts, 42.
  8. Usp. S. G. WILLSON, Luke and the Law, Cambridge, 1983., 51–54.; F. VOUGA, Jésus at la Loi selon la tradition synoptique, Genève, 186–187.
  9. Usp. M. KLINGHARDT, Gesetz und Volk Gottes. Das lukanische Verständnis des Gesetzes nach Herkunft, Funktion und seinem Ort in der Geschichte des Urchristentums, Tübingen, 1988., 306–320.
  10. Usp. D. TEPERT, Implicitni navodi Petoknjižja u Lk 1, u: M. CIFRAK – N. HOHNJEC, Neka iz tame svjetlost zasine! Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću povodom 70. obljetnice života i 40. obljetnice profesorskoga rada, Zagreb, 2007., 401–413; D. TEPERT, Citati Petoknjižja i aluzije na njega u Lk 2, u: M. JOSIPOVIĆ– B. ODOBAŠIĆ – F. TOPIĆ (ur.), U službi Riječi i Božjega naroda. Zbornik radova u povodu 70. obljetnice života i 35 godina profesorskog djelovanja, Sarajevo, 2007., 215–233.
  11. Usp. G. D. KILPATRICK, Some Questions in Acts, u: J. KREMER, Les Actes des Apôtres. Traditions, rédaction, Théologie, Leuven, 1979., 93.
  12. Usp. D. TEPERT, La Legge di Mosè nell’Opera lucana, 128–129.
  13. Usp. Isto, 130.
  14. Usp. F. BOVON, Das Evangelium nach Lukas. 1. Teilband (Lk 1,1–9,50), Zürich – Neukirchen – Vluyn, 1996., 25.
  15. Primjetna je sličnost Lukina načina uporabe Pisma u Lk 20,27–40, gdje on kombinira pitanje leviratskoga zakona iz Pnz 25,5–10 s prizorom gorućega grma u Izl 3,15–16. Ovoga posljednjeg navoda nema kod Mateja i Marka (usp. Mt 12,18–27 i Mk 22,23–33), ali je prisutan u sličnu kontekstu, primjerice, u Četvrtoj knjizi o Makabejcima, za koju se drži da je nastala u židovskoj dijaspori prvoga stoljeća.
  16. Ovo Isusovo pitanje može se tumačiti u svjetlu Lk 8,18, gdje Isus opominje svoje učenike: »Pazite dakle kako slušate.« Luka ondje, za razliku od Mk 4,24 gdje se kaže: »Pazite što slušate«, naglašava način, a ne predmet slušanja. Usp. J. A. FITZMYER, The Gospel according to Luke (1-IX). Introduction. Translation, and Notes, Garden City, 1981., 720. Slično u Lk 10,26 prvo pitanje: »Što piše?« odnosi se na predmet, to jest na tekst Zakona, dok se drugo pitanje: »Kako čitaš?« odnosi na način, a taj ispravan način čitanja Zakona oslikan je u prispodobi u Lk 10,30–37. Usp. F. BOVON, Das Evangelium nach Lukas. 2. Teilband (Lk 9,51–14,35), Zürich – Neukirchen – Vluyn, 1996., 85–86.
  17. C. L. BLOMBERG, The Law in Luke-Acts, Journal for the Study of the New Testament, 22 (1984) 71.

ZATVORI »