JEDINCATOST ISUSA KRISTA I PLURALIZAM RELIGIJA

Tomislav IVANČIĆ1

Najnovija znanstvena istraživanja, osobito u Planckovu institutu u Berlinu, iznose na vidjelo da u svakome čovjeku postoje sve informacije ljudske povijesti. To znači da naše informacije sežu sve do stvaranja svijeta i do prvih susreta Adama i Eve sa Stvoriteljem, kako nam o tome govori Knjiga Postanka. U svakomu čovjeku prema tome postoji arhivirana prava slika Boga. To znači da svaki čovjek poznaje Boga. V. Frankl govori o Bogu podsvijesti, D. Amen o modulu Boga, a Ramachandran o »točki Bog«. Svaki čovjek dakle razumije dobro koji je sadržaj riječi i pojma Bog. Čak i djeca poznaju Boga i razumiju već u prvim danima nakon rođenja sve što majka govori i misli, jer djeca razumiju srcem, kaže jedan UNICEF-ov plakat prije dvije godine u našemu gradu.

Kako to razumjeti? Naš intelekt spoznaje cjelinu, apstraktnost, a ne samo pojedinosti. Svi znaju i razumiju riječ »čovjek«. Tako i riječ »Bog«. Problem nastaje kada počnemo razmišljati razumom, racionalno. Razum spoznaje fragmentarno, djelomično, te dijelove nastoji spojiti u cjelinu. On spoznaje konkretno i pita se jesu li svi dijelovi čovjeka čovjek, ima li Bog dijelova po kojima ga možemo spoznati konkretno. Na taj način od Boga nastaju bogovi ili od jednoga Boga svima dostupna nastaju razne slike Boga. Tako istodobno u ljudima možemo naći jasan pojam Boga svima zajedničkoga i opet mnoštvo slika o Bogu samo pojedincima vlastitoga. Tako možemo govoriti i o religiji u jednini i o religiji u množini ili o religiji i religijama.

S jedne strane zbog grijeha i time ranjena čovjekova duha, a s druge strane zbog neizrecivosti Boga u konkretnosti, postoji mnoštvo religija i svaka ima svoje bogove ili svojega Boga, bilo da se radi o politeističkim ili monoteističkim religijama. U tomu mnoštvu slika Boga i bogova nastaje pitanje: koja je prava slika Boga ili koji je Bog izvoran. Normalno je da svaka religija tvrdi da je njezin Bog ili da su njezini bogovi pravi, izvorni, stvarni, nemitološki. Ljudi svake religije imaju određena iskustva sa svojim božanstvima, stvorili su navike svojih obreda, nauka, molitve, askeze, stvorili su svoje religijske običaje te sve to unijeli u svoju nacionalnu kulturu i odraz svojega narodnog identiteta. Onaj tko im pokuša osporiti njihova božanstva i religiju, napada sam narod, njegovu kulturu, mentalitet, povijest i može razoriti tkivo nacionalne zajednice. Zato su postojali religijski ratovi koji su zapravo bili obrana vlastitoga naroda i njegove opstojnosti.

S druge strane pripadnici jedne religije uvjereni su da je ona jedino prava te su smatrali potrebnim kao znak odanosti Bogu ili božanstvu da obrate druge na njihovu religiju ili ih na to prisile. Drugi su pak smatrali da je znak ljubavi prema pripadnicima drugih religija da ih obrate na njihovu, kako bi se spasili u pravoj religiji. Još je teže kada se misli da se ima nalog Boga da se svi moraju obratiti na jednu religiju te je religijski rat znak odanosti i vjernosti svojemu Bogu. Tako se mogu razvijati ne samo netrpeljivosti i neprijateljstva među religijama, nego sasvim pogrešno uvjerenje da vanjsko pripadanje nekoj religiji i formalno vršenje zapovijedi i obreda čovjeka privodi u prijateljstvo s Bogom i tako spašava od zla.

Jedinstvenost Isusa Krista

Odnos prema Stvoritelju duhovni je, unutarnji, uvjerenje uma, razuma i volje. Stupiti do Stvoritelja moguće je samo ako se uklone prepreka zla i grijeha, ako se čovjek iznutra obrati na dobro i istinu. No osloboditi od zla i grijeha može samo Bog jer čovjek je rob grijeha. To znači da ne može čovjek sam svojom snagom pristupiti Bogu, nego Bog mora pristupiti čovjeku. Samo osloboditeljski Bog može pomoći čovjeku i pripustiti ga u svoju blizinu, koja je čovjekova sudbina. Sve religije očekuju spasenje, one ga ne mogu samo ljudskom snagom donijeti. Bog Spasitelj je jedini očekivani i izvorni Bog. Kada Bog Spasitelj oslobodi čovjeka od ropstva zlu, tada čovjek može k Bogu, ali i drugim ljudima, a da ne stvara ratove i prisile. Takav Bog obraća ljude i čuva njihov identitet, kako osobni, tako i nacionalni. Ljudi u prijateljstvu s Bogom mogu pomoći drugima da ostanu svoji i slobodni, da ne gube svoj identitet, kulturu i naciju, a da budu s Bogom i drugim ljudima u prijateljskim odnosima.

Kršćani su uvjereni da je takav njihov Bog koji je Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Sin Božji, koji je jedno s Ocem u Duhu Svetomu, postao je čovjekom da bi ušao u našu egzistenciju i oslobodio je od zla i ropstva grijehu, odnosno krivnja. Trojstveni je Bog u usporedbi s bitkom u klasičnoj filozofiji i njegovim transcedentalima – unum, bonum verum – jedan, dobar, istinit jest Otac koji je jedini dobar, Sin koji je istina i Duh Sveti koji je jedinstvo Oca i Sina te je on zapravo temelj svega, egzistencija, bitak. To je jedini Bog koji je prihvatljiv svim ljudima jer je samo dobar, samo istinit i samo ljubav, a ljudi ranjeni zlom i patnjama upravo to i trebaju. On je istovjetan s bitkom, temeljem svega što postoji, on je egzistencija, samo postojanje, iz njega sve izlazi, od njega su svi ljudi i sve stvoreno. Osim toga, kršćanski je Bog povijesna osoba, dakle dostupan svim ljudima znanstvenim, međuljudskim i osobnim putem. On je podrijetlom Židov te je tako povezan sa židovskim narodom i njihovom religijom, on je predposljednji prorok u islamu te ga i oni časte, istina ne kao Boga, nego kao čovjeka i proroka, tako da možemo reći da Isus, Isa, Jehošua povezuje kršćane, židove i muslimane kao čovjek, a kršćane i muslimane povezuje i kao prorok. Za kršćane on je i Bog, Sin Božji, Riječ Božja po kojoj je sve stvoreno. U to ih uvjeravaju znakovi njegova božanstva, a to su čudesa fizičkoga, intelektualnoga i moralnoga reda. On je pokazao moć nad prirodom kako materijalnom, tako i biološkom, on je poznavao budućnost do u tančine, on je bio moralno čist i superioran.

On je dvostruko jedinstven u povijesti čovječanstva. On je jedini Bog koji je došao na zemlju k ljudima, Bog koji je postao čovjekom. Svi drugi božanski likovi religija su mitski, bilo da se radi o inkarnacijama, bilo o silascima bogova među ljude, dok je on povijesna osoba. On je jedini čovjek koji je pokazao moć nad svim stvorenjem, koji je dokazivao svojim riječima, znakovima i čudesima da je ne samo čovjek nego i Bog. Svi ljudi koji su se proglašavali bogovima kao rimski carevi nisu ničim pokazali ni dokazali da su to što tvrde. Osim toga, Isus je jedinstven i po tome što je bio vrhunski, gospodar svih ljudi i prirode, superioran, moralan, veličanstven, a opet je uzeo na sebe sve patnje, sve ponore boli, zla i samu smrt, ljudske krivnje, solidarizirajući se tako s Bogom, s jedne strane, i s ljudima, s druge strane. Moć je njegova uskrsnuća porazila smrt i krivnje, a njegov uzlazak na nebo pobjeda je dobra nad zlim, čovječanstva nad đavlom, smrću i grijesima. S njime je stoga započelo novo stvaranje čovjeka i svijeta.

Svi bogovi koje ljudi časte u religijama od ljudi su posredovani likovi i slike Boga i božanstva. Isus Krist je Bog, to znači da na nam slika Boga po njemu dolazi od samoga Boga, odozgor, a ne odozdol. On je sam Bog te stoga imamo pravu sliku Boga jer je on bio s nama u svemu jednak osim u grijehu. Susret s njime jest susret s Bogom. Dok religije traže Boga odozdol, vape za njim, dotle u kršćanstvu Bog dolazi odozgor ususret ljudima te ga oni ne moraju više tražiti u oblacima i nepoznanicama.

On je jedinstven i u spasenjskoj ulozi u svijetu. Sveti Petar kaže da ni u jednomu drugom imenu nema spasenja. Isus je govorio da tko u njega vjeruje, ima život vječni. On je jedini put do Boga Oca, on je život vječni, u njemu je opraštanje grijeha, u njemu svi postajemo sinovi Božji, dionici božanske naravi.

Važno je naglasiti da vjerujući da je Isus jedini spasitelj cijeloga čovječanstva od prvoga do posljednjega čovjeka ne želimo obezvrijediti religije i njihove sudionike. Drugi vatikanski sabor naime jasno kaže: »A budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju« (GS 22). U istomu dokumentu i broju kaže se također: »Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom« (GS 22). Dokument pak o Crkvi Lumen gentium kaže o vrijednosti religija: »Oni napokon koji još nisu primili Evanđelje, na različite se načine svrstavaju u Božji narod. U prvom redu onaj narod kojemu su bili dani zakoni i obećanja i iz kojega se rodio Krist po tijelu. Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani. Bog nije daleko ni od onih koji traže nepoznatoga Boga u utvarama i u likovima« (LG 16).

Pluralizam religija

Kada se radi o spasenjskoj vrijednosti religija, tada nastaju problemi. Može li se čovjek spasiti odlukama za dobro i kajanjem za zlo? Može li čovjek svojom duhovnom snagom slomiti moć zla, depresija, suicida i prijetnje pakla? Mora li pripadati nekoj religiji da bi se spasio ili može li bez pripadanja religiji primiti Kristov spas? Posjeduju li religije u sebi spas da bi ga posredovale svojim pripadnicima? Dva su dakle pitanja: imaju li religije iz sebe, bez odnosa prema Isusu Kristu, spas za svoje pripadnike i drugo pitanje: posreduje li se Kristov spas samo preko religija ili i bez njih. Nije isto govoriti o mogućnosti spasa po Isusu Kristu svakoga čovjeka i spasa preko religija.

U katoličkoj su se teologiji iskristalizirala tri stava u odnosu na spasenjsku moć religija: ekleziocentrizam, kristocentrizam i teocentrizam. Ili, drukčije rečeno, tri su modula shvaćanja odnosa spasa i religija: ekskluzivistički, inkluzivistički i pluralistički.

Prvi model ekleziocentrički je ekskluzivistički jer dopušta spasenje samo za pripadnike Crkve. Extra ecclesiam nulla salus. Drugi kristocentrički je inkluzivistički jer Kristov spas mogu posredovati i religije, no one nemaju spas iz sebe, nego do Krista. Dakle, extra Christum nulla salus. Treći teocentrički model je pluralistički jer smatra da religije imaju autonomno spasenje i one ga samostalno posreduju. Krist po tomu modelu nije jedini spasitelj svijeta. Ovaj treći model ima tri podvrste. Jedni smatraju da je Kristov spas paradigma za druge spasiteljske mogućnosti, ali nema konstitutivnu vrijednost za spasenje. Drugi smatraju da je Bog transcendentan i nedokučiv i da se ne može ljudskim kategorijama suditi o spasenju u religijama. Treći su pak soteriocentristi koje ne zanimaju istina i Isus Krist, dakle ortodoksija, nego ortopraksa. Važno je da religije rade za dobro čovjeka.

Da bi opravdali teocentrički pluralistički model, neki teolozi kažu da je Isus totus Deus, ali nije totum Dei. On je totu Verbum, ali nije totum Verbi. Logos je veći od Isusa i može se utjeloviti u drugim religijama. Ili oni kažu: Isus je Krist, ali Krist je više od Isusa. Oni smatraju da i Duh Sveti ima univerzalno spasenjsko djelovanje.

Odgovor na sve kritike i mišljenja ipak je jedino u spasiteljskoj Očevoj volji. Otac ima spasenjsku inicijativu. On je poslao Sina kao Spasitelja svijeta (1 Iv 4,14). Isus je Očeva volja. Isusova je hrana vršiti volju Očevu. Jedan je Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkupninu za mnoge (usp. 1 Tim 2,5–6). Sve što je stvoreno usmjereno je na Krista ili stvoreno po Kristu. A to je Očeva volja. Jedino posredništvo Isusa Krista stoji u vezi s univerzalnom spasenjskom voljom Božjom. Zato se od svih ljudi traži obraćenje Isusu Kristu. Univerzalnost spasenjske Božje volje povezana je s Isusom Kristom, jedinim posrednikom svih ljudi. Crkveni oci govore o Logos spermatikos – o sjemenu riječi posijanu u svim narodima. Oni jasno razlikuju potpuno pojavljivanje Logosa u Isusu od prisutnosti njegovih sjemenki u onima koji ga ne poznaju. No Isus okuplja sve sjemenke prisutne u religijama jer on dovršava svu povijest. Nitko ne dolazi Ocu osim po njemu. Spasenje je isto za sve ljude, a sastoji se u sjedinjenju s Isusom i njegovim božanskim sinovstvom.

Duh je Isusov jednako univerzalan jer Duh Gospodnji ispunja svemir i on zna sve što se govori. Isus je začet po Duhu Svetomu, pomazan je Duhom Svetim i zato mu pripada ime Pomazanik. Duh Sveti vodi Kristu, a Krist vodi Ocu.

Ne samo Isus, nego je i Crkva univerzalno sredstvo spasenja. Ona je »svjetlo naroda«, ona je univerzalni sakrament spasenja. Ona je »tijelo Kristovo«. Formula extra ecclisiam nulla salus vrijedi za katolike, a formula extra Christum nulla salus vrijedi za sve ljude. Svi ljudi nekako pripadaju Crkvi, sve od Abela, kažu crkveni oci. U svim ljudima dobre volje milost Božja nevidljivo djeluje te se svi pridružuju vazmenomu otajstvu. Prema tome, ne postoji Logos koji ne bi bio Isus i ne postoji Duh koji ne bi bio Isusov Duh. Sve ljude povezuje s Crkvom i Kristom i njegovim otkupljenjem Duh Sveti. I zato se u svim religijama nalaze zrake istine koje rasvjetljuju svakoga čovjeka. Elementi istine, milosti i dobra nalaze se u srcima ljudi, ali i u obredima kultura i naroda. Univerzalno djelovanje Duha Svetoga djeluje u društvu, u povijesti, u narodima, u kulturama, u religijama, ali uvijek u povezanosti s Kristom, iako se to ne smije pomiješati s posebnim djelovanjem Duha Svetoga u Crkvi. Zato religije imaju određenu spasenjsku funkciju. One su priprema za evanđelje, one potiču čovjeka da traži Boga, da živi po savjesti, da sačuva moralni osjećaj i religiozni stav. Naravno, nemaju sve religije jednako razne elementa spasenja. Dijalog religija s Crkvom povećava u religijama mogućnost da budu posrednice s Kristom.

Kada se radi o objavi, treba razlikovati Objavu od objava. Samo je Isus prava Objava Boga. On je Bog te jedino on može objaviti trojstvenoga Boga. On je jedini Posrednik i punina objave. Samo se u njemu Bog potpuno približio ljudima i učinio ih dionicima božanske naravi. Istinitost raznih objava može se prepoznati jedino preko kriterija evanđelja.

Napokon, kršćanstvo ne treba isključiti svoju pretenziju na superiornost i apsolutnost radi dijaloga s religijama. Svaka religija ima svoje istine i ne može ih se odreći, nego ih unosi u dijalog. Ako se kršćani odreknu svojih istina, neće više biti kršćani i neće biti više dijaloga. Različitost obogaćuje i omogućuje dijalog. Dijalog pretpostavlja istine kojih se pojedina religija ne može odreći. Zato i kršćanski poziv na jedinstvenost Isusa Krista i jedini put spasenja daje dijalogu s religijama fascinantnost, povjerenje i osjećaj bogatstva koje Crkva unosi u razgovor s religijama.

  1. Monsignor, umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, kanonik zagrebačkog prvostolnog kaptola, profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom frakultetu Sveučilišta u Zagrebu, autor hagioterapije, osnivač Centra za duhovnu pomoć, Centra za bolji svijet i vjerničkog društva Molitva i Riječ (MIR).

ZATVORI »