LIJEČENJE KUR’ANOM –
ŠERIJATSKI OKVIRI

Mevludi ARSLANI1

U ime Boga, Sveopćeg, Dobročinitelja Milostivog!

Uvaženi muftija, dragi naši domaćini, cijenjene kolege i kolegice, draga omladino, studenti i đaci, braćo i sestre,
Božji mir i blagoslov želim!

Imam osobitu čast da danas pred ovim cijenjenim auditorijem mogu govoriti na tamu »Liječenje Kur’anom – šerijatski okviri«.

Danas smo svjedoci da je društvo u kojemu živimo u velikoj moralnoj, a time i duhovnoj krizi. Ljudi se susreću s problemima u obitelji, u susjedstvu i zajednici u kojoj žive, nema stida ni straha, a to su znakovi da nema dovoljno vjere u našim kućama, koja jedino može otjerati tamu i mrak, a samim tim i one probleme koje mrak donosi. Što je veća kriza u društvu, veća je i potraga za alternativnom medicinom jer ljudi traže brza rješenja i nešto što im klasična medicina ne može obećati.

Što se liječenja Kur’anom Časnim tiče, to je šerijatska metoda liječenja određenih stanja čovjeka na koja medicina nema odgovor. Liječenje Kur’anom se prvenstveno koristi za izlječenje čovjeka od sihra, od uroka, džinnske/demonske opsjednutosti i tome sličnih stanja. Također, tamo gdje je učinkovitost medicinskoga liječenja slaba ili nedovoljna, svoje mjesto zauzima liječenje Kur’anom jer Kur’an je govor Uzvišenoga Boga, a lijek i spas dolazi jedino i samo od Boga dž.š. Ovdje je bitno razlikovati lažno od ispravna liječenja. Današnji ljudi uglavnom nisu u stanju napraviti ovu razliku, stoga mi je ovdje prvenstveni cilj da vam objasnim što je ispravno, a što neispravno liječenje. Onaj tko ispravno liječi Kur’anom jest čovjek od vjere i živi svoj život usklađen prema islamskim principima: klanja, posti, daje zekat i sl. Onaj tko neispravno liječi zove se sihirbaz/vračar. Takvi ljudi surađuju s džinnima/demonima, klanjaju se šejtanu/sotonu, a ne Bogu, pitaju džinne o nama i našemu stanju, kada im odemo, oni zadužuju svoje džinne da se »pozabave« s nama, pišu nam kojekakve zapise i amajlije, govore nam ono što ne mogu znati. Ono što nam kažu, npr. opišu nam našu kuću, mada nikada tamo nisu bili, nama se učini kao nešto golemo i pomislimo kako taj čovjek uistinu ima od Boga neki neprirodan dar. Međutim, ne mogu prevariti učena čovjeka jer on zna da taj sihirbaz/vračar pošalje džinna do vaše kuće te mu se on za trenutak vrati i opiše ono što je vidio. Mi, naravno, to niti čujemo niti vidimo sve dok nam sihirbaz ne prepriča ono što mu je njegov džinn rekao. Ukoliko čovjek povjeruje u ono što mu takva osoba kaže, teško njemu jer je poslanik islama Muhammed a.s. rekao: »Onaj tko ode sihirbazu/vračaru i povjeruje u ono što mu on kaže, porekao je ono što je meni objavljeno«, tj. porekao je islam i izišao je iz vjere. Dok onaj tko ispravno liječi Kur’anom, koristi svoje znanje učeći samo i jedino Kur’an u vašoj prisutnosti da bi vam bilo od toga lijeka. Uistinu, ako se Bog smiluje pa se tako izliječite, bolest se više ne vraća kao kod sihirbaza/vračara kada se ona još i pogorša. Onaj tko ispravno liječi Kur’anom, nikada vam neće reći ono što ne može znati jer on ne surađuje s džinnima/demonima, nikada vam neće napisati zapis s nerazumljivim brojevima ili figurama, naprotiv, onaj koji liječi Kur’anom, oslanja se samo i jedino na Boga. Liječenje Kur’anom je dakle samo i isključivo učenje adekvatnih ajeta/redaka za liječenje i Poslanikovih a.s. dova u prisutnosti oboljeloga, što ima izravan utjecaj na magiju koja vam je napravljena.

O tomu da je Kur’an Časni, između ostaloga, i lijek za čovjekovu dušu, svjedoče i Božje riječi iz sure/poglavlja El-Isra, gdje Svevišnji Bog kaže: »ﻭ ﻝﺯﻥﻥ ﻥﻡ ﻥﺁﺭﻕﻝﺍ ﺍﻡ ﻭﻩ ءﺍﻑﺵ ﺓﻡﺡﺭﻭ ﻥﻱﻥﻡﺅﻡﻝﻝ» «Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.« S druge strane, poslanik islama Muhammed a.s. veli: »Svevišnji Bog nije dao bolest, a da nije dao s njom i lijek, osim smrti, a taj lijek zna onaj koga je Svemogući Bog poučio.« Po islamskomu učenju, Kur’an Časni je potpun lijek od svih bolesti, duševnih i fizičkih, a Poslanik islama, koji je najbolji tumač Kur’ana Časnoga, tijekom svoje poslaničke misije nam je prenio i pokazao put liječenja Kur’anom.

Prenosi se da je Ibrahim a.s./Abraham jednom pitao Svemogućega Boga:

»Bože, od koga je bolest?« pa mu je Bog rekao »Od Mene.« »A od koga je lijek?« Gospodar je odgovorio: »Od Mene.« »Pa što će nam liječnik?« Bog je rekao: »Preko njega je poslan lijek.«

Ovdje grupa znanstvenika kaže da je Svemogući Bog onaj koji spušta i bolest i lijek posredstvom grupe meleka/anđela, koji su zaduženi za ovaj svijet, jer svaka osoba ima meleka/anđela koji je čuva i koji je zadužen za njega u direktnim stvarima i odredbama. Od tih stvari su bolest i lijek, od začeća u maternici do smrti. Prenosi se da je Musa a.s./Mojsije osjetio velike bolove u trbuhu, a bio je u pustinji Sinaja, pa se potužio Svemogućem tražeći od njega lijek, pa ga je Svemogući Bog upitao za određenu travku na određenomu mjestu u pustinji. Otišao je Musa a.s./Mojsija tamo, pojeo je travku i bio je izliječen, zahvalio Bogu i otišao. Poslije izvjesnoga vremena ponovili su se isti bolovi pa je Musa a.s./Mojsija otišao po svojemu nahođenju do mjesta gdje je trava, pojeo je, ali se bolest povećala, odnosno pogoršala mu se. Ponovno se obratio Bogu u vezi s ovim pa je rekao: »Bože, Koji si Hvaljen i Uzvišen! Uzeo sam ovu travu prvi put, pa sam bio izliječen, a drugi put mi se pogoršalo, pa kakva je Tvoja mudrost u ovome, Gospodaru moj?« Svevišnji mu je odgovorio: »Prvi put si otišao do travke s Mojim dopuštenjem, pa si bio izliječen, a drugi put si otišao svojom voljom, i nisi Mene pozvao u pomoć, pa ti se pogoršalo.«

Prenosi se od Poslanika islama Muhammeda a.s. da su mu jednom došli beduini i rekli: »Božji Poslaniče, hoćemo li se liječiti?«, a on je odgovorio:

»Da, liječite se, jer Bog nije dao bolest, a da joj nije odredio lijek, izuzev jedne.« Pitali su: »A koja je to bolest?« Odgovorio je: »El-Herem« (starost)!

Ako analiziramo Poslanikovu, s.a.v.s, praksu, ustanovit ćemo da je on koristio prirodne lijekove i učenje Kur’ana ili drugih dova kako bi otklonio bolest od sebe i drugih.

Za fizičke bolesti uglavnom je koristio i preporučivao prirodne lijekove. Posebno je isticao upotrebu meda u liječenju bolesti, rekavši u predaji Abdullaha b. Mes’uda r.a.: Upotrebljavajte dva lijeka: med i Kur’an!

Ebu Se’id El-Hudri r.a. prenosi slučaj čovjeka koji je došao Poslaniku a.s. da traži savjet za svojega brata koji se žalio na trbuh i proljev koji je Muhammed a.s. mu je preporučio da mu se dadne meda. To je čovjek primijenio, proljeva je nestalo i brat mu je ozdravio!

Brojni su prirodni lijekovi koje je Poslanik islama, Muhammed a.s., preporučivao svojim sljedbenicima za liječenje fizičkih bolesti i bolova. Navedimo samo neke: liječenje glavobolje je, uz ostale načine, preporučio liječiti umotavanjem glave u knu! Za povišenu je temperaturu preporučivao vodu, a sok od gomoljike ili jelengljive je preporučivao kao lijek za oči dok je uporabu posebne medinske hurme s košticama preporučio upotrebljavati, i to sedam komada, osobama koje imaju problema sa srcem!

Liječenje Kur’anom, također, podrazumijeva učenje određenih kur’anskih ajeta (rukja) i Poslanikovih a. s. dova od strane liječnika onome tko je obolio. Način i metodologija liječenja Kur’anom definirani su strogim šerijatskim pravilima od kojih ne smije biti odstupanja. Ovi se šerijatski zakoni temelje na praksi poslanika islama Muhammeda a. s. i načina na koji je on liječio Kur’anom. Danas je među muslimanima prisutna ogromna zabluda kada je u pitanju ovakvo liječenje. Zato, odmah na početku, naglašavam da liječenje Kur’anom nije nikakvo proricanje budućnosti, koje je strogo zabranjeno u Kur’anu. Liječenje Kur’anom je samo i isključivo učenje Kur’ana i dova u prisutnosti oboljeloga. Kada je u pitanju bolest uzrokovana sihrom ili džinnskim djelovanjem, poznato je da medicina nema odgovor na ovakvo stanje. Ako odete liječniku, on će napraviti sve nalaze i ustanovit će da je vaše tijelo medicinski potpuno zdravo. U takvoj situaciji neće biti u prilici da vam propiše adekvatnu terapiju jer ne postoji dijagnoza. To je zato što sihr i džinn ne mogu biti dijagnosticirani nikakvom medicinskom pretragom. Tada se čovjek nađe u teškoj situaciji da pati, osjeća da je bolestan, a nalazi su potpuno uredni i nema terapije. U takvoj je situaciji dužnost svakoga pripadnika islama da se obrati onome tko liječi Kur’anom.

Liječenje Kur’anom je duhovno kao što je i bolest od sihra ili džinna duhovna. Tek tada vaše stanje bolesti dolazi u situaciju da bude dijagnosticirano i ispravno liječeno. Dakle, kao što materijalna bolest (medicinska bolest) biva liječena materijalnim (medicinskim) lijekovima, isto tako duhovna bolest uzrokovana sihrom i džinnima biva liječena duhovnim lijekovima, odnosno Kur’anom Časnim.

Da bi liječenje i zaštita Kur’anom bili djelotvorni, bolesnik ga mora prihvatiti, iskreno se predati Bogu i biti potpuno uvjeren da je izlječenje isključivo u Božjoj ruci i njegovu htijenju. Onaj tko liječi mora biti uvjeren da su ajeti i zaštite samo sredstvo i dobro djelo koje vodi ostvarenju izlječenja uz Božju pomoć, što je cilj. Veliki islamski znanstvenik Ibn Kajjim veli: »Zikr (veličanje Boga), ajeti i dove/molitve kojima se liječi sami su po sebi ljekoviti, ali je potrebno da naiđu na lokalnu reakciju a snažan utjecaj onoga tko liječi. Ukoliko izostane ljekoviti učinak, to je zbog slabog utjecaja onoga tko liječi ili slabog prijema od strane liječenoga ili zbog toga što lijek nije u skladu s naravi pacijenta.«2

Pitanje koje se samo od sebe nameće prilikom govora o liječenju Kur’anom jest pitanje nošenja amajlija ili zapisa koje pojedini »liječnici« propisuju pacijentima koji im dođu tražeći pomoć, a oni, pošto ih okače, misle da su amajlije te koje ih štite i čuvaju od svakoga zla, ne znajući pritom ni sadržaj onoga što nose.

Što se tiče samih amajlija, jedan ih broj islamskih znanstvenika strogo zabranjuje, to jest ne dozvoljava, bez obzira na njihov sadržaj, jer su brojni hadisi Poslanika islama u kojima se ukazuje na njihovu opasnost. Spomenut ćemo samo neke od njih. U jednomu hadisu poslanik islama Muhammed a.s. kaže: »Zapisi, amajlije, gatanje i magija su širk«, a u drugomu: »Onoga tko objesi na vrat ili na sebe kakvu stvar da bi ga štitila, Allah neće zaštititi, a onoga tko objesi amajliju da bi ga sačuvala nesreće, Bog neće sačuvati.« Poslanik islama također kaže: »Tko objesi amajliju na sebe – učinio je širk, a svoje srce je učinio ovisnim o njoj.«

Velik je broj ashaba – suvremenika i prijatelja Božjega Poslanika Muhammeda a.s. – zabranjivao i prezirao ove stvari. Seid ibn Džubejr kaže: »Tko odvrati čovjeka od nošenja amajlije, to mu je ravno vrijednosti oslobađanja roba«, a Huzejfija je jednom prilikom citirao riječi Uzvišenoga Boga za one koji na sebi nose različite amulete, talismane ili konce različitih boja: »Većina ovih ne vjeruje u Boga Svemogućeg, nego druge Njemu smatra ravnim.«3

Na drugoj strani postoje i oni koji dozvoljavaju nošenje amajlija, ali pod strogo određenim uvjetima, gdje je, ukoliko budu ispunjeni, dozvoljeno nošenje, a ukoliko bilo koji uvjet bude nedostajao, stvar postaje haram – zabranjena. Osnovni uvjeti koji se navode od strane spomenute grupe su:

  1. Da je amajlija/zapis sastavljena od riječi Uzvišenoga Boga, to jest kuranskih ajeta i Božjih lijepih imena, a ni u kom slučaju teksta koji sastavlja onaj koji zapisuje ili nečijih drugih
  2. Da amajlija bude razumljiva, njezino značenje poznato onome tko je nosi i da je napisana na arapskome Strogo je zabranjeno nošenje zapisa koji su napisani na nekomu drugom jeziku ili su sastavljeni od nerazumljivih znakova ili brojeva.
  3. Da osoba koja nosi zapis ili amajliju vjeruje da je pomoć i izlječenje od Uzvišenoga Boga, a ni u kom slučaju od onoga koji zapisuje ili onoga što je zapisano i što se nosi na vratu ili nekomu drugom

Ukoliko bilo koji od ovih uvjeta bude narušen, čitava stvar postaje zabranjena.

Jedan od danas najistaknutijih islamskih znanstvenika, dr. Jusuf el-Karadavi, koji je vrlo oprezan u ovomu pitanju i koji je bliži zabrani amajlija kaže:

»Ja sam pristalica onih koji sve amajlije smatraju zabranjenim, bez obzira na njihov sadržaj, i to iz sljedećih razloga:

  1. Hadisi koji govore o zabrani amajlija su općeg karaktera i ne prave razliku između različitih vrsta amajlija. Poslanik islama je prezreo čovjeka koji je na sebi imao amajliju ne pitajući ga pritom da li je sastavljena od Kur’ana ili nečega
  2. Iz preventivnih razloga, jer onaj tko okači jednu amajliju okačit će i drugu, bez obzira na njen sastav, a također onaj tko primijeti amajliju ne zna da li je ona od Kur’ana ili
  3. Aamajlije izlažu Kur’an poniženju i vulgarnosti, jer osoba koja ih nosi vrlo često se sa njima nađe na nečistim mjestima (u toku vršenja nužde), ili bude džunub, ili sa hajzom ili nifasom (nečista).«4

Iznijeti stav je sasvim jasan i nije mu potreban dodatan komentar već samo upozorenje i usmjerenje svima onima koji imaju različite probleme da se u njihovu rješavanju obrate na dozvoljene adrese. Svemogući je Bog za svaku bolest dao i lijek kojim se ona liječi, a taj se lijek treba tražiti u prirodi, to jest putem medicine, a nikako u onome što je haram ili na način koji u sebi sadrži nešto što je haram.

I na kraju, liječenje Kur’anom i dovama je dozvoljeno i može se prakticirati ukoliko se striktno slijede šerijatski propisi. Činjenica je da danas među onima koji se bave liječenjem Kur’anom ima onih koji su uspješni i na dozvoljen način pomažu ljudima i liječe ih, uz pomoć Svemogućega Boga, učeći Kur’an i dove/molitve. Međutim, ima i onih koji bezdušno varaju i koriste nečije muke i teške situacije da bi novac uzeli. Njih, nažalost, ima puno više. Mi imamo mnogo slučajeva gdje neke osobe tvrde da se bave liječenjem Kura’nom, a one ne znaju ništa iz Kur’ana. Čini mi se da je to uobičajena pojava kod nas, pa rekao bih i u svijetu. Ondje gdje nema čvrste vjere koja se realizira u praksi, imamo praznovjerje i slabost koju bezdušne varalice, bilo u kom liku, koriste da bi varali svijet i bespravno ljudima uzimali novac i iskorištavali ih na mnoge druge načine.

S druge strane, zabranjeni zapisi su oni koji nisu na arapskome jeziku i ne zna se što su jer je moguće da u tome bude sihira ili nevjerovanja, a ako su razumljiva značenja i sadržaja i u njima se spominje Božje ime, onda su dopuštene, a zapise u tome slučaju razumijemo kao dove i molbe Svemogućemu Bogu, a ne kao lijek i liječenje.

Pojmovnik:

ajet – redak u Kur’anu
amajlija – zapis
a.s. – kratica od alejhi selam – neka je Božji mir i blagoslov na njega. Slijedi uvijek nakon imena Božjih poslanika
ashab – suvremenik, prijatelj poslanika islama Muhammeda a.s.
džinn – demon
dž.š. – kratica od dželle šanuhu – Uzvišeni. Slijedi samo iza riječi Allah/Bog
džunub – nečista muška osoba
hajz – mjesečnica (menstruacija)
hurma – datulja
melek – anđeo
nifas – stanje žene nakon poroda
r.a. – kratica za radijallahu anhu – Neka je Bog zadovoljan s njim. Slijedi uvijek nakon imena prijatelja Božjega poslanika Muhammeda a.s.
rukja – učenje pojedinih ajeta za vrijeme liječenja
sihir – čarolija, magija; vradžbina
sihirbaz – vračar
sura – poglavlje u Kur’anu
šejtan – sotona, vrag
zekat – četvrta islamska obveza po redu. Obvezno materijalno davanje svakoga imućna muslimana 2,5% godišnje od ukupne svoje imovine.

  1. Imam zagrebački i profesor na Zagrebačkoj medresi i Islamskoj gimnaziji
  2. El-Dževabuš-šafi limen seele anid-devaiš-šafi
  3. Sura Jusuf, 106 ajet
  4. Suvremene fetve, Takvim 1996. god.

ZATVORI »