UVOD

Veliko mi je zadovoljstvo i čast prigodom obilježavanja 25 godina postojanja duha Asiza izraziti svoju radost i zahvalnost svima onima koji nisu žalili uložena vremena i truda u širenje ovoga tako plemenita pothvata čiji promotori ne lamentiraju nad poteškoćama, a ima ih, nego entuzijastički rade na izgradnji ljepšega svijeta u kojemu će svi ljudi živjeti kao sestre i braća, bez obzira na spolnu, rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Ovako plemenit pothvat otkriva da mu nadahnuće potječe od Boga, začetnika svakoga dobra, zajedničkoga Oca sviju ljudi, koji nas sve neizmjerno ljubi. I što je koji pojedinac bliže Bogu, bliže je i čovjeku. A što je više postao čovjek, očovječio se, to se više približio i Bogu, pa i onda kada proklamira da u njega ne vjeruje. Nemoguće je biti dobar vjernik, a gaziti i prezirati ljude. Sretni ljudi šire sreću oko sebe. Nesretni oko sebe šire ono što u sebi nose. Po plodovima se prepoznaje tko što nosi u svojemu srcu.

Spomenutu 25. obljetnicu duha Asiza obilježili smo u Godini sv. Klare čiji je lik, nažalost, obično zaklonjen u sjeni sv. Franje. Kada je napuštala obiteljsku kuću da bi krenula za sv. Franjom, Klara je izišla na vrata kroz koja se, po onodobnomu običaju u Asizu, iznosilo samo mrtvace. Na asiškim kućama su, naime, postojala dvoja vrata. Jedna standardna, koja su koristili ukućani, i »vrata smrti«, zakovana i izvan upotrebe, koja su se probijala samo u slučaju smrti nekoga od ukućana da bi kroz njih iznijeli njegovo mrtvo tijelo u lijesu. Znakovito je što je Klara iz roditeljskoga doma izišla baš kroz »vrata smrti« jer je na redovita vrata i prozore njezin otac postavio stražare kako bi je odvratio od njezina nauma da se priključi sv. Franji. Tako je sv. Klara postala putokaz kako se ne treba plašiti proći kroz »vrata smrti« ako se želi živjeti novim životom. Njezina je poruka još snažnija u vremenu u kojemu su se mnogi zabetonirali u grobnice mržnje, žive u prošlosti, nesposobni oprostiti i uskrsnuti na nov život. Primjer Franje i Klare iz Asiza ohrabruje da dopustimo Bogu, milosrdnomu i praštajućem, da otvori naše grobove (usp. Ez 37,12), da si međusobno oprostimo, na svim razinama, u svim vremenima, za sve uvrede, i da živimo kao djeca Božja, a međusobno kao braća i sestre. Duh Asiza je krik za novim i boljim svijetom, novim početkom, koji
je moguć samo ako mu se mi ne ispriječimo.

Ovaj Zbornik radova Tjedna međureligijskoga dijaloga održana u Zagrebu od 21. do 27. listopada 2011. godine u organizaciji Vijeća franjevačkih zajednica, Franjevačkoga instituta za kulturu mira i Centra »Hrvatski Areopag « za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, a prigodom obilježavanja četvrt stoljeća širenja duha Asiza, sadrži vrijedne priloge predavača različitih svjetonazora i religijskih pripadnosti sabranih na spomenutomu Tjednu u jednomu duhu, duhu dijaloga Franje iz Asiza, koji je životom pokazao kako je moguće prihvatiti drugoga u njegovoj drugosti i različitosti te s njime izgrađivati svijet u kojemu će muževi i žene svih vjeroispovijesti i svjetonazora živjeti međusobno kao braća i sestre, sinovi i kćeri istoga Boga. Neki prilozi osvjetljavaju bolne stranice povijesti ili sadašnjosti međureligijskih odnosa i trvenja, drugi su puni optimizma i nade, s nekim ćemo se stavovima možda (ne)složiti u većoj ili manjoj mjeri, ali svi su oni znak dobre volje sudionika, spremnosti da se sasluša drugoga i raspoloživosti da se pred drugima u povjerenju i razumijevanju iznesu svoje otvorene rane i bolna mjesta, strahovi i nadanja. Nadasve su oni (ne)izrečena molba Bogu, čije smo ime pomračili na pozornici ovoga svijeta, za iscjeljenjem i međusobnim pomirenjem. Mukotrpan je to i dug put, no drugoga puta nema. Potrebno je da sve religije, i na svim razinama, izreknu svoj »mea culpa« po primjeru Ivana Pavla II. »Ponizno ovdje ponavljam svoje uvjerenje: mir nosi ime Isusa Krista. Ali sam u isto vrijeme i s istim duhom spreman priznati da katolici nisu uvijek bili vjerni toj tvrdnji vjere. Nismo uvijek bili graditelji mira. Za nas same, dakle, ali isto tako možda, u nekom određenom smislu, za sve, ovaj je susret čin pokore.«1

U dodatku je niz vrijednih priloga koji možda nisu usko vezani uz Tjedan međureligijskog dijaloga, ali su sastavni dio obilježavanja duha Asiza, osobito plodnog djelovanja Franjevačkog instituta za kulturu mira na navedenom području, kao i drugih naših samostanskih bratstava, radi čega ih s radošću donosimo u ovom Zborniku.

Svima zahvaljujem na hitru odazivu i vrijednim prilozima priređenima za tisak koji u ovomu Zborniku izlaze poput lijepa rukoveta ruža u čast 25 godina duha Asiza sa željom da isti osvoji nove entuzijaste koji će ga dalje širiti.

Urednik

  1. Ivan PAVAO II., Lugduni, allocutio in romano amphiteatro habita, 4. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.), 295-300. Navedeno prema: Nikola VUKOJA, »Duh Asiza. Proročka gesta pape Ivana Pavla II.«, u: Zbornik radova sa simpozija Ivan Pavao II. Poslanje i djelovanje održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine, Zagreb 2007., 103.

ZATVORI »