BUDIZAM, KULTURA NENASILJA I MIRA

Žarko ANDRIČEVIĆ[1. Budistički centar Dharmaloka, Zagreb. Shifu, učitelj kineskog chan budizma, joge i borilačkih vještina (kempo).]

Htio bih prije svega čestitati domaćinima obilježavanje dvadeset pete godišnjice duha Asiza i zahvaliti na pozivu na ovaj Tjedan međureligijskoga dijaloga.

Započeo bih predavanje s nekoliko riječi o tome kako se budizam doživljava danas na Zapadu, a nakon toga bih se vratio temi nenasilja, mjestu i važnosti koje ono zauzima u budizmu te relevantnosti toga učenja za nas danas i ovdje.

Budizam danas na Zapadu uživa izniman ugled i to prije svega zbog pragmatičnosti u pristupu rješavanju uobičajenih ljudskih problema, ali i dosljednu zauzimanju za nenasilje te isticanju vrlina poput suosjećanja i razumijevanja, vrlina koje nam danas toliko nedostaju. Takva slika o budizmu potpomognuta je javnim djelovanjem istaknutih pripadnika ove religije poput Njegove Svetosti Dalaj-lame koji je planetarnu popularnost stekao upravo nenasilnom borbom za slobodu tibetskoga naroda, ali i iznimnom osobnošću koja utjelovljuje najviše vrline koje budizam zagovara, a to su suosjećanje i mudrost. Dalaj-lamu smo imali prilike i izravno upoznati prilikom njegova posjeta našoj zemlji. Odmah do njega je vijetnamski redovnik, učitelj zena, ali i pisac, pjesnik i mirovni aktivist Thich Nath Hanh kojega je još 1967. godine Martin Luther King ml. predložio za Nobelovu nagradu za mir. Kao treću osobu spomenuo bih Aung San Suu Kyi, budizmom nadahnutu burmansku političarku koja je provela u kućnome pritvoru više od 15 godina boreći se za uspostavu demokracije i ljudskih prava u svojoj zemlji. Također je dobitnica Nobelove nagrade za mir. Ono što je karakteristično za ovo troje iznimnih ljudi jest da dolaze iz različitih budističkih tradicija iz kojih crpe nadahnuće za svoj mirovni aktivizam i da su svojim djelovanjem svijetu dali izuzetan primjer nenasilna ustrajavanja u ostvarenju slobode, mira i ljudskih prava.

U svijetu u kojemu je nasilje svakodnevna pojava i gdje još uvijek bjesne sukobi, terorizam i ratovi odnoseći ogroman broj ljudskih života, primjeri nenasilna društvenoga i političkoga djelovanja bude nadu i potiču stvarno zanimanje za radikalno drukčiji pristup nadilaženju ovoga temeljnog ljudskog problema. Drukčiji, nenasilan pristup razrješavanju sukoba i ophođenja s teškim i konfliktnim životnim situacijama duboko je utkan u duhovnu praksu budizma. Štoviše, mogli bismo reći da nenasilje (sanskrt. ahimsa) predstavlja srž budističke prakse.

Pogledajmo što nam budizam kaže o nasilju, prirodi nasilja, o njegovim uzrocima i korijenima te kako ga se osloboditi? Nasilje (sanskrt. himsa) je bilo koji mentalni, verbalni ili fizički čin kojim povređujemo sebe ili druge. Nasilje, bez obzira na oblik u kojemu se iskazuje – bilo da je usmjereno prema sebi, prema drugima, prema drugim oblicima života ili prema prirodi samoj – predstavlja način djelovanja koji potiče, stvara i širi nesklad, produbljuje razdor, vodi daljnjemu nasilju i povećava količinu i intenzitet suvišne i nepotrebne patnje. Pri tome treba naglasiti da počinitelji nasilja nisu izuzeti od stanja u koje dovode svoje žrtve. Nasilje, kao uostalom i sve pojave, za svoj nastanak treba čitav niz uzroka i uvjeta koji ga omogućuju. Radi se o kompleksnu skupu unutarnjih i vanjskih faktora koji dovode do iznicanja negativnih emocija poput ljutnje, bijesa, mržnje, zavisti, straha itd. U tomu smislu nasilje je uvijek posljedica emocionalno bolne, sužene i pomućene perspektive kada izvjesni objekt, događaj ili osobu doživljavamo odvojenim od sebe i suprotstavljenima sebi. Govoreći o uzrocima nasilja, možemo ih razvrstati u tri kategorije: vanjski, unutarnji i korijenski uzroci nasilja i sukoba.

Pod vanjskim se uzrocima misli na situacije koje u ljudima potiču nasilje i vode ih u sukobe. Kad god su interesi pojedinaca ili skupina u opreci s interesima drugih pojedinaca ili skupina, što je čest slučaj, može doći i najčešće dolazi do sukoba. Razlikujemo pritom izravno nasilje od onoga neizravnog. Izravno je nasilje među pojedincima, u porodici, među interesnim skupinama, sve do nasilja između nacija i religija koje se u svojemu krajnjem obliku pretvara u terorizam i ratovanje. U neizravne oblike nasilja ubrajamo takozvano strukturalno nasilje ili nasilje država i institucija koje povređuju ljude zakidajući ih u njihovim osnovnim potrebama i pravima. To je na primjer diskriminacija na temelju rasne, nacionalne, religijske, spolne ili druge pripadnosti. U ovu kategoriju budizam svrstava i ekonomsko nasilje, odnosno takav sustav koji se temelji na ideji kontinuirana rasta u uvjetima ograničenih prirodnih resursa i sve veće privatizacije pri čemu se provodi nasilje nad prirodom i zanemaruje opće dobro. Politička i ekonomska nepravda predstavlja velik izvor sukoba, nasilja i ratova što rezultira velikom količinom patnje u svijetu.

Vanjski uzroci nasilja, sukoba i ratova najčešće se smatraju i njihovim pravim uzrocima. Budizam u analizi nasilja, međutim, ide dva koraka dalje od ovoga donekle površna gledišta. Na narednoj i dubljoj razini razmatraju se unutarnji uzroci nasilja. Njih budizam vidi u sebičnosti ili obuzetosti isključivo vlastitim interesima ili interesima skupine. Zaokupljenost vlastitim interesima dovodi do sužene percepcije stvarnosti u kojoj sve promatramo isključivo u odnosu prema nama samima i postajemo središnja referentna točka oko koje se svijet vrti. Takav doživljaj stvarnosti predstavlja vrlo iskrivljenu sliku u kojoj se ni mi, ni drugi sudionici, a ni konkretni događaji i situacije ne vide onakvima kakvi doista jesu. Sebičnost je zapravo oblik prianjanja uz karakternu strukturu nastalu i oblikovanu iskustvom koja zapravo nije ništa do skup navika oblikovanih u nama svojstven i prepoznatljiv obrazac ponašanja. Prianjanje se iskazuje duboko usađenim negativnim emocijama pohlepe i odbojnosti koje djeluju poput strateškoga obrasca u procjeni svake novonastale situacije. Što je prianjanje snažnije, to je snažniji i naš odgovor na vanjske okolnosti i situacije. Na tako pripremljenu tlu lako niču emocije poput straha, ljutnje i mržnje koje se pretvaraju u verbalno ili fizičko nasilje uvodeći nas u začarani krug sukoba.

Na još dubljoj razini dolazimo do onoga što nazivamo korijenskim uzrokom nasilja i sukoba, kao i svekolike ljudske patnje i jada. Budizam njegov temeljni uzrok vidi u ljudskomu neznanju (sanskrt. avidya). Neznanje je pojam koji u budizmu označava neznanje o prirodi stvarnosti, što uključuje neznanje o vlastitoj prirodi, odnosno o prirodi sopstva, ali i o prirodi pojava uopće. U neznanju prožetu grubim zahvaćanjem stvarnosti sami sebe doživljavamo odvojenima od drugih ljudi, drugih oblika života i u konačnici od prirode same. Duboko vjerujemo u svoje zasebno i odvojeno postojanje pa je posve prirodno da sve što izlazi iz opsega s kojim se poistovjećujemo doživljavamo suprotstavljenim sebi. Neznanje se temelji na dualizmu sebe i drugih, sebe i svega onoga što nije ja. No mi i sami sebe u susretu s vlastitom kompleksnošću i unutarnjom proturječnošću doživljavamo na isti konfliktan način. Neznanje stoji u osnovi naše neusklađenosti sa sobom i sa svijetom i stoga predstavlja temeljni uzrok ljudske patnje.

Izlazak iz začarana kruga nasilja i sukoba u koji je svijet uronjen budizam vidi u duboku unutarnjemu preobražaju. Vjera u mogućnost preobražaja u budizmu se temelji na shvaćanju da u svijetu ništa nije doista fiksno i nepromjenjivo, već da je sve u neprestanu procesu promjene. Od najmanje pa sve do najveće stvari u univerzumu ništa ne ostaje isto ni za trenutak, sve se neprestano mijenja. Jednako tako u nama, ljudskim bićima, nema doista ničega što bi bilo unaprijed određeno, fiksno i nepromjenjivo. Kada se dublje zagledamo u sebe, vidjet ćemo da čak i ono što se čini fiksnim i nepromjenjivim, poput našega karaktera, nije ništa do skup navika koje ponavljanjem postaju sve snažnije i kruće te tako ostavljaju privid supstancijalnosti i nepromjenjivosti. Da bismo promijenili smjer svojega života iz onoga koji je uronjen u nasilje i sukobe u onaj koji vodi slobodi, potrebno je uložiti određeni napor koji iziskuje motivaciju i nadahnuće, a njih nalazimo u duboku promišljanju vlastitoga života i života uopće.

Postoji izreka u budizmu koja kaže da o svojoj prošlosti možemo saznati najviše promatrajući svoju sadašnjost, ali i da svoju budućnosti možemo saznati upravo po onome što činimo u sadašnjosti. Sadašnjost je doista jedino vrijeme koje imamo. Hoće li nam prošlost u potpunosti odrediti našu sadašnjost, odnosno hoćemo li na situacije s kojima se susrećemo odgovoriti po ustaljenu obrascu ili ćemo drukčijim odgovorom promijeniti taj obrazac i započeti novi, pozitivan i drukčiji razvojni proces, ovisi isključivo o nama samima i o stupnju našega razumijevanja. Prilika za novi početak je uvijek prisutna, ona se pred nama ukazuje iz jednoga trenutka u drugi. Hoće li naša budućnost izgledati drukčije, ovisit će o promjeni u načinu na koji se ophodimo sa sobom, drugima i životnim situacijama općenito.

To što nazivamo drukčijim ophođenjem jest, naravno, nenasilno ophođenje, odnosno nepovređivanje sebe i drugih. Kriterij »sebe i drugih« iznimno je važan jer primjenjujući ga oslobađamo se sebičnosti i u stanju smo neki čin i njegove posljedice razmotriti iz puno šire i dublje perspektive. Takvim načinom djelovanja i življenja preuzimamo odgovornost i kontrolu nad svojim životom i počinjemo svjesno njime upravljati, i to u smjeru koji vodi slobodi od patnje. Pored toga, izgrađujemo oko sebe mrežu prijateljskih, povoljnih i podržavajućih uvjeta.

Odabrati nenasilje kao način djelovanja u svijetu može se činiti lošom strategijom ili čak izrazom unutarnje slabosti. No ne treba smetnuti s uma da upravo nasilje, bez obzira što stvara privid moći, uvijek proizlazi iz straha, unutarnjega nemira i pomućenosti, te je stoga izraz slabosti i nemoći i svakako je najlošija od svih strategija, što nam uostalom povijest osobnih i društvenih odnosa jasno pokazuje. S druge strane, nenasilje i nepovređivanje dolazi iz uma koji je miran, postojan i sabran te je ono zapravo izraz unutarnje snage, odlučnosti i mudrosti pa kao strategija nema alternative. Mogli bismo reći da snaga i moć nenasilja kao temeljnoga opredjeljenja dolaze iz činjenice da je ono ukorijenjeno u samoj prirodi stvarnosti dok je nasilje tvorevina uma neznanja, uma koji je otuđen od vlastite prirode, uma koji je nesiguran i u strahu i koji moć može samo glumiti.

Svrha nenasilna djelovanja u budizmu je dvojaka. S jedne strane, takvim djelovanjem doprinosimo skladu u sebi i svojoj okolini i tako stvaramo uvjete dostojne života čovjeka. S druge strane, stvaramo uvjete pogodne za »okretanje svjetla unutra«, kako se kaže u tradiciji chana. To okretanje unutra označava praksu meditacije ili praksu njegovanja uma. Istina je, naime, da naša gledišta o svijetu ovise o našemu iskustvu svijeta, nadalje da naše iskustvo svijeta ovisi o stanju našega uma, a stanje našega uma ovisi o stupnju njegove odnjegovanosti. U tomu smislu nije dovoljno samo ispravno se moralno vladati, odnosno htjeti vladati se nenasilno. Potrebno je dovesti sebe u poziciju iz koje je takvo vladanje potpuno prirodan i spontan odgovor na svijet kakva vidimo i doživljavamo. U protivnomu, norme moralnoga vladanja koje sebi nametnemo disciplinom i iz uvjerenja u njihovu ispravnost neće biti lako održati iz jednostavna razloga što ih ne prati izravno iskustvo viđenja svijeta na kojemu te norme i ta načela počivaju.

Njegovanjem uma otkrivamo svoje unutarnje i skrivene potencijale i stvaramo uvjete za njihovo puno ostvarenje. U budizmu se kaže da istinska priroda uma nije ničim zapriječena, da je neograničena i potpuno slobodna. To je stanje u kojemu se priroda stvarnosti sama ukazuje i u umu ogleda. Um oslobođen iluzije o zasebnu postojanju, oslobođen dualističke percepcije sebe i drugih, stvarnost vidi izravno i odražava pojave onakvima kakve one doista jesu. Um oslobođen iluzije zasebna postojanja oslobođen je prianjanja; oslobođen prianjanja, oslobođen je i patnje. Drugim riječima, prestankom neznanja prestaje sebičnost, prestankom sebičnosti prestaju negativne emocije, prestankom negativnih emocija prestaje postojati želja za povređivanjem i nasiljem. U pozitivnu smislu, stvarnost koja se otkriva prestankom sebičnosti jest stvarnost koja počiva na zakonu uvjetovana nastajanja po kojemu sve pojave u našemu životu i u univerzumu nastaju i nestaju zbog uzroka i uvjeta. Po tomu zakonu koji je Buddha prvi otkrio u nama znanoj povijesti, sve što postoji, postoji u odnosu s drugim stvarima. Ukoliko uzroci i uvjeti koji su doveli do nastanka neke pojave prestanu postojati, tada će i ta pojava prestati postojati. Drugim riječima, ništa ne postoji po sebi, odvojeno i neovisno o svim drugim pojavama. To nadalje znači da su sve pojave u univerzumu međupovezane i međuovisne. Takvo viđenje stvarnosti u potpunosti dokida nasilje i povređivanje jer je posve jasno da je nemoguće povrijediti druge, a da istovremeno ne povređujemo sebe. Ono u nama budi posve suprotne osjećaje, osjećaje odgovornosti, suosjećanja i blagonaklonosti.

Različiti načini viđenja svijeta ili stvarnosti uvjetuju različite emocionalne odgovore na tako viđenu i doživljenu stvarnost. Um koji je raspršen i uznemiren i koji sebe doživljava odvojenim i suprotstavljenim svijetu na svijet odgovara emocijama pohlepe i odbojnosti, ali i svim drugim iz njih izvedenim negativnim emocijama. U procesu njegovanja stanje uma se mijenja iz raspršena preko usredotočena do ujedinjena i u konačnici do oslobođenoga. Taj bi se proces mogao opisati i kao svojevrsna evolucija sebstva. Raspršeni um mogli bismo nazvati malim sebstvom, odnosno sebstvom koje obilježavaju sebičnost i usmjerenost na »ja i moje«. Usredotočeni je um onoga koji se posvetio »okretanju svjetla unutra«, koji živi u skladu s moralnim načelima nepovređivanja i slijedi put. Mogli bismo ga nazvati većim sebstvom koje počinje obuhvaćati druge. Um u stanju ujedinjenosti predstavlja veliko sebstvo. U tomu stanju um se može sjediniti s tijelom i okolinom, sve do sjedinjenosti s cijelim univerzumom. Prožima ga neopisiv i dubok osjećaj mira i ljubavi prema svemu što nas okružuje. Granice koje nas odvajaju od drugih i okoline prestaju postojati i sve doživljavamo kao sebe. Posljedica je to nadilaženja sukoba između tijela, uma i okoline koji inače neprestano tinja u našemu uobičajenom iskustvu. Sljedeću fazu u evoluciji sebstva predstavlja uvid u njegovu iluzornu prirodu. To je faza oslobođenja uma u kojoj sebstvo zamjenjuje mudrost viđenja stvari onakvima kakve one doista jesu. Ovo ostvarenje posve prirodno i spontano prate emocije blagonaklonosti, suosjećanja, radosti i nepristranosti. Probuđeni ili oslobođeni um se u budizmu opisuje kao um mudrosti i suosjećanja. Mudrost nam pomaže da ne stvaramo neprilike sebi, a suosjećanje da ne stvaramo neprilike drugima. Moj učitelj, majstor chana shifu Sheng yen, znao je reći da mudrost i suosjećanje nemaju neprijatelja.