Carlos Castaneda

Carlos Castaneda (1925.-1998.), peruansko-američki antropolog i pisac, doktorirao na Kalifornijanskom Sveučilištu iz antropologije. Proslavio se nizom svojih romana, njih dvanaest, među kojima je prvi bio Učenje don Juana izašao 1968. godine. Romani su pisani u prvom licu, predstavljaju autora kao učenika Yaquija, vidovnjaka („Man of Knowledge“) pod imenom Don Huan Matus, koji mu otkriva šamanske tehnike u razdoblju od 1961. do 1965. godine.[1] Piše Castaneda: „Gotovo na samom početku moje obuke don Huan je izjavio kako je svrha njegovog učenja da mi pokaže ‘kako se postaje čovjek od znanja’.“[2]

Njegov roman Učenje don Huana sadrži opis iskustava uslijed izmijenjenih stanja svijesti uporabom triju droga, pejotl (Lophophora williamsu), tatula (Datura inoxia) i jedne vrste gljiva (Psilocybe mexicana), u svrhu postizanja užitka, iscjeljivanja, magije i ekstaze.[3] Učenja sadrže uvod u šamanske tehnike, preobrazbu u životinje, prolaz kroz „pukotinu između dvaju svjetova“, svijeta živih i svijeta umrlih, itd.[4] Na tom duhovnom putu zapreka je strah. „Strah je prvi prirodni neprijatelj kojega čovjek mora svladati na svom putu k znanju“[5], poučava don Huan. Pustolovu su, međutim, na raspolaganju i pomoćnici: misteriozno biće[6] Meskalito koji poučava i čini vidovitim („Meskalito te uči kako trebaš živjeti. I možeš ga vidjeti zato što je on izvan tebe.“[7]) i Saveznik, sila koja daje moć[8] („S njim ne možeš razgovarati. Ali znaš da on postoji zato što te oslobađa tijela i čini te laganim kao zrak.“[9] „Saveznik bi zavladao svojim sljedbenicima time što bi ih obdario moći, što bi ih učinio ovisnim o sebi i što bi im podario tjelesnu snagu te učinio da se dobro osjećaju“[10]).

Castaneda, na kraju svojega don Huana, piše:

„Najveći dio don Huanovog učenja odnosio se, kako je sam tvrdio, na upotrebu halucinogenih biljaka pomoću kojih je izazivao stanja ne-obične stvarnosti. (…) To znači da sam ja, kao učenik, morao proći kroz niz stanja ne-obične stvarnosti i da bi, zahvaljujući znanju stečenom iz prve ruke, podjela na ‘običnu’ i ‘ne-običnu’ stvarnost vremenom izgubila svaki značaj za mene.“[11]

Konačna se korist sastojala u tome, završava Castaneda, da je usvojio da postoje dvije vrste stvarnosti, materijalni i duhovni svijet. Naučio je da je svijet duhovne stvarnosti jednako stvaran kao i materijalni svijet, te da je upotrebljiv jednako kao svijet u kojemu živimo.[12]

Castanedino umijeće da čitatelja uvede u svijet magije i šamanizma, da poganska učenja suprotstavi frustracijama i tjeskobama suvremenog čovjeka, tajna je njegove popularnosti. Potakla je mnoge pustolove da krenu njegovim tragom: „Šamanski pothvati putovanja u podsvijest, iscjeljivanja, proricanja i promjena oblika naveli su nas na ispitivanje i istraživanje naoko ograničenih ljudskih sposobnosti. (…) Šamanizam je izravno iskustvo komuniciranja sa zemljom i povezuje nas s mudrošću prirode.“[13]

Popularnost Castanedi opala je kada je u javnost procurila vijest da su romani njegova fikcija a ne osobno iskustvo.[14] Mnogima su, međutim, ovi romani bili poticaj da se i sami okušaju na području izmijenjenih stanja svijesti uporabom droga. Godine 1973. Castaneda se povukao iz javnosti kako bi se posvetio vlastitom unutarnjem razvoju. Živio je u velikoj kući sa tri žene („Fellow Travellers of Awareness“) koje su raskinule odnose sa svojim obiteljima i promijenile imena. Utemeljio je „Cleargreen“, korporaciju za promicanje „magije pokreta“ („Magical Passes“), navodno vrlo moćnih vježbi za pomlađivanje i preraspodjelu energije u tijelu, koje je on nazvao „tenesgrity“, tvrdeči da potječu od Tolteka, starog indijanskog naroda koji je između desetog i dvanaestog stoljeća dominirao središnjim Meksikom.[15] Društvo „Tenesgrity“ postoji u Zagrebu pod motom: „Uvod u učenje Karlosa Kastanede i grupa za Tensegrity u Zagrebu“.