Federacija Damanhur (Damanhur znači “Grad svjetlosti”), kako sebe naziva ova New age komuna, prema procijeni Massimo Introvigne, može se svrstati u post New age.[1] Damanhur je smješten sjeverno od Torina, na obroncima sjevernotalijanskih Alpi u dolini Valchiusella, prostire se po cijeloj dolini Valchiusella a dijelom i visinom Canavese. Teritorij mu obuhvaća 160 hektara šume, 5 hektara urbanizirane površine, 60 hektara obradive zemlje i oko 80 zgrada, među koje se ubrajaju i privatni stanovi, studiji, umjetničke radionice, pogoni i seoska imanja. Federacija Damanhur, kako sami sebe predstavljaju, broji preko 800 građana, imaju vlastitu socijalnu i političku strukturu, ustav, četrdeset poduzetništva, posjeduju vlastitu valutu i („sveti“) jezik, internu školu i dnevne novine. Počeci Damanhura sežu u 1977. godinu, a osnivač mu je bio Oberto Airaudi (rođen 1950. godine), spiritistički medij, po kojemu su onostrana bića upravljala izgradnjom cijelog projekta.
Srce Damanhura predstavlja monumentalni Hram, dospio i u Guinnessovu knjigu rekorda, smješten 72 metra ispod zemlje, podignut u čast čovjeku. Analogno četirima alkemijskim elementima, zamišljen kao veliki alkemijski laboratorij, i Hram Čovjeka (u hrvatskoj damanhurskoj literaturi “Tempio dell’Uomo” preveden je kao “Hram Čovječanstva”)[2] sastoji od četiri dvorane: dvorane zemlje, vode, kugli, ogledala i metala, te labirinta i nove komore. Federacija Damanhura je inicijacijsko društvo sastavljeno od osoba koje se, konglomeratom alkemije, magije, umjetnosti i graničnih znanstvenih područja, po zakonu divinizirane evolucije, žele duhovno uzdizati i graditi novi svijet u kojemu bi se čovjek klanjao samome sebi. Hram je, zapravo, inicijacijski put, ritualizirana reprodukcija unutarnjeg prostora svakog čovjeka, istovremeno i sveukupne povijesti čovječanstva: prolazak kroz dvorane i labirinte Hrama predstavlja uranjanje u svoju vlastitu božansku nutrinu, magijski put do prvobitne cjelovitosti čovjeka, što je bila svrha i Coelhovog Alkemičara. Hram je istovremeno i divovska selfika, jer je u njega ugrađeno oko tristo tona bakrenih selfik-struktura, tako da tvori veliku selfik mrežu koja na energetskoj razini povezuje cijeli kompleks. Mjestu na kojem je izgrađen pripisuju se u svijetu jedinstvene sinkrone zemljine energetske linije čije zračenje da, prema njihovom svjedočanstvu, pozitivno utječe na ljudska bića. Zanimljivo je napomenuti da je Hram građen u tajnosti, sve do 1992., kada je grupa bivših damanhuraca projekt prijavila državnim vlastima, jer im preostali članovi nisu pristali isplatiti traženu svotu novca na ime njihova sudjelovanja u zajednici. Do sada je sagrađeno tek deset posto od predviđenog.
Kao što ranije rekosmo, damanhurijanci su inicijacijsko društvo; građani Damanhura su inicirani, i svaki građanin izabire jedan od sedam duhovnih putova koji će slijediti:
1. Put riječi (glazbe i zdravlja);
2. Put proročišta;
3. Put ezoterijskih brakova;
4. Put umjetnosti i rada;
5. Put redovnika;
6. Put vitezova;
7. Put ujedinjenih tehnologija i umjetnosti.
Osobitu pažnju plijene prva tri puta. Bolest u Damanhuru predstavlja priliku za učenje, a zdravlje sredstvo duhovnog rasta. U okviru “Puta zdravlja” (odnosno “Puta riječi”) damanhurijanci su razvili vlastitu tehnologiju dijagnosticiranja bolesti koja čovjeku, kako oni vele, pristupa cjelovito (ili holistički: obuhvaća njegovu tjelesnu, emocionalnu, mentalnu i duhovnu razinu) pri čemu se služe pranoterapijom, koloroterapijom, akupunkturom i, nadasve, dijagnostičkom metodom razvijenom na temelju damanhurskog shvaćanja selfika. Selfike su konstruirane od bakrenih i metalnih žica, različitih boja i posebnih minerala, a svrha bi im bila udomiti inteligentne energije, biti njihovo skladište ili akumulator. Selfike su, tvrde u Damanhuru, bile široko korištene u Atlantidi, i da im se tragovi mogu naći još u egipatskoj, etruščanskoj i keltskoj kulturi. Jedna selfik-kabina s napravom za skeniranje u svrhu dijagnosticiranja bolesti i njihova uklanjanja smještena je u samom središnjem prostoru Damanhura. Sva damanhurska medicinska tehnologija, govoreći kritički, temelji se na magijskim i ezoterijskim učenjima, alkemiji i teorijama na rubu pameti.
“Put proročišta” predstavlja ritualno tijelo Damanhura, posvećeno komuniciranju s natprirodnim silama, pri čemu sudionici postaju njihovim kanalima, kako sami svjedoče: “Mi smo kanali za sile koje kroz nas prolaze. Kad ih osjetimo, kad energije teku, osjećamo istinsko zadovoljstvo.”[3] Uz komunikaciju s moćnim “inteligentnim energijama” u Damanhuru se prakticiraju i obredi visoke magije, općenje s duhovima prirode, obožavanje Majke Zemlje (Geje) pomoću poganskih ceremonija Solsticija i Ekvinocija, štovanje bogova iščezlih civilizacija i poganskih religija: Horusa (egipatskog boga Sunca), Basteta (egipatske boginje Sunčeve životvorne moći; prikazana je s lavljom ili mačjom glavom i simbol je seksualne strasti) i Pana (starogrčkog boga stočara), Anubisa (egipatskog boga mrtvih s glavom šakala), Kibele (rimske boginje divljih dijelova), Brahme (hinduističkog boga s četiri lica)… Mitski kontinenti poput Atlantide i Mue, s njihovim stanovnicima, te gnomi, vile i patuljci… u Damanhuru su stvarni, živi i prisutni.
“Put ezoterijskih parova”[4], jedan od sedam duhovnih putova Damanhura, svojevrsna je bračna sveza, doduše samo na određeno vrijeme. U Damanhuru postoje dva različita tipa vjenčanja, standardno i ezoterijsko, ali su oba sklopljena na određeno vremensko razdoblje, od jedne do tri godine, s mogućnošću obnavljanja. Za razliku od standardnoga, ezoterijsko vjenčanje smatra se magijskim i zato superiornijim. Dok se u standardnom obliku vjenčanja ne traži međusobna seksualna vjernost, kod ezoterijskog vjenčanja ona se zahtijeva zbog, kako vele, naravi magijskog obreda prilikom kojega se stvara zajednički entitet. Kakogod da bilo, imajući u vidu vjerovanje damanhurijanaca u reinkarnaciju, i vegetarijanstvo koje proistječe kao logična posljedica učenja o njoj, ovako sklopljeni brakovi mogli bi se nazvati i vegetarijanski. I to iz dva razloga. Prvo, jer su oni koji u njih stupaju – vegetarijanci. Ukoliko jesu. A budući da vegetarijanstvo pretpostavlja uzdržavanje od mesa, i budući da ovakvi brakovi redovito nemaju djece, možda je slobodno zaključiti da su bili nemrsni, bez mesa – vegetarijanski.
Damanhurijanci u Hrvatskoj okupljaju se u “Damanhur centru TALEJ”, sa sjedištem u Vlaškoj ulici, u Zagrebu. Pojedini članovi povremeno borave i u međunarodnom Damanhur sjedištu u Italiji, bilo radi pohađanja tečajeva ili služenja. Na hrvatski su preveli i nekoliko knjiga, a imaju i svoju službenu web stranicu.[5]
Naruči knjigu