Dan Brown

I odviše je upadljiva “koincidencija”, a da bi promakla nezapažena, da su autori mnogih suvremenih bestselera svoju slavu postigli promicanjem negativnosti ili neistina o Katoličkoj Crkvi. Rečeno vrijedi za oba na hrvatski prevedena romana Dan Brownova (rođenog 1964. godine), Da Vincijev kôd (razara lik povijesnog Krista i krivotvori povijest Katoličke crkve) i Anđeli i demoni (radnja se vrti oko razorenja Vatikana u dvadeset i četiri sata), po kojima su snimljeni i filmovi.[1] Dva romana, oba se obrušavaju na Katoličku crkvu. Uskoro je, po motivima romana Dan Browna, osvanuo i Da Vincijev kod – dnevnik putovanja koji prati radnju knjige[2] a preveden je i svojevrsni vodič kroz knjigu Da Vincijev kod koju je uredio Dan Burstein.[3] Brown će za svoje antikatoličke, inače izrazito intrigante i vrlo napete, romane otvoreno priznati: “Kad pročitate moju knjigu, svidjelo se to vama ili ne, naučili ste gomilu toga” s napomenom: “Jedan od aspekata koje sam se jako trudio umetnuti u svoje knjige jest učenje”. Nažalost, Brown svoje čitatelje uči jedino otpadništvu od Isusa Krista jer je Doba ribe prošlo i nastupa Doba vodenjaka:

„Proročanstvo kaže? rekao je Teabing, „da se trenutno nalazimo u epohi velikih promjena. Prošlo tisućljeće je nedavno prošlo, a s njim je završilo i dvije tisuće godina dugo astrološko Doba ribe – a riba je i znak za Isusa. Svaki će vam astrologi i simbolog reči da, po idealima ribe, čovjeku neki veći autoritet mora reći što da radi jer je čovjek nesposoban misliti za sebe. Zato je ovo i bilo vrijeme strastvene vjere. Ali sada ulazimo u Doba vodenjaka po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe. Ta promjena ideologija je strašna i upravo sada se događa.“[4]

Da Vincijev kôd

Misao vodilja Da Vincijevog kôda Dana Browna više je sve drugo nego originalna, štoviše, do te mjere se oslanja na pojedine izvore da je autor za svoje djelo čak i sudski bio optužen zbog plagijata. U svom romanu Da Vincijev kôd autor polazi od pretpostavke da su Isus i Marija Magdalena živjeli u braku, da njezina utroba predstavlja Sveti Gral, dok je Isus na križu umirao Marija Magdalena je u svojoj utrobi nosila njihovu kćer Saru, da je nju Isus imenovao za svoju zakonitu nasljednicu kako bi proklamirala “svetu ženstvenost” a patrijarhalna Crkva ju je svrgnula i ozloglasila kao prostitutku dok je njezino mjesto ustupila Petru, itd. Francuska kraljevska dinastija Merovinga, prema Brownu, predstavlja krvno potomstvo Isusa Krista i Marije Magdalene, dok je svrha tajnog društva, pod imenom Sionski priorat, skrivati tajnu, preciznije mit, o Isusovoj krvnoj lozi i čuvati grob Marije Magdalene smješten ispod staklene piramide ulaza u muzej Louvre, sagrađene od 666 dijelova. Leonardo da Vinci je, prema Brownovim tvrdnjama, bio član spomenutog Sionskog priorata i kao takav bio je dobro upućen u spomenute tajne te je u svojoj slici “Posljednje večere” umjesto apostola i evanđelista Ivana (učenika kojeg je Isus osobito ljubio) uz Isusa naslikao Mariju Magdalenu a s trpeze ispustio kalež koji bi, navodno, imala predstavlja njezina utroba… Crkva je kroz svoju dugu povijest čovječanstvo obmanjivala lažima:

„Draga moja, Crkva ima dvije tisuće godina iskustva utjecanja na one koji prijete da će razotkriti njene laži. Još od vremena Konstantina Crkva je uspješno skrivala Istinu o Mariji Magdaleni i Isusu. Zašto bi nas iznenadilo da su sada, još jedanput, pronašli način da zadrže svijet u mraku.“[5]

Anđeli i demoni

Anđeli i demoni naslov je drugog romana Dan Browna na koji ćemo se osvrnuti u nastavku. Katolički svećenik Leonardo Vetra, genijalni um švicarskog Instituta za znanstvena istraživanja (Conseil Européen pour Recherche Nucléaire – CERN), koji je čitavog svog života radio samo s jednom svrhom, da “znanstveno” dokaže kako je biblijski opis stvaranja svijeta u potpunom skladu s teorijom Velikog praska, i to na taj način što je on u spomenutome Institutu ponovio proces stvaranja iz ničega (ex nihilo), i to samo zato što je katolički svećenik. Ali, doista, on nije nikakav katolički svećenik, nego puki kabalist! U riječima što ih Maximilian Kohler, direktor spomenutog švicarskog Instituta, upravlja Robertu Langdonu, renomiranom simbologu s Harwarda, naziremo kabalistički duh koji, preciznije, više naginje marksističkom poimanju religije:

“Crkva je jedino što ovdje nemamo. U ovim je krajevima fizika religija. Slobodno koristite imena gospodina Boga uzalud”, nasmijao se, “ali da slučajno niste klevetali kvarkove ili mezone”.[6]

Nadalje, kćerka spomenutog katoličkog svećenika Vittorija Vetra, objašnjava “epohalno” dostignuće svoga oca, direktoru njihovog Instituta, M. Kohleru:

“Dokazao je ne samo da tvar može nastati iz ničega, nego da se teorija Velikog praska i Geneza mogu objasniti jednostavnim prihvaćanjem prisustva nezamislivo snažnog izvora energije”.

“Želite reći Boga?” rekao je Kohler.

“Boga, Bude, Sile, Jehove, singularnosti, nazovite to kako god želite, no rezultat je isti. Znanost i religija podupiru istu istinu – čista ENERGIJA je otac stvaranja.”[7]

Ono što Browna približava kabalistima jest njegovo poimanje Boga kao energije koja je, u konačnici, svjetlost. Ali, dilema koja mu se nametnula, bila je ta što je spomenuti božanski izvor, kao i prema kabali, zapravo dualistički, zasnovan na principu suprotnosti, muško-žensko, ili yin-yang:

“Dokazao je da je Geneza fizički moguća i da snažni izvori energije – koje je Vetra nazivao Bogom – mogu ponoviti trenutak stvaranja. (…). Činilo se da je njegov eksperiment stvaranja, upravo onako kako to Biblija predviđa, stvarao sve u paru. U suprotnostima. Svjetlost i tama. Vetra je pored materije stvorio i antimateriju“.[8]

Brownovim romanom dominira scijentizam, mit o svemoćnoj znanosti, kao o jedinoj religiji kojoj će se klanjati svi naraštaji. Dogme nove religije su kvarkovi i mezoni, a njezini svećenici zapravo su znanstvenici, pojmljeni kao neka vrsta božanstava. Navodni katolički svećenik Leonardo Vetra, zapravo je kabalist kojemu Bog i nije potreban, jer se on domogao tajnoga Božjeg koda i, “kao Bog”, ponovio stvaranje iz ničega (ex nihilo), što je svojstvo koje Biblija pridržava jedino Bogu. Katolički svećenik u Brownovom romanu samo je marioneta koja će poslužiti autoru da insinuirani sukob između “anđela i demona” (između Crkve i znanosti, točnije, između janjeta i vuka koji, na kraju priče, zamjenjuju uloge!) i da ga usmjeri protiv Crkve koja, prema Brownovim riječima, svoje janjce tlači strahom – kao najmoćnijim oruđem pokornosti. U cijelom Brownovom romanu vjera je prikazana kao zakrpa znanosti. Trijumfom znanosti vjera je osuđena na izumiranje, na što ukazuju smione riječi već spomenutog M. Kohlera:

“Gospodine Langdon, sva su pitanja nekoć spadala u duhovnu sferu. Od početka vremena duhovno i vjera popunjavali su praznine koje znanost nije mogla objasniti. Izlazak i zalazak sunca nekoć je pripisivan Heliju i vatrenoj kočiji. Potresi i plimne mijene Posejdonu. Znanost je dokazala da su ti bogovi bili lažni idoli. Uskoro će znanost dokazati da su svi bogovi lažni idoli. Znanost danas ima odgovore na gotovo sva pitanja. Samo je još nekoliko ostalo neodgovoreno, i to su uglavnom ezoterijska pitanja. Odakle dolazimo? Što radimo ovdje? Koje je značenje života i svemira?”[9]

I, da zaključimo. Čitanje Brownova romana utiskuje sasvim pogrešan dojam kako navodni katolički svećenik Leonardo Vetra radi za dobrobit Crkve, znanstveno dokazujući jedinstvo između vjere i znanosti. Jedinstvo između vjere i znanosti, s katoličkog motrišta, nikada nije ni bilo upitno.[10] Proturječnost poruka što ih Brown odašilje preko lika katoličkog svećenika Leonarda Vetre, čijim ubojstvom autor započinje i prvu stranicu svoga romana, razvidna je već i na temelju višestrukog isticanja kako je spomenuti katolički svećenik istovremeno i otac svoje najuže znanstvene suradnice Vittorije Vetra (majstorice joge!) za koju se, tek na jednom mjestu, i samo onako usput, napominje, da je ona, zapravo, posvojena kćerka katoličkog svećenika.