Eckhart Tolle

Eckhart Tolle (rođen 1948. godine u Njemačkoj), studirao je u Londonu, do trinaeste godine patio od kronične tjeskobe protkane depresijom, čak razmišljao i o samoubojstvu, sve dok se jedne noći, u dvadeset devetoj godini života, nije probudio s „osjećajem apsolutnog užasa“, te doživio „duhovnu preobrazbu“, nešto nalik uvučenosti u „vrtlog energije“, događaj koji će postati prekretnicom u njegovu životu[1]:

„Čuo sam riječi: ‘Ničemu se ne opiri’, kao da je glas progovorio iz mojih prsiju. Osjećao sam kako me praznina uvlači u sebe. Iznenada je straha nestalo te sam dopustio da padnem u prazninu. Ne sjećam se onoga što se kasnije dogodilo. (…)

Shvatio sam kako je snažan pritisak patnje koji sam te noći osjetio prisilio moju svijest da se odrekne poistovjećenosti s nesretnim  i duboko zastrašenim ja, koje je, na kraju krajeva, izmišljotina uma. (…) Ostala je moja istinska priroda vječno prisutna Ja jesam; svjesnost u svom čistom stanju prije bilo kakva poistovjećivanja s oblikom.“[2]

Nakon rečenog iskustva, Tolle je postao misionar „nadreligijskog“ duhovnog iskustva u miljeu New agea.[3] Proslavio se bestselerom Moć sadašnjeg trenutka. Vodič prema duhovnom prosvjetljenju koji je, uz druge njegove knjige, preveden i na hrvatski jezik. Spomenuto njegovo djelo spada u literaturu samopomoći (self-help) pokazujući put do sreće koja je u življenju „sada“. Njegova osnovna teza je sažeta u slijedećim riječima: „Osloboditi se vremena znači osloboditi se psihološke potrebe za prošlošću koja daje identitet i za budućnošću koja daje ispunjenje. Oslobođenje od vremena predstavlja najdublju preobrazbu svijesti koju možete zamisliti.“[4] Preobrazba svijesti u New ageu predstavlja reprogramiranje uma i promjenu identiteta. Problem New agea toliko je pouzdanje u preobrazbu svijesti da previđa ograničenja ljudske osobe i zapostavlja djelotvornu ljubav prema bližnjemu koju svatko može početi činiti odmah i sada, baš u svom vremenu. Preobrazba svijesti ide za postizanjem osjećaja svemoći koju bi pojedinac trebao iskusiti transcendencijom vremena i ograničenosti. Jer se u literaturi New agea, na svakom koraku, susrećemo sa „psihologijom samoobožavanja“, u koju pripada i knjiga Moć pozitivnog mišljenja, vrijedi imati na umu kritiče riječi Paul C. Vitza:

„Psihologija samoobožavanja u toj mjeri naglašava čovjekovu sposobnost za mijenjanje samoga sebe da gotovo sasvim zanemaruje stajalište prema kojemu život ima ograničenja i prema kojemu je poznavanje tih ograničenja temelj mudrosti.“[5]

Moć sadašnjeg trenutka svojevrsni je traktat protiv Decartesovog „Mislim, dakle, jesam“ s kojim Tolle (in)direktno polemizira: „Zapravo, Decartes je izrazio temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem“[6]. Tolle je uspostavio dijagnozu čovječanstva koja glasi – ludilo!: „Stanje poistovjećenosti s umom jako je poremećeno stanje. To je oblik ludila.“[7] Zaključak kojeg izvodi Tolle je da se u stanju „iščašenosti“ uma (ludila!) nalazi cijelo čovječanstvo: „Sve dok su poistovjećeni s umom, najviše se plaše vlastita buđenja i najviše mu se protive.“[8]

Sva  mudrost koju u spomenutom bestseleru predlaže Tolle jest razosobljenje ličnosti, odreći se kršćanstva kao zastarjelog, isključiti um, i doživjeti prosvjetljenje u sadašnjem trenutku, kako ga je doživio Buddha (dok kršćanstvo smatra zastarjelim, neobičnog li paradoksa!, budističko prosvjetljenje drži modernim, makar je kronološki starije od kršćanstva!). Riječ je o povratku prirodnoj pretkršćanskoj religioznosti koja se odriče osobnog Boga. U samom predgovoru Marca Allena u Tolleovu knjigu Moć sadašnjeg trenutka stoji klasična primjedba koja prati sve autore New agea:

„Nije povezan ni s jednom religijom, doktrinom ili guruom; njegova učenja prihvaćaju smisao i suštinu svih tradicija – kršćanske, hinduističke, budističke, muslimanske, domorodačke ili bilo koje druge – i ni s jednom ne dolaze u sukob.“[9]

Daleko je od istine gornja tvrdnja da Tolleova učenja nisu u sukobu s kršćanstvom. Štoviše, ona su upravo antikršćanka! Tolle ističe kako „u suštini postoji i oduvijek je postojalo samo jedno duhovno učenje, iako se pojavljuje u mnogim oblicima“[10] te da njegovu knjigu „možete smatrati ponovnim izrazom onog bezvremenog učenja što je suština sviju religija“[11]. Riječ je o relativiziranju religija u korist New age duhovnosti lišene svih religija. „Supstrat duhovnosti“ u kojemu se slažu sve religije iznjedrilo je u javnost Teozofsko društvo poduprto shvaćanjima mnogih hermetičkih i inicijacijskih društava koja se nameću superiornijim u odnosu na religije. Prosvjetljenje je, tvrdi Tolle, „prirodno stanje proživljene jednote s Bićem“[12] koje, u isto vrijeme, predstavlja nas same, a ipak je i mnogo veće od nas, jer „ste vi u svojoj suštini svijest“[13]. Tolle smatra, u skladu s istočnjačkim religijama, da je ovaj svijet nestvaran, iluzija, lila (božanska igra kojom nas Bog obmanjuje)[14], a čovjek da je most između Neočitovanog („Izvora“) i očitovanog svijeta formi.[15] „Tijelo je nevjerojatno pogrešan opažaj vaše istinske prirode.“[16] Za kršćanina koji vjeruje u „uskrsnuće tijela“ ovakvo negiranje materije prava je hereza.

Tolle je iskustveno doživio poistovjećivanje s neosobnim bitkom, osjećaj potpunog jedinstva, kojeg istočnjaci nazivaju „stanje čiste svijesti“[17], sinonim za „prosvjetljenje“. Riječ je o alkemiji svijesti,[18] istočnjačkom učenju prema kojemu je u početku postojalo „Neočitovano Jedno“[19], neosobno blaženstvo u stanju čiste svijesti, sat-cit-ananda (bitak-svijest-blaženstvo). To se iskonsko prajedinstvo svijesti, stvaranjem, razjedinilo, i u doticaju s materijom svijest je uzela oblik. „Svijet nastaje kad svjesnost uzima na sebe oblike i forme, misaone i materijalne oblike.“[20] Fizički svemir je, dakle, vidljivo očitovanje bitka („Inteligencije Bića“), odnosno, vlastite svijesti[21]: „Vi niste odvojeni od svijeta, a izvan vas ionako nema objektivnog svijeta. Svakoga trenutka vaša svijest stvara svijet u kojemu obitavate.“[22] Ovo učenje hoće reći da je svijet proizvod ljudske svijesti, da je čovjek stvoritelj svijeta u kojemu živi, odnosno, čovjek je bog! Otuda New age pridaje veliku važnost mislima. Stvaranje je, u ovom svjetonazoru, negativan proces, involucija svijesti. Razvidan je panteistički svjetonazor u srcu kojega stoji biocentrička paradigma i teorija o majci Geji, prema kojoj je „Zemlja, živ, inteligentan organizam“[23]: „Sve je živo. Sunce, Zemlja, biljke, životinje, ljudi – sve su to izrazi svijesti na različitim stupnjevima, svjesnost koja se očituje kao oblik.“[24] Susrećemo nezaobilaznu hipotezu Geja koju je lansirao James Lovelock.[25] Spasenje se sastoji u prosvjetljenju (razosobljenju) svijesti i povratku u prvobitno prajedinstvo, nazvano evolucija (uspon) svijesti. Spasenje i prosvjetljenje su – sinonimi. „Spoznati sebe kao Biće u pozadini mislioca (…), spasenje je i prosvjetljenje.“[26] U smislu rečenoga smrt niti ne postoji, koje li samoobmane New agea!, ona je samo razdvajanje individue od svega onoga što mi nismo.[27] Riječ je o ponovnom buđenju gnostičkih učenja prema kojima je čovjek božanska svijest zatočena u materiju. Materija je uvijek smatrana negativnom dok je pozitivno ono što je duhovno, ali samo u gnosticizmu, jer New age njeguje pravi kult tijela. Zapreka postizanju iskonskog prajedinstva, uči New age, predstavlja poistovjećenost svijesti s osobnošću, individualnošću, mišljenjem, formom. Sva newageovska literatura, poput ove Tollea, sastavljana je po sličnom modelu. Čovjek je retorta, laboratorij, u kojemu se svijest (atman) treba rastvoriti u svoje prvobitno stanje, vratiti svome Izvoru, stopiti s beskonačnim, prabitkom (brahmanom): „Biće vas odnosi s onu stranu potpunih suprotnosti uma te vas oslobađa ovisnosti o obliku.“[28]

U ovom učenju ne samo da nema mjesta za osobnog Boga, za njegovu ljubav, i objavu u povijesti, nego je, sve rečeno, upravo zapreka za postizanje prosvjetljenja, radi čega mora biti napušteno, kao zastarjelo, ostatak stare paradigme. Bogoostvarenje ili Ja jesam postiže se, dakle, kada se individualno ja (atman) utopi u oceanu neosobne svijesti (brahmanu). Nema mjesta vjerovanju u uskrsnuće tijela i otkupljenje materijalnog svijeta.

Ipak, moramo podsjetiti za kraj, kršćanski čitatelj treba razumjeti da „sadašnji trenutak“, o kojemu toliko čitamo u knjizi Moć sadašnjeg trenutka, stvarno zauzima značajno mjesto u kršćanskoj duhovnosti, osobito kontemplaciji, o čemu piše i Sveto pismo: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.“ (2 Kor 6,2). Tolle nije otkrio ništa novo, nego je invertirao kršćansku poruku spasenja podredivši ju monističkom svjetonazoru.