U današnjem svijetu potrebna su živa svjedočanstva vjere. Upravo jedno takvo svjedočanstvo za nas je bila franjevačka duhovna obnova! Zatrpani svakodnevnim brigama, obvezama koje nam način života i ljudi nameću, zaokupirani ispraznim stvarima u svakodnevnoj borbi za opstankom jednostavno se izgubimo, ponestane nam vjere, volje i nade te ne posvećujemo svoj život pravim vrijednostima. Upravo zbog toga odlučili smo nešto promijeniti, ostaviti tri dana sve iza sebe, okrenuti se za 180 stupnjeva i progledati nekim drugim očima svijet i sve što se događa oko nas.
Nestrpljivi i izgubljeni, sa Biblijom u rukama, ne znajući što nas čeka stigli smo u samostan. Odmah na ulazu dočekala su nas vesela lica i osmijesi mladih ljudi punih života. Njihova blagost i poniznost su nas osvojile. Nismo više marili za vrijeme trajanja, nije nam više ništa bilo teško! Otvorili smo srce i dopustili da nas vodi riječ Božja. Nikada toliko mira, sigurnosti i hrabrosti kao što smo ih osjetili u ta tri dana. I mi smo se pronašli u primjeru Franje Asiškog, shvatili da se trebamo maleni ugradit u Crkvu i tek tada ćemo postat veliki i dragocjeni. Jer ne vrijede materijalna bogatstva, slava, naš status u društvu. Važna je ljubav i radost koju nosimo u srcima, koju nam pruža Bog i koju ćemo rado podijeliti s našim obiteljima, braćom i sestrama, prijateljima i neprijateljima. Svaku riječ, scenu igrokaza, dani primjer iz života sv. Franje pokušali smo zapamtiti, izvući pouku i tada, ništa drugo više nije bilo bitno, ni kasni sati, ni umor, niti pomisao da se sutra ponovno rano ustajemo i da nas čeka još jedan cijeli dan ispunjen s riječi Bogom. Divan je to osjećaj. Osjećaj kao da ti svake minute dio tereta odlazi s leđa. Takvog ne pronalazimo u ispraznim izlascima, gledanju utakmica i ostalim stvarima koje nam predstavljaju užitak. Oduvijek smo mislili da smo vjernici i da je dovoljno odlaziti samo na mise i moliti. Nakon kateheza „Čovječe, upoznaj samog sebe“ i „Grijeh“ nismo više znali ni tko smo ni što smo i počeli smo se pitati jesmo li pravi vjernici i možemo li kao takvi širiti dalje vjeru! Bili smo odlučni krenuti u novi dan sa drugačijim pogledom. Ljubav smo osjetili već na primjeru „Franje i gubavca“ i prekrasne obitelji Miletić. Oni nam danas predstavljaju uzor kako graditi obitelj na temelju vjere i ljubavi. Posebno nas je osnažila zajednička molitva krunice, klanjanje i kateheza „Potres u Asizu“ jer nikad nismo razmišljali o potresima u svom životu, uvijek smo ih nastojali potisnuli duboko u sebe ne suočavajući se više s njima. Nikada nismo bili u situaciji doživjeti da netko da svoj život za nas i nikada se nismo pitali kakav bi naš život bio poslije toga. Primjer iz Auschwitza gdje je u logoru Maksimilijan Kolbe dao svoj život za čovjeka sa obitelji potaknuo nas je na razmišljanje o tome. Meditacija pod plahtama na kraju duhovne obnove definitivno je zaokružila cjelinu i dalo mu veliki značaj. Naš posmrtni govor stoji iznad naših kreveta podsjećajući nas svako jutro da proživimo dan punim plućima, da ostanemo upamćeni po svojim djelima i da na dostojan način živimo ovaj jedini zemaljski život kako nas Biblija uči te da se pripremimo za ono vječno što nas sve čeka.
Ljubav, radost, osmijeh, poneka suza radosnica, zahvaljivanje sa sve oko nas, pjesma, ples koji smo naučili i navika sa duhovne obnove još uvijek traju i trajat će. Vjeru svakodnevno treba obnavljati, njegovati i upravo zbog toga se radujemo novim susretima s vama i nadamo se da se uskoro vidimo na novoj duhovnoj obnovi i zajedničkoj gradnji vjere. Zahvalni smo vam.
Mir i dobro!
Mateja i Tomislav
Naruči knjigu