Korizma: Nastojte oko posvećenja (usp. Heb 12,14)

„Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!“ (Heb 12,14).
Svetost nije nikakav dekor kršćanstvu. Nije niti poput redovništva obilježenog riječima „Ako hoćeš…“ (usp. Mt 19,21). Jer, bez redovništva Crkva i svijet mogu živjeti. Ali bez svetaca, ne! Sveci su srce kršćanstva, bit poslanja Crkve, srž njezine srži. Crkva bez svetaca bila bi kao kvočka bez pilića, dosadno kvocalo. Crkva je rađaonica svetaca. Postoji samo zato da rađa svece.
Oslobodimo se klišeja! Svetost nije rezervirana samo za rijetke sretnike, sretne izabranike, ili profesionalni klerički stalež. Dilema nije: brak ili redovništvo. Dilema je pripadati Bogu „svim srcem, svom dušom“, sto posto, ili se ljubakati sa stvorenjima kojih, usput rečeno, ni ne bi bilo da nema Boga. „Premalo te ljubi onaj“, piše sv. Augustin, „koji povrh tebe ljubi bilo što drugo, osim zbog tebe“. Savez s Bogom je brak u koji smo stupili po sakramentu krštenja. Kao što se bračnom drugu ne pripada u postocima, nego dušom i tijelom, isto vrijedi i za naše pripadništvo Bogu.
Svetost je imperativ koji se odnosi na sve kršćane. „Nastojte oko […] posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.“ Svetost je preduvjet da bi gledali lice Božje. Sveci i nisu drugo doli autentičan odraz Božjega lica utisnuta u rubac njihovoga života. Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svima je propovijedao svetost života, kojoj je On sam i početak i usavršitelj: „Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac“ (Mt 5,48). Svetost je sretan ishod duhovnoga hoda koji započinje sakramentom krštenja a završava fizičkom smrću. Zato se Drugi vatikanski sabor, u petom poglavlju Dogmatske konstitucije „Svjetlo naroda“ o Crkvi u suvremenom svijetu, obraća svim kršćanima, bez obzira na dob, spol, rasu, klasu ili stalež, ovim riječima:
„Svi su vjernici dakle pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu. Neka dakle svi nastoje da ispravno upravljaju svojim osjećajima, da ne bi upotrebom stvari ovoga svijeta i privezanošću za bogatstvo protivno duhu evanđeoskog siromaštva bili zapriječeni da teže za savršenom ljubavlju…“ (LG V,42).
U svijesti suvremenih ljudi, nažalost, prevladavaju svetački klišeji, iskrivljene i iščašene, ekscentrične i nakaradne slike o svetosti. Svetost se doživljava kao asketizam, pijetizam, čudaštvo i čarobnjaštvo, iscjeliteljstvo i vidarstvo, retardacija i idiotizam, nešto u raskoraku sa stvarnim životom i ljudskom naravi. A najmanje da ima veze s istinskim ostvarenjem ljudske osobe.
Invazija istočnjačke instant duhovnosti na Zapad, osobito pod utjecajem amerikanizirane joge, svece predstavlja kao askete, fakire, čudotvorce i nadljude. Oni levitiraju i kontempliraju, vegetiraju i božanske energije harmoniziraju, ali najmanje ljube. Ljubav je obilježje kršćanskih svetaca. I to jedino ljubav. Sve ostalo su devijacije i falsifikacije autentične svetosti koje nas opravdano odvraćaju od čežnje za njom. „Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio“, piše sv. Pavao, „i kad bih imao dar prorokovanja, i kad bih imao svu vjeru da bih i brda premještao“, a znamo da su od čuda isprepleteni istočnjački mitovi, „NIŠTA SAM! I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže“, i da kroz njega provlače razne kuke, ili ga stavljaju na muke oštrih čavala, ili bih padao u ekstazu, „a ljubavi ne bih imao, NIŠTA MI NE BI KORISTILO!“
Zanosimo se i zavodimo ispraznim stvarima! Ljubav je jedino mjerilo duhovnoga napretka, jedina vaga na kojoj možemo izvagati svoju aureolu (ne auru!). Svijet je prezasićen inflacijom riječi blagoglagoljivih govornika i propovjednika. Svijet vapi za svjedocima koji iz oltara vlastitog srca žare iskustvom susreta sa živim Bogom i njegovom riječju oblikovanom na koljenima pred tabernakulom. Svijet vapi za svecima, ne marionetama.
Nakon Nietzscheovog proglasa da je „Bog mrtav“ ateisti su, gorljivošću prvih kršćanskih misionara, svim sredstvima stali propovijedati evanđelje bezboštva, do danas nailazeći na masovna oduševljenja i zanesene poklonike. U svojoj knjizi Isus u Diseylandu David Lyon zapaža da nema niti jednog kršćanskog sveca koji bi i približno bio poznat diljem svijeta koliko su poznati virtualni junaci Disneyeve industrije zabave. Živimo u eri homo ludensa, hedonističkog čovjeka izgubljenog u masi, kojemu su igra i zabava zauzeli Božji pijedestal. Virtualni svijet lunaparkova, Movielanda i Aqualanda, Gardellanda i Disneylanda, Hollywooda i drugog „svetog drveća“, sve agresivnije nameće fantastične virtualne svece industrije zabave koji osvajaju najmlađu publiku. Jesmo li se pred njima dali obeshrabriti? Jesmo li svece gurnuli u ropotarnicu povijesti? Blaženi papa Ivan Pavao II nam to zabranjuje. „Ne smijemo se predati, draga braćo u svećeništvu, pred vremenitim krizama!“ – piše (NMI, 37) i poziva na „novi apostolski zamah“. Poziva nas na novu evangelizaciju!
Ivan Pavao II proglasio je za vrijeme svoga pontifikata 1.338 novih blaženika i 482 nova sveca, što je više od svih drugih papa u povijesti. Sveci nisu ljudi koje je vrijeme pregazilo, niti je njihovo vrijeme prošlo. Oni žive u vječnosti koja se ne mjeri vremenskim kategorijama, ali se njima osvaja! Sveci su moderniji od svake mode, iznad svake mode, oni su hit svoga vremena, svakoga vremena, i svih vremena. Svijet vapi za svecima. Ne za znanstvenicima, akademicima i enciklopedistima, kojih ionako ima previše. Svijet vapi za svecima! „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24). „Lakše je postati svet nego učen“, piše Toma Kempenac, „premda je više učenjaka nego svetaca“. Odakle ovaj paradoks? Potječe od taštine koja pokreče sve ljude. Znanje daje moć, ugled, društveni status, što godi ljudskom egu, pa zato manje teži k nebu. Dok svetost izvire iz ljubavi, ljubavlju je gonjena, i stavlja se u službu ljubavi. Isusov primjer pranja nogu apostolima brzo smo, i prebrzo, zaboravili. Ili ga nikada nismo ni shvatili. “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”
U ovim je riječima srž svetosti. Svetost je ljubav na dijelu kroz služenje. Svetost je rascvala humanost, usavršena čovječnost, ljudskost dovedena do vrha! Prejednostavno da bi bilo istinito. Ali taštini ljudskoj nije ugodno. Otuda se okreće znanosti. Ili, da se korigiram i preciziram, treba nam znanstvenika, itekako nam ih treba, ali čija će znanost biti u službi ljubavi. Jer znanje bez svetosti samo napuhuje. Prokleto je svako znanje koje se ne pretvara u ljubav.
Sveci iscjeljuju rane čovječanstva. Poput brižne majke, oni oblozima svoga srca povijaju modrice trpećeg čovjeka.
Majka Terezija, albanska redovnica, prepoznala je bijedu svoga vremena i predala se služenju siromasima u Indiji. Nije ravnodušno slegnula ramenima: „Što ja tu mogu?“ i nastavila svojim putem. Talijanska četrdesetogodišnja pedijatrica sv. Ivanka Beretta Molla žrtvovala je život za svoje četvrto dijete obraćajući se liječnicima ovim riječima: „Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.“
Još je svježije svjedočanstvo Chiare Corbello, dvadesetosmogodišnje majke, koja je u sličnim okolnostima kao i sv. Ivanka Beretta Molla svoj život dala za svoje dijete. Prilikom rođenja prvog teško malformiranog djeteta, male Marije za koju su je liječnici nagovarali da ju abortira, rekla je: „I kad je Enrico (njezin muž) ušao i rekao: ‘Živa je’, onda smo je krstili. To je bio najveći dar koji nam je Gospodin mogao dati. Mi smo je imali s nama oko pola sata… Ono što vam mogu reći je da mi se tih pola sata ne čini malo, bilo je to nezaboravnih pola sata. I da sam ja abortirala, ne mislim da bih se dana abortusa mogla sjećati kao dana slavlja, kao dana kad sam se nečega oslobodila. Mislim da bi to bio trenutak kojeg bih pokušala zaboraviti, trenutak velikog trpljenja. A dana Marijinog rođenja moći ću se uvijek sjećati kao jednoga od najljepših u mom životu. I moći ću pričati djeci koju će nam Gospodin željeti darovati da uistinu imaju jednu posebnu sestru koja moli za njih u nebu. Ono što želim reći mamama koje su ‘izgubile’ djecu, želim vam reći da smo mi bile mame, da smo imale taj dar. Nije važno vrijeme: je li to trajalo jedan mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati, važna je činjenica da smo mi imale taj dar. I to nije stvar koja se može zaboraviti.“
Primjeri svetaca ne ostavljaju nas ravnodušnima. U nama izazivaju divljenje, svetu zavist, imperativ da se i mi odvažimo i krenemo njihovim stopama. Ura života nemilosrdno odbrojava trenutke našega hoda kroz vrijeme. I zato nam je hitno potrebna nova crkvena retorika o svetosti. Potrebno je novim jezikom progovoriti o svecima, osobito djeci i mladima. Tome izlazi ususret knjiga Veliki sveci Waltera Nigga, koju toplo preporučam. Napisao ju je protestantski pastor, sin jedne od crkvenih zajednica iznjedrenih iz reformacije, koja odbacuje štovanje svetaca, pa je kuriozitet veći da istražimo njegov motiv za pisanje knjige o katoličkim svecima. Napisao ju je afirmativno, akribično i briljantno, realistično i suvremeno, bez premca u sveukupnoj kršćanskoj povijesti duhovnosti, na čemu mu mogu pozavidjeti i najvrsniji katolički hagiografi. Knjiga izvire iz čista srca koje ima bistro oko i nepomućen vid da prepozna, i prizna, Božja dijela koja Duh Sveti izvodi i izvan granica kojima ga kao ljudi limitiramo. „O, ti mirno oko“, klicao je Nietszche pohvale suncu u svome Zaratustri, „koje bez zlobe možeš gledati i preveliku sreću!“ Neka nam Bog Isusa Krista podari to „mirno oko“ da bez zavisti možemo gledati preveliku sreću naših susjeda. Tome nas uči Walter Nigg. Njegova knjiga je ekumenski most podignut između dviju rastavljenih Crkava. Sv. Paulin iz Nole poticao je: „Visimo na ustima svih vjernika, jer u svakom vjerniku puše Božji duh!“ Ova knjiga nije bez djelovanja Duha Svetoga. A Duh Sveti ljudska srca privlači Bogu, da se izdignu iznad prosječnosti. Piše Ivan Pavao II, „pogriješilo bi se kada bi se mislilo da obični kršćani mogu biti zadovoljni površnom molitvom, koja ne može ispuniti njihov život. Osobito pred brojnim kušnjama koje današnji svijet stavlja pred vjeru, oni bi bili ne samo prosječni kršćani, već ‘kršćani u opasnosti’“ (NMI 34). Besmisleno bi bilo zadovoljiti se „životnom prosječnošću“ živeći pod znakom „minimalističke etike“ i površne religioznosti. Potrebna nam je „pedagogija svetosti“ kojoj obrise nalazimo u knjizi Veliki sveci Waltera Nigga. „Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka“, kaže papa Ivan Pavao II, i zahtijeva „da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života’“ (NMI 21). A tome neka pridonese i ovo sveto korizmeno vrijeme u koje smo ušli.