GEOGRAFIJA RELIGIJA

Geografski aspekt proučavanja religija

Josip FARIČIĆ[1. Izvanredni profesor, Odjel za geografiju, prorektor Sveučilišta u Zadru]

Uvod

Kada se govori o religiji kao sustavu vjerovanja u kojemu središnje mjesto ima nadnaravno biće, duh ili svemoćna sila, odnosno Bog ili bogovi, a najčešće tumači prirodu te smisao života i svemira, zacijelo je logičan prostorni aspekt takva sustava. Naime, religija nije samo društveni fenomen koji podrazumijeva skup vjerovanja, obreda i moralnih načela kojima se izražava odnos čovjeka prema Bogu / bogovima već i važan kulturni element oblikovanja određenoga prostora. Iz toga proizlazi osobit interes geografije, znanosti o prostornim sustavima, međuodnosima i procesima, za proučavanje reverzibilna i višeslojna odnosa prostora i religije. S jedne strane religija ima velik utjecaj na kulturu i način života pa ostavlja dubok otisak u društvenim strukturama i krajoliku dok s druge strane različita geografska obilježja prostora utječu na način i tijek oblikovanja religijskih struktura, modela i obrazaca.

Zahvaljujući interesu geografa za istraživanje spomenutih relacija razvila se geografija religija, disciplina u okrilju društvene geografije. Geografija religija usko je povezana s historijskom i kulturalnom geografijom. Disciplina ima svoje korijene još u antičkim promišljanjima o poveznicama duhovnoga i materijalnoga svijeta koji čovjek izgrađuje i u kojemu živi te koji utječe na njegove aktivnosti. U suvremenomu sustavu znanosti ta se grana geografije posebno afirmirala nakon Drugoga svjetskog rata. Temelje discipline postavili su Pierre Deffontaine djelom Geographie et Religions (1953.), zatim David Sopher knjigom Geography of Religions (1967.) i Chris Park knjigom Sacred Worlds: an introduction to Geography and Religion (1994.), a značajno su pridonijeli i brojni autori članaka objavljenih u različitim časopisima, uz ostalo i u časopisu Geographia Religionum koji uređuje Reinhard Henkel. Općenito, u svojim radovima geografi se manje bave religijom per se, a više su usmjereni na istraživanje načina na koji religija utječe na društvene, kulturne, političke i ekološke sustave i, obratno, kako okoliš utječe na religiju.

Kao što je spomenuto, geografija i religija u posebnu su međuodnosu još od staroga vijeka. Primjerice, stari kartografski prikazi svijeta češće su odraz religije nego znanstvenih spoznaja. Naime, u djelima antičkih i srednjovjekovnih geografa ne očituju se uvijek realne geografske spoznaje, već su pogledi na svijet usmjereni kroz religijsku prizmu. Tako je seviljski biskup Izidor u 7. st. izradio kartu svijeta na kojoj je dao shematiziran prikaz Zemlje. Ta karta spada u skupinu tzv. Noahidskih karata. Kontinenti su prikazani prema starozavjetnoj podjeli svijeta po kojoj su Noini sinovi (Sem, Ham i Jafet) nakon potopa dobili svaki po dio svijeta: Sem Aziju, Ham Afriku, a Jafet Europu. Tada se, dakako, još nije znalo za Amerike, Australiju i Antarktiku.

Teološka koncepcija svijeta utemeljena u Svetomu pismu na osobit se način utkala u kartografsku tradiciju po kojoj je središte svijeta u Jeruzalemu. Prema Ezekijelu, »ovako govori Jahve Gospodin: To je Jeruzalem! Postavih ga u središte naroda, okružih ga zemljama!« (Ez, 5,5). Na mnogim kartama Jeruzalem je doslovno smješten u središte (poznatoga) svijeta, pa tako i na tzv. Psaltirskoj karti nepoznatoga autora (oko 1225.), Ebstorfskoj karti svijeta Gervasea od Tilburyja (oko 1235.) te na Herefordskoj karti svijeta Richarda od Haldinghama (oko 1290.). Na sličan je način u islamu cijeli svijet okupljen oko Meke, preciznije oko Kaabe (to je, uz ostalo, prikazano i u knjizi Tarih-i Hind-i Garbi objavljenoj u Turskoj oko 1650.).

Od 16. st. razvija se eklezijalna geografija u sklopu koje se proučava i prikazuje prostor širenja kršćanstva. S njom je u vezi i biblijska geografija, zapravo historijska geografija biblijskoga prostora i vremena. Od 18. st. u proučavanju prostora i religije prevladao je ekološki determinizam s jednostranim proučavanjem utjecaja okoliša na religiju. Od 20. st. znanstvnici se bave proučavanjem utjecaja religije na gospodarske i društvene strukture s time da u novije vrijeme prevladava sintetski pristup proučavanju reverzibilna odnosa religije i okoliša. Uvažavajući proces sekularizacije pojedini autori predlažu geografska istraživanja duhovnih stavova jer smatraju da sekularizacija smanjuje utjecaj religije na društveno-gospodarske strukture i na okoliš. Međutim, istodobno u nekim prostorima dolazi do obnove vjerskoga života (u postkomunističkim zemljama), a u mnogim zemljama jača i vjerski fundamentalizam (npr. mjestimično buđenje radikalnih elemenata islama koji rezultiraju nasiljem i sukobima s brojnim ljudskim i materijalnim žrtvama; česta je i namjerna devastacija vjerske baštine poput rušenja budističkih spomenika u Afganistanu) s očitim višestrukim društveno-gospodarskim utjecajem na prostor.

Glavni predmeti istraživanja geografije religija

Nekoliko je glavnih predmeta istraživanja geografije religija:

a) geografski raspored religija

• razvoj i raspored religija u prostoru od globalne do lokalne razine
• način i posljedice širenja religija

b) sveti prostori

• sveta mjesta (gradovi, planine, rijeke, ..)
• sveti smjerovi

c) utjecaj religije na preobrazbu prostora

• uloga religija pri oblikovanju kulturnih regija (npr. Sveta Zemlja)
• uloga religija pri oblikovanju kuturnih i političkih krajolika (npr. dioba britsbake kolonije Indije, dioba Palestine, dioba Irske, stanje u BiH)

d) utjecaj religije na interakciju stanovništva (npr. između hodočasnika i lokalnoga stanovništva, između domicilnoga i doseljenoga stanovništva)

e) utjecaj okoliša na religiju.

Kada se proučava konkretan prostor, odnosno pojedina religija, podrazumijeva se da su spomenuti pojedinačni predmeti međusobno povezani.

Geografski raspored religija

S geografskoga gledišta sve se religije, bez obzira na broj pripadnika, mogu podijeliti na dvije skupine:

a) univerzalne – svjetski raširene i aktivne u privlačenju novih pripadnika/vjernika: kršćanstvo, islam i različiti oblici budizma; u suvremeno doba nove vjerske zajednice

b) etničke

b1 plemenske – najčešće različiti oblici štovanja prirodnih sila i duša biljaka, životinja i ljudi (animizam, šamanizam…)

b2 nacionalne – prevladavaju u pojedinim nacionalnim kulturama: židovstvo, hinduizam, šintoizam i kineski filozofsko-religijski sustavi (konfucijanizam i taoizam)

Disperzija i relokacija religija

Jezgre velikih religija oblikovane su na periferiji velikih starovjekovnih civilizacijskih krugova. Primjerice, židovstvo, kršćanstvo i islam razvili su se na dodiru mezopotamskih civilizacija, sredozemnih civilizacija te civilizacije donjega toka i delte Nila dok su se hinduizam i budizam razvili na rubu drevnih civilizacija uz dolinu rijeke Ind. Moglo bi se kazati kako su jugozapadna i južna Azija kolijevka najvećih svjetskih religija.

Iz prvotnih jezgra religije su povećavale i/ili zamjenjivale prostorni obuhvat:

a) disperzijom – sponatnim i/ili upravljanim raspršivanjem u prostoru (židovstvo, kršćanstvo, islam, budizam)

b) relokacijom – zamjenom prostora u kojemu je religija osnovana novim prostorom velike koncentracije pripadnika određene vjerske zajednice te s time u vezi promjena mjesta organizacijskih jezgra (npr. kršćanstvo i budizam).

Primjerice, progonima i slobodnim selidbama Židova judaizam se proširio u globalnim razmjerima pa je ta religija, premda po broju pripadnika malobrojna, univerzalno zastupljena i društveno-gospodarski osobito istaknuta. Misionarskom djelatnošću, posebno nakon epohe velike seobe naroda u Europi, a zatim i velikih geografskih otkrića, kršćanstvo je postalo prevladavajuća svjetska religija. Organizacijski i hijerarhijski univerzalno obilježje ima samo Katolička crkva, premda na to pretendiraju i druge istaknute kršćanske zajednice, primjerice pojedine pravoslavne Crkve (zahvaljujući političkome utjecaju pojedinih država, u srednjemu vijeku Bizanta, a nakon toga Rusije) te Anglikanska crkva (zahvaljujući povijesnome utjecaju Velike Britanije i stvaranju golema britanskoga kolonijalnog carstva). Islam je u počecima bio povezan sa širenjem arapske države, a zatim i političkim utjecajem pojedinih drugih velikih muslimanskih država (primjerice Osmanlijskoga Carstva). Zanimljivo je da najviše muslimana ne živi u tradicionalnim arapskim zemljama već u prostoru južne Azije (u Indoneziji oko 200 milijuna, u Pakistanu oko 175 mil., u Indiji oko 160 mil., u Bangladešu 145 mil.) dok je u povijesnoj jezgri islama najviše muslimana u Egiptu (78 milijuna).

U suvremeno vrijeme disperziji pojedinih religija mnogo su pridonijele migracije stanovništva. Useljenička odredišta (primjerice, SAD) tipičan su prostor višestruka dodira među različitim religijama. Pri tome je vjera starosjedioca posve iščezla ili je svedena na izolirane oaze dok su religijski mozaik oblikovale vjere došljaka. Premda je i u razvijenim zemljama, koje privlače doseljenike motivirane ekonomskim razlozima, dostignut visok demokratski standard, nerijetko se osjeća otvoren ili prikriven diskriminirajući duh, čak i prema velikim i srodnim vjerskim zajednicama. Dugo su katolici u elitnim političkim krugovima SAD-a tretirani kao drugorazredni građani (što je umnogome posljedica vjerskih i političkih stavova transplatiranih iz Velike Britanije) dok su to danas u određenoj mjeri muslimani.

Disperzija je često započinjala relokacijom. Primjerice, kršćanstvo je zasnovano u okviru židovske zajednice u Palestini, ali stjecajem povijesnih okolnosti, posebno zahvaljujući apostolskome djelovanju sv. Pavla, a zatim i političkoga opredjeljenja rimskih careva nakon Milanskoga edikta iz 313., proširilo se cijelim Sredozemljem (uglavnom unutar granica Rimskoga Carstva) da bi zatim u Europi postalo glavna religija. Kasnijim povijesno-geografskim razvojem sve veće značenje u kršćanskome svijetu dobivale su Amerike. Danas najveći broj katolika živi u Latinskoj Americi (u Brazilu oko 175 milijuna, a u Meksiku 105 milijuna). Naprotiv, u Izraelu i Palestini, državama s najsvetijim kršćanskim mjestima, kršćani su formacijski, organizacijski i geografski raspršena manjina okružena starosjedilačkom židovskom zajednicom i kasnijom, ali vrlo brojnom muslimanskom zajednicom.

Slično tome, budizam je manjinska religija u prostoru gdje je započeo njegov razvoj, i to na temeljima hinduizma. U Indiji i dalje umnogome prevladava starosjedilački hinduizam s brojnom muslimanskom zajednicom dok je budizam prevladavajuća religija u zemljama jugoistočne i istočne Azije.

Posljedice širenja religija su brojne. Svakako je najvažnija stvaranje svjetskoga religijskog mozaika. No taj mozaik ne funkcionira uvijek kao harmoničan sustav što je i logično jer su se religije razvijale u različitim kulturnim arealima i često su ih instrumentalizirali različiti političko-ekonomski čimbenici.

Prema podacima Ujedinjenih naroda (2012.) četiri su najveće vjerske skupine:

a) kršćani: 2,4 mlrd. (od toga 1,2 mlrd. katolici, 0,8 mlrd. protestantske zajednice i 0,4 mlrd. pravoslavni)

b) muslimani: 1,6 mlrd.

c) hinduisti: 1 mlrd.

d) budisti: 0,4 mlrd.

Osim tih mnogo je drugih religija koje su globalno prisutne, ali s manjim brojem pripadnika. Više milijuna vjernika pripada šintoizmu, sikizmu, judaizmu, džainizmu i bahaizmu. U novije vrijeme mnogo je agnostika i ateista (1,1 mlrd.). Tako se formalno deklarira velik broj Kineza (velik dio ih se otvoreno deklarira i budistima), premda postoje procjene po kojima ima najmanje 400 milijuna onih koji pripadaju tradicionalnim kineskim vjersko-filozofskim sustavima (konfucijanizmu i taoizmu).

Dodiri među religijama rezultirali su s jedne strane tolerancijom, prožimanjem, pa i sinkretizmom (pokušajem stapanja različitih religija), a s druge strane (pa i u istim kontaktnim pojasevima) sukobima te otvorenim i naglim ili postupnim djelovanjem na konverziji (pri čemu su vodeće vjerske strukture često iskorištavane od strane političkih elita, ako se od tih uopće razlikuju).

Važno je istaknuti suvremeni trend međunarodnoga spoznavanja, tolerancije, sporazumijevanja i suradnje koja se očituje i na vjerskome planu. Predstavnici vodećih religija zajednički nastupaju kada je u pitanju definiranje položaja religija u pogledu reguliranja i poštivanja temeljnih ljudskih prava. U mnogim se prilikama i u sklopu različitih svjetskih institucija nastoji normativno uređivati pitanje vjerskih sloboda svakoga pojedinca, a istodobno predstavnici vjerskih zajednica zajednički pokušavaju rješavati temeljne probleme čovječanstva (ugroženo dostojanstvo svakoga čovjeka, siromaštvo, glad, bolesti, ratni sukobi). U tomu pogledu veliko značenje imaju ekumenski susreti među razjedinjenim kršćanskim zajednicama, ali i pojedine globalne manifestacije koje se održavaju povodom Svjetskoga dana religija, Svjetskoga dan mira i sl. U tome kontekstu veliko značenje ima povijesni duhovni skup održan u Asizu 1986. Na poziv tadašnjega pape Ivana Pavla II. odazvali su se predstavnici svih velikih i brojnih manjih vjerskih zajednica i zdušno iskazali svjedočenje mira i ljubavi među svjetskim narodima. Od tada pa nadalje u tomu gradu sv. Franje održano je nekoliko sličnih susreta (svaki pod motom »duh Asiza«) među kojima treba istaknuti Dan razmišljanja, dijaloga i molitve za mir i pravdu u svijetu koji je na inicijativu pape Benedikta XVI. održan 2011. U isto vrijeme u nekim se državama svakodnevno narušavaju vjerske slobode i vrlo se radikalno provode vjerski zakoni i običaji, posebice u pogledu konverzija. Fundamentalistički pristupi ugrožavaju mir i dostojanstvo svakoga čovjeka. Ipak, pri tome treba voditi računa o uzrocima takvih eskalacija i incidentnih pojava koji ponajčešće nisu vjerske već političke i ekonomske naravi. Ekonomska podređenost, političko nasilje i siromaštvo generiraju polariziranje i radikaliziranje pojedinih društvenih slojeva koje je zatim lako upotrijebiti u različitim terorističkim i ratnim akcijama koje narušavaju opći društveni poredak i dodatno destabiliziraju ionako krhke društveno-gospodarske  sustave.

Utjecaj okoliša na pojedine religijske motive / modele

Moguće je utvrditi različite oblike utjecaja okoliša na pojedine religijske motive i modele. Naime, religija se razvija u odgovarajućemu geografskom sklopu pri čemu na egzistenciju i različite aktivnosti čovjeka utječu različiti geološki, reljefni, klimatološki, hidrografski, oceanografski i biogeografski čimbenici i procesi. Primjerice, u jezgrama velikih religija prevladavaju prirodni ekstremi kao važni čimbenici okoliša, npr. suše, velike vrućine i neizvjesne oborine u jugozapadnoj Aziji te bipolaran odnos suhih i vlažnih razdoblja s mogućnostima poplavljivanja u južnoj i jugoistočnoj Aziji.

Atmosferske prilike s čestim vedrinama pogoduju boljim mogućnostima proučavanja neba, tj. nebeskih pojava. To pridonosi utvrđivanju zakonitosti nebeskih kretanja, a s time i oblikovanju ideje o jednoj vrhunaravnoj sili koja sve oblikuje i uređuje. U tome kontekstu veliko značenje imaju pustinje koje na simboličnoj, ali i realnoj osnovi predstavljaju mjesta kontemplacije, pokore te osobne neometane komunikacije s nadnaravnim. S tim u vezi valja istaknuti geografski i religijski dualizam između vatre i vode koji je pak povezan s utjecajem okoliša na percepciju dobra i zla u pojedinim religijama. Primjerice, u židovstvu i kršćanstvu pakao je simboliziran vječnom vatrom, bezvodicom i sušom – stvarnim opasnostima i negativnim prirodno-geografskim obilježjima Bliskoga istoka. Istodobno raj je simbolički povezan uz mnogovrsni biljni i životinjski svijet i obilje vode – idealan (a za poimanje na Bliskome istoku idiličan) prostor za život čovjeka. S druge strane, kod Eskima je pakao simboliziran mrakom, izrazitom hladnoćom i olujama – stvarnim surovim geografskim uvjetima za vrijeme polarne noći.

Vatra i s njom povezan dim u brojnim religijama, od najjednostavnijih oblika animizma i šamanizma do izgrađenih složenih politeističkih i monoteističkih vjerskih sustava imaju istaknutu simboliku. Vatra je izvor topline i svjetla, a ujedno, ako nije kontrolirana, izvor velike opasnosti. Dim je pak medij dodira neba i zemlje, odnosno put komunikacije između Boga / bogova i ljudi. Stoga su nerijetko prinošene žrtve paljenice kojima je vrhunaravnom darivano najbolje od naravnoga, najčešće domaće životinje ili poljodjelski plodovi što je dimom transferirano u nebeske duhovne sfere.

Okoliš je na religiju utjecao i posredno, primjerice putem gospodarskih aktivnosti koje su bile moguće u specifičnim prirodno-geografskim uvjetima. Poznato je veliko značenje rijeka u tzv. riječnim civilizacijama Nila, Mezopotamije te poriječja Inda. Te su rijeke u dodiru ili su posve okružene pustinjama, a bile su presudne za navodnjavanje poljodjelskih kultura i obogaćivanje tla muljevitim naslagama. Sukladno tome, u panteonu vjerskih sustava tih civilizacija istaknuto su značenje imali riječni bogovi, a svećenici su veliku pozornost pridavali praćenju pravilnosti nastupa visokih i niskih voda. Analogno tome, u pojedinim je društvima bilo istaknuto značenje stočarstva kao temeljne gospodarske grane koja je ovisila o bogatim pašnjacima i rijetkim, ali dragocjenim zalihama vode. Primjerice, dominantna uloga stočarstva u židovskome narodu jasno se može uočiti u Bibliju, pri čemu je u Starome zavjetu osobito naglašen motiv Abela pravednoga, stočara kojega ubija Kain, brat poljodjelac, dok su u Novomu zavjetu na mnogo mjesta korišteni motivi Dobroga Pastira i Jaganjca Božjega – Isusa Krista.

Utjecaj religije na okoliš

Pojedini znanstvenici smatraju da neke religije imaju negativan dok neke imaju pozitivan utjecaj na okoliš. U drugoj polovini 20. st. razmahala se tzv. Whiteova debata. L. White je iznio tezu da kršćanstvo biljni i životinjski svijet, tj. cijelu prirodu podređuje čovjeku (što tobože proizlazi iz bibilijske Knjige Postanka), što je pridonijelo bezobzirnoj eksploataciji prirodnih resursa i s tim u vezi uništenju okoliša. Ekološka kriza Zapada prema tome rezultat je sveopćega razvoja potaknuta isključivo potrebama čovjeka. Međutim, to je jednostrano tumačenje jer zanemaruje kršćansku teologiju koja je iznimno obzirna prema ekologiji. Dovoljno je podsjetiti na život i djelovanje sv. Franje (Pjesma brata Sunca i Pjesma Stvorova; legendarni razgovor sveca s pticama). Uostalom, jasno je naučavanje pape Ivana Pavla II. koji je globalnu ekološku krizu smatrao krizom morala i zbiljskim prezirom spram čovjeka.

S druge strane, često se naglašava razvijena ekološka svijest u jednostavnijim oblicima religije kod starosjedilačkih naroda Afrike,  Amerika, Australije i Oceanije te u budizmu i šintoizmu. Međutim, u modernim društvima u kojima prevladavaju takve – prema okolišu izvorno senzibilne – religije, primjerice u Japanu, postoji bipolaran odnos između visoko razvijene svijesti o potrebi očuvanja okoliša i intenzivna razvoja gradova i industrije koji, unatoč visokim ekološkim standardima, »troše« prostor. Rascvala stabla trešnje i pedantno hortikulturno uređeni prostori nalaze se u neposrednoj blizini saturirane obale u kojoj je litoralizirano japansko gospodarstvo okupiralo prostor izrazite geološke dinamike, geomorfološke razvedenosti i nekoć velike bioraznolikosti. U mnogoljudnim budističkim zemljama šume se uništavaju radi različitih ekonomskih razloga, pa i za religijske svrhe (kremiranje, izgradnja hramova i dr.). Dakle, činjenica je da čovjek zbog svojega razvitka posvuda koristi, pa i nepovratno troši prirodne resurse, ali to nema veze s religijom već s društvenim i gospodarskim potrebama. Religije zapravo uglavnom ublažavaju krut, moglo bi se reći isključivo ekonomski i tehnički, odnos prema materijalnome svijetu. Pri tome su osobito važni odabrani prostori koji uživaju veliku pozornost i zaštitu.

Sveti prostori

U gotovo svim religijama svijeta postoje sveti prostori, najčešće su to sveta mjesta. U nekim religijama sveti su i neki geografski objekti, primjerice:

• planine (npr. Fujiyama u Japanu, Kailash u Tibetu, Svete planine Kine: Pet velikih planina koje štuju taoisti i Četiri svete planine budizma)
• rijeke (npr. Ganges kod hinduista)
• gajevi (npr. gaj Ortigia u Efezu pokraj kojega je podigut Artemision) i sl.

Uz sveta mjesta vezani su i sveti smjerovi koji čine temelj orijentacije važne u različitim sferama djelovanja ljudi. Primarna sveta mjesta obično imaju dva osnovna obilježja:

a) nisu prenosiva (npr. Lumbini u Nepalu kao mjesto Buddhina rođenja, Jeruzalem s višestrukim značenjem od Melkisedeka do Isusa, Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, brdo Arafat kraj Meke na kojemu je Muhamed održao posljednju propovijed i dr.)

b) nema potrebe za novim osnivanjem i afirmiranjem kod svakoga novog pokoljenja vjernika.

Osobit je primjer cirkularna pomicanja svetoga mjesta – ujedno i odredišta velikoga hodočašća (Maha Kumbh Mela) pri kojemu se hinduisti ritualno pročišćuju u vodama rijeka Ganges i Godavari. Točno mjesto hodočašćenja određuje se u ciklusima koji ovise o konstelaciji između Sunca, Mjeseca i Jupitera pa se pomiče od Trimbakeshwara (Nashika) preko Haridwara i Prayaga (Allahabada) do Ujjaina. K tome, permanentno značenje za hodočasnike ima Benares (Varanasi), mjesto gdje se, po hinduistima, na Gangesu nastanio bog Šiva.

Metafora o Drugomu i Trećem Rimu kao točkama na koje je prenešena atribucija Rima s teološkoga gledišta nije prihvatljiva jer nema apostolsko uporište. Međutim, činjenica je da su Konstantinopolis (Carigrad, Istanbul) kao Drugi i Moskva kao simbolični Treći Rim svakako važna središta kršćanstva. Dok je Konstantinopolis padom Bizantskoga Carstva 1453. posve izgubio ulogu funkcionalnoga vjerskog središta, ostao mu je fomalni titular sjedišta Ekumenskoga patrijarhata. S druge strane, Moskva je i danas najveće sjedište partikularne nacionalne kršćanske crkve koja okuplja najveći broj pravoslavnih vjernika.

Za razliku od primarnih, sekundarna se sveta mjesta mogu relocirati (npr. Sv. Kuća u kojoj je živjela Bogorodica Marija od Nazareta preko Trsata do Loreta).

Odabrana mjesta postaju sveta najčešće poradi:

a) života i djelovanja istaknutih osoba (Jeruzalem u židovstvu, kršćanstvu i islamu, Meka u islamu, Lumbini u budizmu i dr.); za kršćanstvo su osobito važna mjesta vezana uz Isusov život na Zemlji, od rodnoga Betlehema, Nazareta u kojemu je proveo velik dio života, do Jeruzalema s okolicom u kojemu se nalaze mjesta u kojima su se zbili presudni događaji svečanoga ulaska u grad, muke, smrti i uskrsnuća (primjerice, Getsemanski vrt, bazilika Svetoga groba i dr.)

b) prikazanja (Gospino prikazanje u Lourdu, Fatimi, Guadalupeu i dr.), predaja o boravku svetih osoba (Gospin prolazak uz poluotok Atos, Svetu goru na grčkoj obali Egejskoga mora koji je od tada postao vrt Majke Božje te sjedište brojnih pravoslavnih samostanskih zajednica) i čudotvornih moći slika (ikona) i kipova s prikazima svetih osoba (posebno marijanska svetišta, primjerice u Mariji Bistrici, Kamenitim vratima u Zagrebu i dr.)

c) čuvanja zemnih ostataka ili drugih svetih predmeta (relikvija) svetih osoba (npr. grob Jakova Velikoga u Santiagu de Composteli u Španjolskoj, Hram relikvije Buddhina zuba u Kandyju u Šri Lanci, grob imama Huseina, Alijeva sina, u Karbali u Iraku i dr.); vjerodostojnost mnoštva relikvija koje se štuju u različitim religijama nije uvijek poznata – neke su zacijelo autentične, a druge to nisu (pa tako nije neobično da iste dijelove tijela nekoga sveca posjeduje više svetišta, a da se ne govori o relikvijama duhovnih bića poput anđela i sl.)

d) kontinuiteta lokacije nastala zamjenom starijega kulta, npr.:

• brojni kršćanski sakralni objekti sagrađeni su na mjestima različitih predkršćanskih svetišta /npr. grčkih, rimskih, slavenskih, indijanskih/
• brojne džamije sagrađene su na mjestima crkava (i obrnuto) u prostorima dodira kršćana i muslimana

e) važnosti geografskoga objekta u prostoru, primjerice:

• vrh kao orijentir, simbol nedostižnosti ili pak blizine nebu (npr. Olimp u starih Grka, Adamov vrh ili Samanala u Šri Lanci – sveto mjesto na kojemu je otisak stopala, po vjerovanju muslimana otisnuta je stopa Adama nakon izgona iz raja, po vjerovanju hinduista stopa boga Šive, po vjerovanju budista Buddhina stopa, a po vjerovanju kršćana na tomu je mjestu prilikom svojega boravka u Indiji stopu otisnuo apostol Toma)
• otok na istaknutu geoprometnome položaju (npr. Diomedov kult na Palagruži, odnosno crti transverzalne navigacije Jadranom na relaciji Monte Gargano – Tremiti – Palagruža – rt Ploča).

Neka sveta mjesta su točke okupljanja vjerskih, ali i različitih drugih aktivnosti, a često i središta univerzalnih koncepcija. Za to su možda najbolji primjer Jeruzalem i Meka, što je već spomenuto.

Sveti smjerovi

U vezi sa svetim mjestima su i sveti smjerovi. Sveti smjerovi mogu biti:

a) temelji orijentacije; primjerice, na srednjovjekovnim kartama na ružama vjetrova istok je označavan križem (smjerom Jeruzalema u odnosu na središte Sredozemlja), čak i u slučajevima kada je ruža vjetrova bila prikazana istočnije od Jeruzalema

b) polazišta u svakidašnjoj molitvi; primjerice, prema istoku se muslimani klanjaju tijekom dnevnih molitava, u tome smjeru ne smiju pljuvati i sl.; međutim, kada se muslimani nalaze istočnije od Meke, sveti smjer je zapad

c) polazišta u izgradnji svetih građevina; primjerice:

• prapovijesni Stonehenge u Wessexu položen je tako da među dvama glavnim obrednim monolitima zraka sunca prolazi u trenutku izlaska sunca na dan ljetnoga solsticija
• arhitektonska struktura hramova Maya u Srednjoj Americi prilagođena je smjeru magnetskoga sjevera
• istok kod kršćana i židova kao smjer Jeruzalema (što se kasnije podudarilo s europocentričnim pogledom na svijet jer je Jeruzalem istočno od Europe)
• crkve su tradicionalno građene u pravcu zapad – istok (gdje je bilo moguće), s time da je oltar kod pravoslavnih na zapadu, a kod katolika na istoku; novija arhitektonsko-urbanistička rješenja ne podliježu strogo tim modelima
• u sinagogama je na istoku Aron Kodesh mjesto (kovčeg) u kojemu se čuvaju i na kojemu se čitaju tekstovi Tore
• u džamijama se prema istoku (Meki) nalazi glavna niša (mihrab).

Hodočašće i hodočasnici

Hodočašće je putovanje u sveta mjesta sa svrhom ostvarenja duhovne blizine s izvorištem ili značajnim objektom/predmetom religije. To je osobit oblik putovanja između mjesta stanovanja i svetoga mjesta u koje se hodočasti.

Oblici i motivi hodočašćenja različiti su, a moguće ih je podijeliti u dva osnovna:

• vjerska dužnost (npr. Hajj kod muslimana kao jedan od pet stupova islama, ali jedini koji nije obvezno ispuniti za života ako okolnosti to ne dopuštaju; moguće je angažirati bedela, osobu koja će hodočastiti u ime onoga koji je obvezan to učiniti, ali zbog opravdanih razloga za to nije sposoban)
• slobodna volja, često osobni zavjet (npr. hodočašća kršćana u Svetu Zemlju /Jeruzalem, Nazaret, Betlehem, Hebron i dr./, u Rim, u Santiago de Compostelu, u marijanska svetišta; hodočašća hinduista u brojna sveta mjesta, ponajprije u ona uz svete rijeke među kojima osobito značenje ima spomenuto veliko hodočašćenje rijekama Ganges i Godavari).

Najvažnija sveta mjesta često su odredište mnoštva hodočasnika što rezultira interakcijom hodočasnika i lokalnoga stanovništva te potrebom izgradnje prometne infrastrukture i razvoja uslužnih djelatnosti, posebna prostornoga planiranja i dr.

Hodočašća u kršćanstvu

Uz Svetu Zemlju i Rim globalno su osobito važna marijanska svetišta (Lourdes u Francuskoj, Fatima u Portugalu, Međugorje u Bosni i Hercegovini, Częstochowa u Poljskoj, Guadalupe u Meksiku i dr.) dok je u srednjemu vijeku iznimno značenje imalo i svetište Sv. Jakova u Santiagu de Composteli. Nakon njih slijede nacionalna te regionalna i lokalna svetišta uz koja su povezani mnogi običaji, pučka slavlja, proštenja i sl.

Primjerice, marijansko svetište Lourdes ima oko 15.000 stanovnika, a godišnje ga posjeti oko pet milijuna hodočasnika. Osobito mnoštvo hodočasnika slijeva se u taj francuski grad u vrijeme blagdana Gospe Lurdske (11. veljače). Uz religiozne učinke to za Lourdes ima i izravne pozitivne ekonomske učinke. Podrazumijeva se da je potrebno obazrivo ophođenje s velikim brojem hodočasnika koji apsorbiraju nedovoljnu komunalnu i sigurnosnu infrastrukturu. Za potrebe hodočasnika izgrađeni su brojni hoteli (270), a zanimljivo je da je, s obzirom na gustoću hotela, Lourdes nakon Pariza drugi grad u Francuskoj.

Hodočašća u islamu

Najvažnije odredište svih muslimanskih hodočasnika jest Meka (Makkah), a tom prigodom hodočasnici posjećuju i sveto brdo Arafat te obližnju Minu. Glavno vrijeme hodočašća u Meku, koje obvezno uključuje obilazak Kaabe u središtu Masjid al-Harama (Velike džamije), jest od 8. do 13. dana XII. mjeseca Dhu’l Hijjaha. Tada Meku koja ima oko 1,7 milijuna stanovnika posjeti oko 2 milijuna hodočasnika, dok je godišnje posjeti oko 13 milijuna hodočasnika. Kaaba, smještena u središtu Velike džamije, štovana je i prije islama. Prema muslimanskoj predaji osnovu toga svetišta čini kamen koji je Abrahamu iz raja donio arkanđeo Gabrijel. Radi se o meteoritu pa je posve logična važnost toga svetog objekta budući da se radi o objektu koji je na Zemlju došao s neba (odnosno iz svemira).

Uz Meku muslimani hodočaste i u Medinu te u brojna druga mjesta na kojima se, prema predaji, nalaze tragovi prisutnosti praotaca islama, ponajprije Abrahama, te naravno proroka Muhameda, ali i zemni ostaci Muhamedovih nasljednika. Među tim svetim mjestima treba istaknuti Medinu u kojoj se nalazi džamija Al-Nabavi (Prorokova džamija) s Muhamedovim grobom. Kupola nad stijenom u Jeruzelamu komemorira mjesto gdje je Abraham htio žrtvovati sina u znak bezuvjetne poslušnosti Bogu. Posebno valja istaknuti i značenje džamije u Damasku u kojoj se nalazi grob Ivana Krstitelja. Tu se ostvaruje možda najneposredniji dodir kršćanstva i islama.

Prometno-geografski aspekt hodočašća

Hodočasničke rute podudaraju se, štoviše, isprepliću se s prometnogeografskom mrežom. Hodočasnici se koriste različitim oblicima prometa da bi došli do svetih mjesta. Pri tome su gradovi kao prometna čvorišta često funkcionirali kao vjerski oscilatori koji su apsorbirali, a zatim u prostoru raspršivali religijske silnice.

U mnoštvu primjera prometnih čvorišta koja su bila važna u hodočasničkim mrežama mogu se izdvojiti luke Venecija (kao prijelomna točka na hodočasničkoj ruti prema Svetoj Zemlji) i Jiddah na istočnoj obali Crvenoga mora (glavnoga prihvatilišta za hodočasnike koji pristižu u Meku i Medinu).

Glavne hodočasničke rute i same postaju vjerske osovine duž kojih se oblikuju sekundarna hodočasnička odredišta. Za to su dobri i nama geografski bliski primjeri štovanje Gospe Trsatske i Gospe Loretske te štovanje sv. Šime u Zadru. Štovanje Gospe Loretske i Gospe Trsatske utemeljeno je na predaji o prijenosu Svete kuće iz Nazareta u Trsat (1291.) te potom u konačno odredište Loreto (1294.), gdje je već postojala crkva posvećena sv. Mariji. Trajektorija prijenosa Svete kuće odgovara sredozemnim plovidbenim pravcima s time da je Trsat nelogična točka prijeloma na hrvatskoj obali jer je bio periferno položen u odnosu na uvriježene pravce plovidbe. U Trsatu je predaja o nazaretskoj kući zaživjela tek u 15. st. kada je već afirmirano loretsko marijansko svetište. U Zadru kao mogućoj (i logičnoj) točki u kojoj je došlo do prijeloma trajektorije prijenosa (s obzirom na žive i u prošlosti na brojnim primjerima posvjedočene prekojadranske veze između Zadra i Ankone u čijoj se blizini nalazi Loreto) nije sačuvana predaja o nazočnosti Svete kuće. Međutim, u Zadru je sačuvana jedna druga predaja, a vezana je uz štovanje sv. Šime, svećenika u jeruzalemskom hramu koji je vezan uz blagdan Svijećnice (Lk 2,25–35). Dvije su inačice pripovijesti o prijenosu relikvije sv. Šimuna Pravednika. Prema jednoj relikvije su križari prenijeli u Zadar iz Carigrada 1204., vjerojatno na putovanju prema Veneciji, a možda i dalje prema nepoznatu europskomu odredištu (još 1200. svečev se grob spominje u Carigradu) dok je prema drugoj predaji relikvija dospjela u Zadar nakon stradanja posade mletačkoga broda koji je putovao iz Sirije u Veneciju. Obje se predaje referiraju na trajektoriju prijenosa koja se podudara s istočnojadranskim plovidbenim pravcem. Zadar je, kao slučajna zaustavna točka pri prijenosu svečeva tijela, od 13. st. i sam postao hodočasničko središte štovatelja sv. Šime koje su posjećivali hodočasnici iz cijele Europe. Premda u vjerodostojnost relikvija neki sumnjaju, nedavno ju je prihvatio jeruzalemski pravoslavni patrijarhat čije je visoko izaslanstvo, uz visoke predstavnike Srpske pravoslavne crkve, 2010. preuzelo dio relikvije budući da je svečevo tijelo izvorno bilo sahranjeno u Jeruzalemu. Tim je povodom zadarski nadbiskup Ž. Puljić istaknuo: »Susret u Zadru nadilazi lokalne, nadbiskupijske dimenzije i prostorne granice. U Zadar stiže veliko izaslanstvo. Taj znakoviti liturgijski događaj pokazuje nastojanje katolika i pravoslavnih u jačanju suradnje. Jer povezuje nas isto počelo! Ovo nas vraća na korijene, u Jeruzalem, gdje je Crkva rođena. Vežu nas iste knjige, tradicija, kerigma, liturgija, kao i učiteljstvo zajedničkih prvih sedam Sabora… dok se nismo podijelili.«

Religija kao tvorbeni element kulture

Religija ima istaknutu ulogu u fizionomiji i funkciji prostora, i to kao dinamična sastavnica kulture i života svakoga pojedinca te društvenih zajednica u cjelini te kao element kulturne baštine. Prostorni aspekt kulturne baštine, uz ostalo, jedan je od predmeta istraživanja kulturne geografije – grane geografije koja se bavi proučavanjem ljudskih aktivnosti koje su definirane kao aktivnosti kulture, zatim proučavanjem kulturnih prostora/regija te utjecaja različitih kultura na krajobraz i prirodne resurse. Žarište istraživanja kulturne geografije koja u tomu pogledu korespondira geografiji religija zapravo su uzajamne veze između čovjeka, odnosno društvene zajednice, kao i prirodnoga svijeta koji, uz ostalo, generiraju različite oblike društvenogospodarskoga vrednovanja prostora, a s time i različite kulturne krajobraze. Pri tome se krajobraz promatra kao reprezent određene kulture, ali istodobno i kao njezin sastavni dio u kojemu se prožimaju materijalni i simbolični elementi. Analogno je i s drugim elementima kulturne baštine poput običaja vezanih za dnevni i godišnji ritam života i gospodarskih aktivnosti, jezične baštine, narodne nošnje, običaja vezanih uz ključne trenutke u životu (obredi vjerskih inicijacija, vjenčanja, pogrebni obredi) te uz velike vjerske blagdane, pučke pjesme i plesove i dr. Oni su se tijekom povijesti stratificirali s obzirom na različite prirodno-geografske (osobito klimatske), društvene i ekonomske prilike pri čemu je religija imala osobit utjecaj. Pri tome nije uvijek moguće utvrditi pravilnu slojevitost jer su se kulture, odnosno religije tijekom prošlosti miješale i prožimale.

Otisak religije moguće je utvrditi u:

• kulturnome krajoliku te s tim u vezi graditeljskoj baštini (crkve, džamije, hramovi, groblja i dr.)
• jezičnoj baštini (hagionimi poput Supetar, Stomorica, Sutivan, Rok, Sv. Ivan Zelina i dr.)
• običajima koji se na osobite načine manifestiraju u prostoru (prilikom blagoslova polja, pučkih slavlja i dr.)
• prehrambenim navikama te s tim u vezi razvoju poljoprivrede i agrarnoga krajolika (halal kod muslimana i košer kod židova); primjerice, u krajevima u kojima prevladava islam nema vinograda (osim u bivšim kolonijama gdje su kolonijalne vlasti za svoje potrebe uzgajale vinovu lozu, u nekadašnjoj francuskoj sjevernoj Africi)
• prostornoj identifikaciji, povezanost lokalne zajednice uz jednoga patrona (sv. Genoveva u Parizu, sv. Izidor u Madridu, sv. Marko u Veneciji, sv. Vlaho u Dubrovniku, sv. Duje u Splitu, sv. Eufemija u Rovinju i dr.) ili više patrona (npr. sv. Krševan, sv. Stošija, sv. Šime i sv. Zoilo pa i /sv./ Donat u Zadru).

Brojne materijalne i duhovne sastavnice kulturne baštine dragocjeno su svjedočanstvo suživota čovjeka i prirode, a prema tome i spomenici koji nadilaze prozaičnu estetiku. Može ih se s pravom smatrati znakovima koji markiraju društvene i gospodarske procese i uzajamne veze između pojedinih prostornih struktura pri čemu je religija imala veliko, a ponegdje i presudno značenje. Međutim, sukladno prevladavajućim procesima globalizacije, sekularizacije, pa i posvemašnje materijalizacije društva kulturna baština s brojnim vjerskim elementima izložena je zanemarivanju, a u beskompromisnim društvima u kojima sve počiva na financijama i gdje je sve prožeto različitim ekonomskim interesnim sferama duhovne se vrijednosti relativiziraju. Vjerske su tradicije izložene banaliziranju i komercijalizaciji (poput konzumerizma vezana uz Božić, Valentinovo i sl.), propadanju i zaboravu. Postoji dakle opasnost duhovnoga siromašenja čovječanstva. Stoga je potrebno religije poznavati, uvažavati i pridavati im primjereno mjesto u svakidašnjemu životu pojedinaca, ali i odgovarajući respekt u zajednicama u kojima se vjera prakticira. Bitan preduvjet za to jest taktilan odnos među samim religijama te dijalog među onima koji vjeruju te onih koji se izjašnjavaju kao ateisti i agnostici.

LITERATURA

Braudel; F. (1990.): Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb.

Henkel, R: (2005.): Geography of Religion – Rediscovering a Subdiscipline, Hrvatski geografski glasnik, 67 (1): 5–25

Knott, K. (2005.): The location of religion: a spatial analysis, Equinox Publishing Ltd., Sheffield.

Kong, L. (1990.): Geography and religion: trends and prospects, Progress in Human Geography 14 (3): 355–371.

Kong, L. (2010.): Global shifts, theretical shifts: Changing geographies of religion, Progress in Human Geography, 34 (6): 755–776.

Park, C. (1994.): Sacred Worlds – An Introduction to geography and religion, Routledge, London.

Park, C. (2004.): Religion and geography, u: Hinnells, J. (ed), Routledge Companion to the Study of Religion, Routledge, London: 1–29.

Religije svijeta – Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.