Herman Hesse

Prvi pisac među čijim dijelima M. Ferguson pronalazi New ageu svojstvene ideje jest njemački književnik i nobelovac Herman Hesse (1877.-1962.), veliki zaljubljenik u Daleki Istok. Hesse je govorio o „vječnom nagnuću ljudskoga duha Istoku, kući iz koje je potekao“.[1] U njegovim djelima M. Ferguson raspoznaje sredstvo širenja ideje o „Nadljudima“:  „Ideja širenja mentalnih moći našla je svoj izričaj u literaturi. U pripovijedanju Hermana Hessea često se pojavljuju ‘novi’ ljudi, obdareni neuobičajenom senzibilnošću.“[2] Hesse potječe iz tradicionalno snažne vjerske obitelji. Započeo je teološki studij ali napušta teologiju, u želji da se oslobodi utjecaja institucionalne religije na svoj duhovni život, i radi kao bravarski i knjižničarski pomoćnik u Tübingenu i Baselu. Kasnije, kao književnik, bio je pod utjecajem Helderlina, Freuda, Nietzschea i Dostojevskog. Putovanje u Indiju 1911. godine snažno je utjecalo na njegova nomadska razmišljanja. Duboki duhovni nemir u njemu uzrokovao je rat 1914. godine: „Jer me je majka rodila, kriv sam, osuđen da živim, dužnost mi je da pripadam jednoj državi, da postanem vojnik, da ubijam, da plaćam porez za naoružanje“[3]. Svoj nespokoj izrazio je osobito u romanima Demian (1919.) i Siddhartha (1922.). U romanu Demian (1925.), koji je postigao nevjerojatan uspjeh, Hesse opisuje bratstvo žena i muškaraca koji su otkrili da posjeduju parapsihološke moći i međusobnu nevidljivu povezanost. „Nismo bili odvojeni od većine ljudi nekom granicom“, govori pripovjedač, „nego drugim načinom gledanja.“ Oni su prototip drugačijeg stila života – smatra Ferguson.

Hesse pokušava kroz priču nadahnutu boravkom u Indiji riješiti proturječnosti s kojima se sukobljavala njegova duša „da još jednom i još mnogo puta prođem kroz pakao svog unutrašnjeg bića“[4]. Ista težnja još više je razvidna u romanima Stepski vuk (1927.) koji predstavlja svojevrstan psihoanalitički dnevnik, te Narcis i Zlatousti (1930.), svojevrsna sinteza ili pokušaj integriranja različitih svjetonazora Narcisa (redovnika i učenjaka) okrenutog isključivo duhovnom, i Zlatoustog (umjetnika) koji svojim stvaralaštvom želi ovjekovječiti svjetovno i slaviti Boga kroz vidljivo. Hesseovim najznačajnijim romanom smatra se Igra staklenim perlama (1943.) u kojemu Hesse, dok čitav svijet bukti u ratu, pokušava stvoriti neku vrstu sinteze filozofije Istoka i Zapada. Likovi spomenutog romana, superiorni ljudi, povukavši se u jedan kutak zemlje u koji ne dopire buka svijeta (fuga mundi), trude se sažeti sva otkrića ljudskog duha u neku vrstu simboličke algebre. Godine 1946. Hesse je primio Nobelovu nagradu za književnost.[5] Hesse će za New age ostati neiscrpnim vrelom inspiracije, kako nomadskim životom tako i vlastitom filozofijom života predstavljenom kroz romane, koji sadrže elemente od astrologije i Vodenjaka[6], preko istočnjačke filozofije (reinkarnacija),[7] do raskida s tradicijom: „Religija, domovina, obitelj i država nisu za mene imale nikakve vrijednosti i nimalo me se više nisu ticale, gadilo mi se od samoisticanja znanosti, raznih esnafa i umjetnosti…“[8]

Za razliku od klasične beletristike New agea, romani Hermana Hessea ipak odišu izazovnošću misli prvorazrednog književnika za kojega je žaliti što je završio u duhovnom nomadizmu.

Stepski vuk, u istoimenom romanu Hermana Hessea, kao i galeb Jonathan Livingston u istoimenom romanu Richarda Bacha, metafore su duše koja prezire površnost i traga za „onim višim“, duhovnim, pravim visinama, što se, prema istima (autorima New agea), ne može pronaći u institucionalnim religijama niti postojećem društvenom uređenju, koje oni sve redom preziru, nego je sakriveno u Kozmosu, najljepšoj knjizi svih vremena ikada napisanoj, jednako makrokozmosu kao i mikrokozmosu, zapostavljenoj prirodnoj objavi, koju oni iščitavaju i dekodiraju. U tim okvirima treba iščitavati autore New agea. Jer ne priznaju nikakvu transcendentalnu objavu, izuzev vodstva intuicije („Intuicija je autocesta po kojoj jure anđeli“[9]), ne vežu ih nikakve moralne norme, pa njihov let u gornje predijele može sadržavati i razuzdanost donjih predjela jednako kao i askezu, što je iz njihovih romana i više nego razvidno

Završit ćemo jednim citatom iz Siddharthe koji istovremeno sadrži kritiku općerasprostranjenih newageovskih tehnika ali i potvrdu da Hesse izbavljenje nalazi u „nebiću“, depersonaliziranom bitku, što odgovara njegovom opredjeljenju za istočnjačku filozofiju:

„Što je meditacija? Što je napuštanje svoga tijela? Što je post? Što je zadržavanje daha? To je bijeg od svoga ja, kratkotrajno izbavljenje od patnji vlastitog bića, prolazni zanos da se zaborave boli i besmislenost života. To je bijeg i isti kratkotrajni zaborav koji nalazi i gonič volova, kada u svratištu popije nekoliko šalica pirinčanog vina ili prevrelog kokosovog mlijeka. Tada on više nije svjestan svoga bića, ne osjeća bol života već nalazi kratkotrajni zanos. Utonuvši u san nad šalicom pirinčanog vina on nalazi ono isto što Siddhartha i Govinda, kad nakon dugih vježbi umaknu svom tijelu, kad borave u nebiću. Tako je to, o Govindo.“[10]