Molitva za novo, ljudsko srce
i novi, božji svijet

Stjepan LICE[1. Diplomirani pravnik, angažirani vjernik laik, publicist i pisac duhovne literature, bivši nacionalni ministar OFS-a i bivši pomoćnik ministra prosvjete.]

Ivan Pavao II. je svoju prvu misu na Trgu svetoga Petra u Rimu 22. listopada 1978., neposredno nakon izbora za papu, započeo riječima: »Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo on to zna!«

Svega dva tjedna potom, 5. studenoga 1978., hodočastio je u Asiz, na grob svetoga Franje gdje je izmolio molitvu otada poznatu pod naslovom »Molitva svetome Franji za novo došašće«:

»Sveti Franjo Asiški! Ti si tako približio Krista svojemu vremenu: pomozi mi približiti Krista mojemu vremenu, ovomu vremenu tako teškom i kritičnom. Ovo vrijeme s najvećom tjeskobom očekuje Krista, iako mnogi ljudi našega doba za nj ne mare. Približavamo se godini dvijetisućitoj nakon Krista. Možda će to vrijeme biti pripravnije za preporod u Kristu, za novo došašće. Euharistijskom molitvom svaki dan izražavamo svoje iščekivanje: iščekujemo njega, jedinoga našega Spasitelja i Otkupitelja, njega koji je punina povijesti svakoga čovjeka i svega čovječanstva.

Pomozi nam, sveti Franjo Asiški, da približimo Krista Crkvi i svijetu današnjice! Ti si u svojemu srcu nosio sve prilike i neprilike svojih suvremenika: pomozi da nam srce bude blisko Srcu Otkupiteljevu, da prigrlimo nevolje ljudi našega doba, da prigrlimo teške socijalne, ekonomske i političke probleme, probleme suvremene kulture i uljudbe, sve trpljenje suvremenoga čovjeka – njegove sumnje, njegova nijekanja, njegova lutanja, njegove napetosti, njegove komplekse, njegove nemire…

Pomozi nam da umijemo sve to prevesti u jednostavan i plodonosan jezik evanđelja. Pomozi nam da sve rješavamo po evanđeoskome ključu te da Krist i za našega suvremenog čovjeka postane ‘Put – Istina – Život’.

To te, sveti sine Crkve, sine Italije, moli papa Ivan Pavao II., sin Poljske. I nada se da ga nećeš odbiti, da ćeš mu pomoći. Bio si uvijek dobar i uvijek si htio pomoći svima koji su te zazvali.«

Jednako i na Trgu svetoga Petra u Rimu i na grobu svetoga Franje u Asizu, Ivan Pavao II. jednostavnim je i hrabrim pokretom zatvorio vrata strahu te otvorio vrata svojoj službi Bogu i čovjeku i u svemu dobrome pošao ususret ljudima svojega i našega vremena.

Nedugo potom, već nakon devet godina papinske službe, jasnoća i hrabrost njegove evanđeoske službe potvrđena je pozivom predstavnicima velikih svjetskih religija da se u Asizu – gradu brata Franje – okupe na molitvu za mir. Da mole jedni uz druge i jedni za druge. Za mir u ljudima i među ljudima.

Zadivljujuće je kako se Ivan Pavao II. ophodio s pripadnicima drugih vjerskih zajednica, odnosno religija. Čvrst u svojoj vjeri, u svemu oslonjen na Boga Isusa Krista, poput svetoga Franje Asiškoga i on je bez osobita uznemiravanja išao ususret drugima i drukčijima. Bio je svjestan da mu je ovdje na Zemlji povjereno da bude Božji službenik i bio je to čitava i otvorena srca.

Strahovi koje su mu isticali neskloni takvu molitvenome okupljanju nisu ga obeshrabrili. Na njegov proročki poziv uslijedio je jednako tako proročki odziv mnogih ljudi koji vjeruju u jednoga Boga, Oca svih ljudi, mnogih ljudi dobre volje.

Vjerujem da još nismo svjesni značenja – upravo kozmičkoga  značenja – događaja u Asizu 27. listopada 1986. godine i svega što je taj događaj pokrenuo.

Duh Asiza preobilno premašuje svaku ljudsku logiku i upućuje na Božju logiku, na logiku bratstva i suživota, na logiku sućuti i ljubavi, na logiku strahopoštovanja prema životu i pred Božjom prisutnošću.

Svi koji se prepoznajemo blagoslovljeni i poneseni duhom Asiza dionici smo osobita poslanja, bratskoga i sestrinskoga poslanja u ovomu svijetu. Na svima nama je odgovornost – pred Bogom i ljudima – da duh Asiza postane naša zbilja, zbilja ovoga svijeta.

Svi smo pozvani da molimo i volimo – da se naša molitva i ljubav stope u jedno: u novo, ljudsko srce svakoga od nas i – po tome – u novi, Božji svijet. Vjerujem da smo svi, zahvaćeni duhom Asiza, svjesni, duboko svjesni da smo dostojni dara života samo ako se – jednako i u svojim svagdanima i u povjerenim nam obvezama – istinski zauzimamo za bratski svijet.

Pozvani smo da budemo jedni uz druge i jedni za druge. Da, vjerni duhu svojih religijskih tradicija, molimo jedni uz druge i jedni za druge. I očitujemo svoju volju da, u svim životnim okolnostima, zajednički nastojimo oko mira i dobra u ovomu svijetu.

Hvaljen budi, Gospodine naš, po svoj braći i sestrama koji vjeruju u tebe i po svoj braći i sestrama koji te nisu upoznali!

Hvaljen budi, Gospodine naš, po svoj braći i sestrama koji se po svojoj savjesti zauzimaju za mir i nastoje činiti dobro!

Hvaljen budi, Gospodine naš, po svim bićima i stvorovima tvojim, po svoj djeci tvoje ljubavi!

Hvalimo i blagoslivljajmo Gospodina našega,

zahvaljujmo njemu, služimo njemu svi u poniznosti velikoj.

Gospodin nam dao mir!

Mirom Gospodnjim darivali jedni druge i sva bića pod nebom! Živjeli u Gospodnjemu zagrljaju i svojim životom grlili Gospodina!