Apostol Isusa Krista
NOVOSEL LORENS
Crkva se raduje svakom čovjeku koji na svome životnom putu sretne Isusa Krista, obrati se, što je djelo milosti Božje, i počne živjeti vjeru na osoban način, svjedočeći drugima da je Isus živ, postane im misionar, apostol. Zreo u svojoj vjeri jest onaj kršćanin koji postane misionar, svjedok, apostol Isusa Krista. Dječja bolest mnogih novoobraćenika, međutim, jest uvjerenje da su tim prvim (obično snažnim) iskustvom “obraćenja” automatski postali zreli u vjeri, primili “pomazanje odozgo”, da mogu biti neposredni apostoli Isusa Krista, da primaju direktnu objavu, kao da povijest kršćanstva započinje tek s njima. Kao što su, prije “obraćenja”, živjeli “po svoju”, ne obazirući se ni na čije opomene, poticaje, navještaje, istu pogrešku čine i nakon “obraćenja”, zapostavljajući iskustvo Crkve staro dvije tisuće godina, apostolsko naslijeđe prije njih, mukotrpno razvijano teološko znanje, nesvjesni da je i Biblija koju drže u rukama plod duge crkvene tradicije koja ju je kroz pokoljenja prenosila, odredila njezin kanon, tumačila, prevodila i čuvala. U tom kontekstu treba promatrati pojavu Lorensa Novosela, neofita koji, poput brojnih suvremenih nomada, u odnosu na Crkve želi ostati “nesvrstan”, “slobodni strijelac”, odijeljen od njihovih institucija i hijerarhijskog ustrojstva. Nalik je čovjeku koji bi se želio baviti medicinom, ali bez teološkog studija, bez medicinske prakse, pa i bez bolnica. Bez ikakve teološke naobrazbe, Novosel je sam sebi norma, bez pripadnosti i podložnosti ikome, nikome ne dajući za pravo da prosuđuje autentičnost njegovog iskustva ili pravovjernost njegovog učenja, referirajući se isključivo na božanski autoritet kojemu se, dakako, ništa i nitko ne smiju pretpostaviti. Sebe predstavlja apostolom Isusa Krista, Bibliju kao kriterij, a već u njoj stoji zapisano da je Isus sagradio Crkvu na Petru, stijeni, i da je njemu povjerio vlast upravljanja. Samodostatnost je, u povijesti kršćanstva, redovito utirala put rađanju nove sekte. Potencijalnu opasnost, međutim, predstavljaju Novoselova lakonska tumačenja Isusovih iscjeljenja i teatralna demonstracija istih.
Na prvi pogled Lorens Novosel se pričinja kao protestantski evangelikalac, ili pentekostalac ali je, de facto, više neognostik koji zastupa modalističko krivovjerje koje poistovjećuje Isusa s Ocem-Jehovom, a Sveti Duh je, po Novoselu, samo manifestacija Isusova djelovanja.
Izvori na koje se Novosel referira vrlo su kontroverzni. Od Emanuela Swedenborga (1688.-1772.), promotora “ezoterijskog kršćanstva” i “duhovnog tumačenja Biblije” do Jakoba Lorbera (1800.-1864.) koji je pisao duhovne traktate po „unutarnjem glasu“ a čije knjige je osudio Prvi vatikanski sabor. Na istom su tragu i privatne objave misteriozne Gonde Lorber koja je za Novosela neprikosnoveni autoritet, pri čemu se često referira na gnosticima omiljenu rečenicu iz evanđelja koja kaže da je “kraljevstvo Božje u nama” (http://www.akademijavjecnogproljeca.org).
Impresioniran vlastitim otkrićem duhovnog svijeta kojega je donedavno zanemarivao, Lorens Novosel pridružio se struji “nesvrstanih” karizmatika, ili duhovnih nomada, koji su postali sami sebi norma, kao što su bili Emanuel Swedenborg, Jakob i Gonda Lorber, u novije vrijeme Marija Wittek (utemeljiteljica sekte “Univerzalni život”), Donald Walsh poznat po “kanaliziranim” objavama tiskanim pod naslovom Razgovor s Bogom, Mirtinih bilješki (koje je primateljica najprije pripisivala Majci Božjoj, potom ih se odrekla kao đavolskih obmana), itd. Potrebu “novih objava” Novosel opravdava stavom da se prava Božja objava u međuvremenu izgubila, iskrivila, ili onečistila. Novosel se predstavlja kao kanal “Čiste Istine”. Zagovara neposredni odnos s Bogom, bez hijerarhijske Crkve, duhovnost lišenu institucija, što je zahtjev New agea i “ezoterijskog kršćanstva” koje ga je iznjedrilo.
Bezazlenost i entuzijazam “Apostola Isusa Krista” (Lorensa Novosela) ne smije zbuniti ozbiljne kršćane. Kao što ne bi dopustili da im mozak ili srce operira mladi mehaničar pun entuzijazma, a bez ikakvog medicinskog znanja i iskustva, pa makar on bio i sin najuglednijeg kirurga u državi, tako i za duhovnog vođu nije prikladan novoobraćeni karizmatik bez ekleziološkog identiteta. Čak i veliki sv. Pavao, makar mu se Krist objavio, najprije je proveo tri godine u pustinji, dajući se poučiti, nakon čega se obraća Crkvi na čelu sa sv. Petrom (Kefom): “Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana” (Gal 1, 17). Svoje učenje sv. Pavao podvrgava sudu Crkve, makar je i sam primio objavu Božju: “Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud” (Gal 2,2). Sud Crkve kriterij je autentičnosti objave. Pred smrt sv. Pavao upozorava kršćane: “Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.” (Dj 20, 29-31)”
Jednom zgodom Blaise Pascal rekao je da samo dvije vrste ljudi zaslužuju da ih se smatra mudrima. Prvi su oni koji su Boga upoznali i svim mu srcem služe. Drugi su oni koji ga još nisu upoznali, ali ga svim srcem traže. Lorenc Novosel je na putu iskrenog bogotraženja. U zastranjenja su upadali i veliki geniji, poput sv. Augustina, ali ako je strast za istinom iskrena i dovoljno snažna, te ako se ne ispriječi taština, dječja bolest mnogih novoobraćenika, istina će zasjati u svom svome sjaju.
Josip Blažević
Naruči knjigu