Paulo Coelho

Danas je malo kome potrebno posebno predstavljati Paula Coelha Brazilskog New age pisca i maga koji je, po drugi puta, Hrvatsku posjetio u veljači 2000-te godine i bio osobno primljen od ondašnjeg premijera Ivice Račana.[1] Rođen je 1947. godine u Rio de Janeirou. Pohađao je vjersku školu kod Isusovaca. Zbog introvertiranosti roditelji ga od sedamnaeste do dvadesete godine drže u umobolnici, iz koje je bježao tri puta. Započeo je studij prava, ubrzo odustao, da bi se okrenuo putovanjima po Južnoj Americi, sjevernoj Africi, Meksiku i Europi. Priključio se hippy pokretu i konzumiranju droga. Zbog određenih pjesama koje je napisao po povratku u Brazil bio je 1974. godine uhapšen i mučen kao državni neprijatelj. Prevrat u njegovom životu predstavljalo je sudjelovanje u srednjovjekovnom hodočašću u Santiago de Compostela u Španjolskoj.

Coelhovih 26 napisanih knjiga prevedeno je na 67 jezika u preko 150 zemalja i prodano u preko sto milijuna primjeraka. Prvu knjigu objavio je 1982. godine pod naslovom Arquivos do Inferno (Arhivi iz pakla) sa zapaženim uspjehom. Drugom knjigom 1985. godine O Manual Prático do Vampirismo (Praktični priručnik vampirizma) bio je vidno nezadovoljan i pokušao ju povući s tržišta. Po povratku s hodočašća iz Santiaga godine 1986. piše knjigu O Diário de um Mago (Dnevnik jednog maga). Godine 1987. izdaje glasovito djelo Alkemičar u nakladi od samo 900 primjeraka a prodat će se u nakladi od 65 milijuna primjeraka i biti prevedeno na 67 jezika. Upisano je u Ginisovu knjigu rekorda kao jedinstvena knjiga živog pisca koja je prevedena na najviše jezika na svijetu. Ona će postati glasovita tek nakon Coelhove knjige Brida 1990. godine. Njegova knjiga Đavo i gospođica Prym istovremeno je publicirana, u listopadu 2000. godine, u Brazilu, Portugalu i Italiji. Od njegovih 26 objavljenih naslova, najprodavanija mu je Alkemičar koja mu je donijela i svjetsku slavu kao i bogatstvo o kojemu ni sanjati nije mogao. Od autorskih prihoda svake godine izdvaja 300 000 dolara u korist institucije koju je sam osnovao a na čijem se čelu nalazi njegova četvrta žena Cristina. Na vrhuncu svoje slave Coelho se odvažio i na korak dalje. U “ispovjedaonici” Juana Ariasa: Paulo Coelho. Ispovijesti hodočasnika[2] Coelho je potpuno razgolitio svoju dušu. Dakako, ne iz motiva koji su na to nagnali sv. Augustina. Coelhove “ispovijesti” publicirane 1999. u Barcelloni, na talijanskom su tiskane u ožujku 2000. godine i istog mjeseca doživjele dva izdanja. Kultni pisac – kako ga mediji nazivaju – dobro je procijenio bilo svoga vremena. Čini se da konzumistički naraštaj zazire od visokih ideala i priklanja se duhovnosti koja bi više bila po njegovoj mjeri: “nesputana” moralnim načelima i religioznim dogmama. U svjetlu Coelhovih “ispovijesti” i kontekstu njegovih romana željeli bi, ukratko, potvrditi Ariasovu konstataciju da su se u procijeni Coelhovih djela njegovi kritičari ne malo prevarili. Paulo Coelho je više od običnog (romano)pisca što njegovi kritičari nisu dokučili. On je eklektik i emblematik čije knjige nisu samo čista fikcija, plod imaginacije, iako ih većina konzumira kao neki “self-sedativ”. Na slijedećem primjeru ćemo pojasniti što zapravo želimo reći?

Možda još ima čitatelja koji ne znaju da osam “Blaženstva” nisu plod nekakvih Isusovih doumljivanja ili spekulacija. Isus, Dijete Bezgrešne Majke Marije i prečistog Zaručnika sv. Josipa, naviještao je ono što je u svetoj Nazaretskoj obitelji već bilo ostvareno u punini. Onaj koji ih je navijestio prvi ih je ispunio i sebe (p)ostavio kao uzor. Njegove su riječi odraz njegova božanskog života.

Primijenjeno na Coelha, želimo istaknuti kako su Coelhova djela odraz njegovog kontroverznog shvaćanja svijeta i života. Evo za to i nekoliko dokaza.

Crkva. Pažljivom čitatelju Coelhovih romana teško će promaknuti nevjerojatna, pa makar i samo indirektna, odioznost prema Katoličkoj Crkvi. Razlog tome nalazimo u Coelhovim “ispovijestima”. Naime, njega su roditelji, da bi ga disciplinirali, protiv njegove volje, poslali u isusovački koledž. Rezultat boravka u koledžu je bio taj da je Coelho stekao disciplinu (radi čega su ga roditelji i poslali) ali je izgubio vjeru.[3] Počeo je čitati Karla Marxa i dijaboličku literaturu. Njegova osobna negativna iskustva u odnosu na Crkvu odražavaju se kroz sva njegova djela.

Brojka tri. Coelhovo geslo da sve što se čovjeku u životu dogodi jednom ne mora značiti da će mu se ikada više dogoditi, a ono što se dogodi dva puta, sigurno će mu se dogoditi i treći puta, također je odraz njegovog vlastitog iskustva. Tri puta je bio u zatvoru, tri puta u ludnici, tri puta imao homoseksualne odnose, tri puta se ženio (sada živi u četvrtom braku)…

Umobolnica. Radnja romana Veronika je odlučila umrijeti odvija se u Sloveniji i sadrži Coelhova vlastita iskustva iz vremena boravka na psihijatriji.[4]

Ženski elementi. U Coelhovim “ispovijestima”, J. Arias ističe kako je nemoguće upoznati Coelhovu osobnost bez pregleda “ženskih elemenata” prisutnih u njegovom životu i literarnom opusu. U Coelhovom životu, žena je zauzimala, i ne prestaje zauzimati, istaknuto mjesto. Njegove dvije knjige, Brida i Veronika je odlučila umrijeti nose imena žena, dok u ostalim njegovim knjigama, ženske osobine igraju značajnu ulogu. Možda je najjače ženske elemente izrazio u romanu Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala kojeg je Coelho napisao kao da je on bio žena. Coelho će reći kako je žena u njegovom životu, žena koja živi u njemu, jer mu je dano da se istodobno osjeća kao muškarac i kao žena.[5] (Prva žena, skoro djevojčica, koja je došla u njegov život, prema vlastitom kazivanju, bila je šesnaestogodišnja plavuša Fabiola o kojoj je ovisio ekonomski, koja se za njega velikodušno žrtvovala, a on ju je na kraju iznevjerio. Toga se spominje s velikim sramom, iako je, puno kasnije, stvar ipak izgladio. Njemu je tada bilo istom osamnaest godina. Druga njegova žena s kojom je u 21. godini sklopio i prvi brak, bila je tridesettrogodišnja jugoslavenka Vera. Njegov drugi brak bio je s “ženom bez imena” kako sam apostrofira. Naime, za vrijeme torture kojoj je bio izložen zajedno sa svojom drugom ženom, u jednom trenutku su se našli skupa u istoj sobi iako prekrivenih glava. Ona ga je prepoznala po glasu i pitala da se odazove no, od straha, on je ostao nijem kao mumija. Kad su se sreli, po izlasku iz mjesta torture, ona ga je zamolila samo za jednu stvar: da više nikada ne izgovori njezino ime. Coelho je uslišao njezinu molbu. Svaki put kada ju mora spomenuti oslovljava je “ženom bez imena”. S trećom je sklopio brak u svojoj 29. godini, dok je njoj bilo devetnaest, a četvrti s Cristinom uz napomenu: “Danas su žene svake minute prisutne u mome životu” (što njegovoj posljednjoj ženi, čini se, ne smeta). Kroz ženske naočale Coelhu se i Bog pričinio kao žena.

Duša Svijeta. Pojam “Duša Svijeta” koji je toliko rabljen kod Coelha, zapravo je identičan teozofskoj akasha kronici ili “kolektivno nesvjesnom” kod C. G. Junga.[6] Možda je manji broj čitatelja upućen da je Jung komunicirao sa svojim tzv. “kolektivno nesvjesnim” iz kojeg su izranjala razna bića, među kojima i Filemon, o kojemu Jung piše:

“Filemon, kao i drugi likovi mojih vizija, jasno mi je dao osjetiti da u psihi ima i stvari koje ja ne proizvodim, nego se same javljaju i imaju vlastiti život. Filemon predstavlja silu koja nisam ja. U vizijama sam s njim razgovarao i on mi je govorio stvari kojih nisam bio svjestan. Veoma sam dobro shvatio da je to govorio on, a ne ja…”[7]

Sve što je Jung radio i govorio, svoje objašnjenje ima u njegovim susretima s onostranim bićima posredstvom transa. Riječi su posrednici duha, i nije svejedno koji duh iza njih stoji, na što upozorava i sam Jung:

“Danas nitko ne obraća pažnju na ono što stoji iza riječi, na ideje koje su u njihovoj osnovi. A ipak, ideja je jedina realnost. Cijeli moj rad je zapravo davanje novih imena tim idejama, tim realnostima. Pogledajmo, na primjer, riječ “nesvjesno”. Baš sam pročitao knjigu kineskog Zen-budiste. I izgleda mi da mi govorimo o istoj stvari i da je jedina razlika među nama što smo istu realnost nazvali različitim imenom. Na ovaj način uporaba riječi “nesvjesno” nije ono što je važno; važna je ideja koja leži iza riječi.”[8]

U svjetlu upravo iznesenoga vratimo se Coelhovoj “Duši Svijeta”. Koja “ideja” leži iza “Duše Svijeta” otkriva nam on sam u svojim “ispovijestima” potvrđujući kako komunicira s “Dušom Svijeta” posredstvom “jezika simbola” odnosno, “abecede” koju je sam izumio, uz to se otvoreno deklarirajući još i magom: “Ja sam i mag, to je slučaj sa svakim tko se razumije u jezik okultnog vezan uz stvari koje se tiču potrage za vlastitom sudbinom.” A Coelho je, doista, imao prilike ispeći i pravi magijski zanat. Naime, uz razne sekte kojima je pripadao, mantre, joge i meditacije koje je prakticirao, drogu koju je konzumirao, Coelho je neko vrijeme (oko dvije godine) proveo i u tajnoj sotonskoj sekti u kojoj se susreo sa crnom magijom i raznim oblicima perverzije. Progonile su ga razne more, buka nepoznatog podrijetla, neobičan dim ispunjao je njegovu kuću. To će on sam sažeto opisati: “Prisutnost zla bijaše nešto vidljivo i opipljivo. Bijaše kao da mi zlo govori: ‘Zvali ste me pa sam i došao'”. Bilo je to vrijeme dok se bavio glazbom te je i svoju glazbu stavio u službu spomenute sotonske sekte. Dakle, očito je da “Duša Svijeta” u Coelhovom opusu nije tek literarna fikcija, nego odraz jednog magijskog, pa čak i spiritističkog svjetonazora.

Jezik znamenja.  Čitanje “znamenja” zapisanih u svijetu drevno je obilježje šamana. Coelho i u svome privatnom životu pozorno osmatra i pokušava dešifrirati “jezik znamenja” koji je u literaturi New agea, često puta, identičan s intuicijom. Svaku svoju novu knjigu piše tek kad u sijećnju neparne godine pronađe bijelo pero. Ne zaboravimo, nadalje, toliku okultnu literaturu koja nudi čitanje “jezika znamenja”, “buđenje sposobnosti” kontaktiranja s “duhovima Prirode” kao i privođenje povratku “intuiciji” što ga u Zagrebu vodi Suzana Hetrich ili seminara “SP” (skrivene poruke, skrivena značenja) što ga održava A. P. Kezele^[9] koji se priziva upravo na Coelhove riječi: “…Moraš slijediti znamenja. Bog je u svijetu zapisao put koji svaki čovjek mora slijediti. Valja samo čitati što je zapisao tebi.” Na pozivu za seminar piše: “Govorite li jezikom prirode? Čujete li njezine skrivene poruke i razumijete li njihova skrivena značenja? Sudjelovanje na SP seminaru omogućit će vam da shvatite duboku međupovezanost pojedinca i prirode. Također svladat ćete praktične postupke tumačenja znakova i poruka te metode ‘razgovora s prirodom'”. Na sličnoj razini su i romani J. Redfielda koji završavaju praktičnim priručnikom, kao i Coelhova Priručnikom za ratnika svjetlosti. Na isti način se skupljaju sljedbenici C. Castanede kako bi primjenjivali njegova učenja u vlastitom životu. Niti engleski, niti esperanto, prema New ageu, neće biti jezik budućnosti. Jezik New agea je “jezik simbola” ili „Jezik znamenja“.

Hermetizam. Dok nas hermetizam u današnjem vremenu nemilosrdno šamara, kršćanski svijet o njemu zna nevjerojatno malo. Razmotrimo ovaj pojam kod Coelha. Osim alkemije, koju je Coelho popularizirao kao i Jung, Coelho u svome romanu Alkemičar put “(samo)ostvarenja” i postizanja sreće pokazuje u pravcu egipatskih piramida. Tamo se nalazi “smaragdna ploča” koja se pripisuje staroegipatskom bogu Tothu, kojega se smatralo pokretačem i zaštitnikom pismenosti, umjetnosti i znanosti. Grci su ga identificirali s Hermesom Trismegidosom i prenosili su njegovo učenje kao tajno učenje od učitelja na učenika. Među osobito istaknutim učenjima koja mu se pripisuju, važnu ulogu igrala je i alkemija. Coelho Hermesa Trismegidosa identificira sa starozavjetnim kraljem Melkisedekom. Na toj hermetičkoj ploči, kaže legenda, zapisana je sva mudrost iz koje su se kasnije razvile razne religije i filozofije, jer su ljudi njezin sadržaj “iskomplicirali”. Jedinstvo čovječanstva i religija, prema Coeklhu, može se ponovno ostvariti povratkom na izvore – hermetizam! Zbog populariziranja ove ideje UNESCO je Coelhov savjetnik za međunarodni dijalog i zbližavatelj različitih kultura.[10]

Nominalni katolik. Paulo Coelho se u medijima deklarira kao katolik i tvrdi da pripada katoličkom Redu RAM (Regnum Agnus Mundi, odnosno, Rigor, Amor, Misericordia), španjolskom katoličkom ezoterijskom društvu koje je osnovano 1492. godine a u koje ga je inicirao jedan poslovan Nizozemac s kojim se slučajno sreo na kavi u Amsterdamu 1970. godine. Riječ je o ezoterijsko-okultnom inicijacijskom društvu koje nema nikakve veze s Katoličkom crkvom, nego prenosi inicijacijski put individualne potrage za srećom kroz jezik simbola. Coelho je i za „Jutarnji list“ izjavio da on jest katolik ali da odgovore ne traži u katoličkoj vjeri. Ovakav katolicizam mogao bi se usporediti s brakom u kojemu bi jedan bračni drug svoje predanje ostvarivao izvan braka. Vjernost Bogu je brak kojega treba brižljivo njegovati i čuvati od nevjere i idolopoklonstva. Već i iz do sada iznesenoga jasno je da Coelhov opus odražava njegov duhovni svjetonazor koji je de facto magijski i antikršćanski. Nemoguće je literarnom formom opravdati prizor iz Coelhovog romana Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, kojega ovdje ne možemo zaobići. Sjemeništarac Katoličke crkve razgovarajući s jednom djevojkom o Blaženoj Djevici Mariji, prema Coelhovoj priči, kaže za Bezgrešnu:

„Imala je još djece. Biblija kaže da je Isus imao još dvojicu braće. Djevičanstvo u Isusovom životu ima drugi smisao: Marija je začetnica nove ere milosti. Od toga počinje druga etapa. Ona je kozmička zaručnica, Zemlja – koja se otvara prema nebu i daje oploditi. U tom času, zahvaljujući njezinoj hrabrosti da prihvati vlastitu sudbinu, ona omogućuje da Bog siđe na Zemlju. I preobražava se u Veliku Majku. (…) Ona je žensko lice Boga. Ona ima svoje vlastito božanstvo.“[11]

Bez namjere da čitatelju interpretiramo aluzije na alkemijsku simboliku Sunca koje, svojim odlaskom u postelju (zalaskom) oplođuje Majku Zemlju, ograničit ćemo se na samu srž. Nakon što je katolički sjemeništarac, prema Coelhovom kazivanju, izrekao gornje riječi o Bezgrešnoj, nastavlja Coelho, njih dvoje su imali spolni odnos. Kulminaciju predstavlja dan u koji Coelho smješta sam događaj. Coelho piše da se to zbilo 8. prosinca, na katoličku svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.[12] Ovakvo pisanje prelazi literarnu slobodu i otkriva antikršćanski karakter autora, ne bez razloga hvaljena u masonskim časopisima. Coelhovo skrnavljenje dogme o Bezgrešnom začeću kao i drugi, u magijskom ruhu servirani kršćanski elementi, odaju duhovno dezorijentiranog čovjeka kojemu je vlastito iskustvo postalo glavni orijentir u životu. Kršćanski orijentir i “samoostvarenje” postiže se spoznajom i ljubavlju prema Bogu, “kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi”[13]. Tek nam Bog može otkriti naše pravo stanje, bijedu pada i dostojanstvo djece Božje. Ta nas radosna spoznaja onda nuka da ju podijelimo s braćom ljudima za koju je Krist prolio svoju predragocjenu krv, ljubeći ih onako kako On nas ljubi. Umjesto pitanja – čitati ili ne čitati Coelhova djela – koje bi se moglo roditi u srcu čitatelja ovog priloga, željeli smo Coelhova djela staviti u odnos prema njegovom životu i pozvati na kritičnost. Neka naš stav bude i ostane: sve provjeravati, dobro zadržati, svake se sjene zla kloniti (usp. 1 Sol 5, 21). I za Coelha se Bogu moliti – da se Bog i u njegovom srcu rodi!