Potterolatrija

Objavljeno:
Hrvatski Areopag > Potterolatrija

POTTEROLATRIJA
KOMERCIJALIZIRANO POGANSTVO
U SLUŽBI POPULARIZIRANJA NOVOG POGANSTVA

1. Mrtvi Bog Nadljudi 

Čarobnjak koji je začarao cijelu jednu generaciju (poterolatrija), dječak koji je zaludio cijeli jedan naraštaj (poteromanija), komercijalni pothvat koji je protagonistima pribavio silan profit (moneylatrija) – wunderkind je globalističke industrije zabave. Nasuprot Šegrtu Hlapiću, čije su «čudnovate zgode» bile hit generaciji koja se borila za radnička prava, Harryja Pottera iznjedrila je egolatrijska kultura Übermenscha (Supermana), kao ostvarenje par excellence snova pokreta za razvoj ljudskih potencijala (Self-realzation) čija su obećanja otvorila vrata u svijet magije i znanstvene fantastike. Nietzscheov proglas «mrtvoga Boga» možda nigdje nije toliko uzeo maha koliko u likovima «superljudi» koji su, po modelu istočnjačke filozofije, razvili svoje urođene potencijale do te razine da su i sami postali bogovi.

Otvarajući romane o Harry Potteru otvaraju se i pitanja pred kojima ne smijemo zatvarati oči, kao što su: što je magija u svojoj biti, i kakav će stav prema magiji izgraditi generacija odrasla na romanima o Harry Potteru? A nisu beznačajni ni signali što ih odašilje Hollywood posredstvom popularnih likova što ih je, do razine kulta, uzdigla globalna industrija marketinga.

2. Kardinal Ratzinger i Harry Potter

Planetarni uspjeh romana J. K. Rowlingove razjedinio je mišljenja oko malog nestašnog čarobnjaka Harry Pottera već nakon objavljivanja prve knjige o njemu. Čak i u samoj Katoličkoj crkvi. Hrvatski mediji prešutno su zaobišli dva pisma što ih je ondašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal J. Ratzinger (sadašnji papa Benedikt XVI.), 2003. godine uputio njemačkoj znanstvenici Gabrielli Kuby, autorici kritičke knjige o Harry Potteru, pod naslovom Harry Potter – gut oder böse (Harry Potter – dobro ili loše?). Spomenuta G. Kuby primjerak svoje kritički orijentirane knjige o Harry Potteru poslala je kardinalu Ratzingeru, i od njega dobila odgovor koji u cijelosti glasi ovako (čitatelji obadva Ratzingerova pisma mogu pročitati na portalu LifeSiteNews.com):

 

Città del Vaticano
7. ožujak 2003.
Joseph kardinal Ratzinger

Poštovana i draga gospođo Kuby!

Puno hvala na vašem pismu od 20. veljače i vrlo informativnoj knjizi što ste mi ju poslali u istoj pošiljci. Dobro je što prosvjetljujete ljude o Harry Potteru, jer je riječ o suptilnim zavođenjima, koja djeluju nesvjesno, duboko iskrivljujući kršćanstvo u duši, prije nego se ono uspije pravo razviti.

Sugerirao bih vam da pišete direktno gospodinu Peteru Fleedwood, (Papinsko vijeće za kulturu, Piazza S. Calisto 16, 11153 Roma) i pošaljete mu svoju knjigu.

Srdačni pozdravi i blagoslovi

Kardinal Joseph Ratzinger

 

3. Deset prigovora Gabriele Kuby protiv Harry Pottera

Na temelju knjige «Harry Potter – dobro ili loše?» G. Kuby, na vidjelo izlazi deset glavnih zamjerki koje ova njemačka kritičarka upućuje na račun opusa Joanne K. Rowling:

  1. Harry Potter je jedan globalni dugoročni projekt u svrhu promjene kulture. Njome je zazor mlade generacije naspram magije uništen. Tako se u društvo ponovno vračaju one sile koje su s kršćanstvom bile prevladane.
  2. Hogwarts, škola magije i vještičarstva, zatvoren je svijet nasilja i strave, prokletstava i vještičarenja, rasisitičke ideologije, krvnih žrtava, odvratnosti i opsjednuća. Prisutna je klima stalne prijetnje, koja se prenosi na (mladog) čitatelja.
  3. U Harry Potteru se ne radi o borbi dobra i zla. Iz nastavka u nastavak, Harryjeva srodstvo s Voldemortom, apsolutnim zlom u priči, biva sve očitije. U petom romanu on sam biva opsjednut od Voldemorta što dovodi do uništenja njegove osobnosti.
  4. Svijet ljudi («bezjaka») u romanima je degradiran, a svijet vještica i čarobnjaka glorificiran.
  5. Nema nikakve pozitivne transcendetne dimenzije. Sve natprirodno je isključivo demonsko. Božji simboli su izopačeni.
  6. Harry Potter nije moderna bajka. U bajkama su čarobnjaci i vještice jasni likovi zla iz čijih se moći junak oslobađa krepostima. U svijetu Harry Pottera nijedan lik ne teži trajnom dobru. Za prividno dobre završetke koriste se zla sredstva.
  7. Kod (mladog) čitatelja je zapriječena mogućnost razlikovanja između dobra i zla posredstvom emocionalne manipulacije i intelektualne zbrke.
  8. Grijeh je prema mladoj generaciji igrom ju zavoditi u svijet magije i vještičarstva, ispunjajući joj maštu slikama svijeta u kojemu vlada zlo iz kojega ne samo da nema izlaza nego se prikazuje kao nešto čemu treba težiti.
  9. Svatko kome je stalo do pluralizma mišljenja trebao bi se boriti protiv zasljepljivanja masa i diktature mišljenja kroz gigantsku korporaciju multimedijalne kompanije.
  10. S obzirom da je kod mnogih mladih ljudi kroz knjige o Harry Potteru vjera u Boga koji ljubi sistematski uništavana putem lažnih vrijednosti i ismijavanja judeokršćanske istine, uvođenje ovih knjiga u školu se ne može tolerirati. Članstvo u Potter-aktivnostima može od strane roditelja zbog vjerskih, i razloga savjesti, biti zabranjeno.

4. Neki pozitivni elementi u sagi o Harry Potteru

Nekorektno je od strane nekih pisaca Crkvi imputirati da sotonizira literarni opus J. K. Rowlingove, kao i osporavati joj pravo da izrazi svoju prosudbu njezinog opusa. Njezina djela treba sagledati cjelovito i tako ih prosuđivati, što će biti moguće tek kad pročitamo i njezinu posljednju knjigu. Autorici i dobrom marketingu ne može se poreći zasluga što su uspjeli motivirati najmlađi uzrast da posegnu za debelim knjigama, i to u našem informatičkom i multimedijskom svijetu, u kojemu se kultura čitanja nisko srozala. Borba između sila dobra i zla, koja se provlači kroz sva njezina djela, i uloga glavnog junaka u borbi protiv sila tame, moguće je da imaju odgojnu ulogu na dječje duše. Iz kuta jungovske psihologije, potraga za «kamenom mudraca», kako ju je i newageovac P. Coelho interpretirao u svome Alkemičaru, može biti protumačena i pozitivno, kao potraga za blagom zakopanim u vlastitoj duši koje se otkriva napornim radom na izgradnji vlastite osobnosti. Može se kao pozitivno uračunati i to što je Škola magije koju pohađa Harry Potter, kod Rowlingove, lišena klišejskog mistificiranja, i predstavljena kao svaka druga vještina, tehnika koja se stječe napornim vježbanjem…

5. Neka kritička zapažanja

Usporedimo li Harry Pottera s bajkom o Pepeljugi, uočit ćemo izvjesne podudarnosti. Kao i Pepeljugu, i Harry Pottera ugnjetavaju njegovi skrbnici, stric, strina, i bratić. Oni su predstavljeni kao iznimno nasilni i nehumani ljudi. Harry bježi iz nepodnošljive situacije ali, nasuprot Pepeljugi, on ulazi u vještičju organizaciju i započinje školu magije u Hogwartsu, u trajanju od sedam godina (opisanih u sedam romana). A to je i prvi prigovor koji u zrelom kršćaninu rađa dvojbe. Potter je, naime, predstavljen kao dobri vještac, koji se bavi bijelom magijom – predstavljenom kao pozitivnom i dopuštenom. Vještice kod Rowlingove, kojeg li paradoksa, čak slave i kršćanske blagdane (Sve Svete i Božić, na primjer, naravno – bez mise Polnoćke i bez ikakvog spomena Krista Spasitelja!). Ne skriva li se baš u ovome bit onoga što je kardinal Ratzinger nazvao «suptilnim zavođenjem»? Ako i zanemarimo vjerojatnost da bi ovi romani mogli pobuditi porast zanimanja djece za okultni svijet (dosta je s romana preći na Internet stranice www.wicca.org da se pred djetetom otvori link «Church and School of Wicca» sa svim popratnim sadržajima s kojima se već ranije susreo u romanima J. Rowling), djetetu je magija predstavljena u krivom svjetlu. Ne postoji podjela na bijelu i crnu magiju. Nema magije koja bi bila bijela ili dobra. Katekizam Katoličke Crkve (u broju 2117) iznosi crkveno stanovište o magiji, koje glasi: «Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja.» Magija, dakle, bila ona usmjerena i u pozitivne svrhe, kao što je pribaviti zdravlje, teška je povreda kreposti bogoštovlja.

Sam Harry Potter, dodajmo još i to, ne nalikuje odviše vještom čarobnjaku. Štapić i magijski pribor ispadaju mu iz ruku i zakazuju uvijek kad mu najviše trebaju, a u trenucima najvećih opasnosti sveznajuća Hermiona rijetko se kad nađe pri ruci da mu pomogne. Slobodni smo pitati se u kojoj mjeri je Rowlingova svjesno uplela u Harryev lik gotovo kršćanski nadahnutu ideju prema kojoj čovjek svoje najveće kušnje mora prebroditi sam, napušten poput Isusa u Getsemaniju? Unatoč, po nekima, prividnoj sličnosti između religije i magije, to treba istaknuti, između njih postoji nepomirljivo neprijateljstvo kao između stabla i bršljana. Kršćanin je svjestan da, makar i bio napušten od ljudi, nikada nije napušten od Boga, nikada nije sam i uvijek se u kušnjama može i treba oslanjati na Boga. Harry Potter to, nažalost, ne zna, jer su ga u Hogwartsu učili da se oslanja – ne na Boga – nego na magijske moći, i tako su mu – ne samo njemu, nego i njegovim obožavateljima – zajedno s Rowlingovom prešutjeli prevažnu stvar u životu. Pobjeđivati sile tame personificirane u sotonskom Voldemortu, bez pomoći Božje moguće je samo u romanima ili na filmu. Magijom se ne može svladati đavla. I to je jedan od teških podbačaja autoričine sage o Harry Potteru. Ne smijemo li, naposljetku, iza ovakvih romana iščitavati i prešutnu tendenciju da se novi naraštaji otrgnu od kršćanskih korijena i odgoje na poganskim vrelima koja su zamračivala ljudske duše u vremenima koja su prethodila kršćanstvu?

Harryjeva nespretnost i prečesto zakazivanje magijskih instrumenata mogli bi se učiniti kao svojevrsna kritika magije koja, kao u Harryjevu slučaju, nije ni od kakve koristi kad problemi čovjeka pritisnu do bola (i s time se kao kršćani možemo složiti). Međutim, Harryjevo konstantno oslanjanje na samoga sebe, svoje prirođene moći (religija samoobožavanja zasnovana na razvoju ljudskih potencijala), nagoviješta da on, unatoč svojim simpatičnim osobinama, nema oslonac u Bogu. Što će mu sva magijska vještina, ako ne može izići na kraj sa svojim stvarnim «bezjačkim» bližnjima? Ne bježi li baš zbog njih («fuga mundi») u Hogwarts, u virtualni svijet magije i mašte? Ako su «bezjaci» stvarnost koja me okružuje, a znanje iz Hogwartsa ne mogu na njih primijeniti, očito mi magija nije od pomoći, nego jedino sebedarna kršćanska ljubav koja se u potpunosti oslanja na Boga i koja poniznim služenjem mijenja ljude oko sebe, pa čak i tako nesimpatične kao Harryjevu skrbničku obitelj. U tome je bit stvari. Nažalost, romani J. Rowlingove spomenutom problemu sučeljavanja s «bezjačkom» svakodnevicom nisu dorasli. Očito je Harryju, kao i svima nama, puno lakše izići na kraj s vražjim Voldemortom, nego li sa svojim najbližima (svojom obitelji, susjedima, i ljudima koji nas okružuju u školi ili na poslu).

Romani J. Rowlingove vrve nekritički plasiranim magijskim asocijacijama, poput opaske da je G. Flamel lani proslavio svoj šest stotina i šezdeset peti rođendan (drugim riječima, ove godine slavi svoj 666. rođendan; u Bibliji tri šestice predstavljaju broj Antikrista, itd.). Kroz romane o Harry Potteru komercijalizirano je poganstvo, koje na tržištu nalazi svoju klijentelu zbog privlačnog «pakovanja». Vjerojatno je glavni uzrok njihove popularnosti privlačnost i toplina glavnih junaka, te autoričin dosljedni naglasak na njihovom prijateljstvu i privrženosti koja ih provodi ne uvijek sklonim svijetom sukoba magijskih sila. Čak i u najkritičnijim trenutcima Harry i njegovi prijatelji pobjeđuju u odlučnim trenutcima sukoba upravo zahvaljujući svojem karakteru, a ne zbog magijskog umijeća. To je možda najpozitivnija misao u cijeloj potterovskoj sagi.

Zasebnu priču predstavlja Hollywood i njegova globalna marketinška industrija. Pojavljivanje u nekim prigodama Daniela Radcliffa, mladića koji u dosadašnjim filmovima o Harry Potteru igra glavnu ulogu, skroz razodjevenoga – sigurno nije bez značenja za milijune njegovih obožavatelja diljem svijeta. Ne zaboravimo da je riječ o najmlađima! Teško je pripisati slučajnosti i to što je Rowlingova, prigodom predstavljanja svoga posljednjeg romana o Harry Potteru, pred zapanjenom najmlađom čitateljskom publikom obznanila kako je glavni čarobnjak i ravnatelj Hogwartsa Albus Dumbledore – homoseksualac!

Pridometnimo i još jedan psihološki prigovor koji se uglavnom prešućuje. Dok današnja javnost, i to s pravom, negoduje zbog različitih oblika nasilja u filmovima za djecu, rijetko se tko usudi spomenuti pretjerano nasilje koje se provlači kroz romane i filmove o Harry Potteru, a koje sigurno nije primjereno dječjem uzrastu.

6. Eksplozija okultnog

Djela J. K. Rowlingove treba smjestiti u širi kontekst suvremene kulture koja je obilježena povratkom poganstva i populariziranjem okultnih praksi koje doživljavaju svoju ekspanziju. Već djeca u osnovnoj školi, nažalost, počinju se baviti spiritizmom. Duhovito je i maštovito poslije filma o Harry Potteru, na izlazu iz kina, vidjeti metlu kao mitski simbol vještica ali, nažalost, katkada ne ostaje sve na metli. Od potterovskog «igranja s magijom» do ozbiljnih pokušaja doznati «ima li nečeg u tome» – kratak je put. Uočimo dobro da se u današnje vrijeme djecu sustavno bombardira magijskim sadržajima, od trivijalnih i duhovitih vještičjih fašnika, karata i računalnih igrica, preko komercijaliziranih poganskih svečanosti tipa «Noći vještica» ili Halloweena, raznih okultnih rock sastava, amajlija, talismana i majica s magijskim amblemima, pa sve do raznih «Witch» stripova za djecu (čak i sa priborom za šminku), Harry Potter Fan Fiction bloga ( http://hpfanfiction.blog.hr/ ), «Tinejdžerskih Witch kompleta» s priručnicima i osnovnim priborom za okultne prakse… Sadržaj knjige na hrvatskom jeziku Kako postati vještica. Priručnik za vještice i one koje to žele postati (Zagreb 1995.), sve je drugo više nego dječja trivijalna zabava, dok dnevne novine, televizija i Internet, vrve oglasima raznih vračeva i nadriliječnika. Vračevi i vještice u Italiji ubroje u svoje klijente do osam milijuna Talijana, a zarade najmanje 150 milijuna eura godišnje. Okultizam se popularizira diljem svijeta, na što nije imuna ni Hrvatska. Sve učestalije se Crkvi za pomoć obraćaju osobe koje imaju probleme nakon bavljenja određenim okultnim praksama.

7. Svetost kao kršćaninov «stil života»

Nasuprot magijskom junaku Harry Potteru, koji se cijelom današnjem naraštaju na putu odrastanja, nameće kao pomoć u prebrođivanju «bezjačke» svakodnevnice, bijegom iz stvarnog svijeta u svijet magije i fantastike, Crkva im predlaže uzor djece svetaca, kao kršćaninov «stil života» i model nasljedovanja. Kad odrastu, obožavatelji Harry Pottera, «supermana», «speidermana», «batmana»…, osuđeni su na razočaranje. Shvatit će da je njihov junak puka iluzija, a magija opako umijeće kojeg se trebaju kloniti. Djeca sveci, međutim, jesu junaci koji su unatoč svim teškoćama («bezjačkog») svakodnevnog života, pokazali vrhunski heroizam i pobijedili zlo, ne magijom, nego milošću Božjom. Djeci treba ponuditi ideale umjesto idola. Zato hrvatski biskupi pred Crkvu u Hrvatskoj stavljaju ozbiljan zadatak: «Bit će potrebno u nadolazećim vremenima više razmatrati (njihove) živote [svetaca] i djela koja je milost Božja u njima proizvela, kako bismo u našem vremenu mogli biti ono što su oni bili u svome. Njihov je uzor napose potreban mladima izloženima tolikim zavodljivostima Zloga, koji na njihove mladenačke duše posebno vreba. Potičemo, stoga, sustavno istraživanje i prikladno predstavljanje povijesti kršćanske svetosti u našem narodu, a sve u duhu drevne mudrosti koja je u povijesti otkrila učiteljicu života» (Na svetost pozvani, 11). Životopisi svetaca lijepo ispripovijedani itekako mogu biti zanimljivi i poticajni i naraštaju današnje djece. Svetost predstavlja jedini istinski «razvoj ljudskih potencijala» i čovjekovo istinsko «samoostvarenje». Ako bude više svetaca a manje vještica u hrvatskom narodu, sigurno će i u obiteljima biti više ljubavi i sloge a manje «metloboja» i «urlojava».

 

Osvrt jedne srednjoškolke na romane o Harry Potteru

Moram priznati da sam pročitala svih sedam knjiga o Harry Potteru, a neke od njih još tri ili četiri puta. Kad sam pročitala prvo poglavlje više se nisam mogla zaustaviti, Harry Potter je, kroz neko vrijeme, bio moja ovisnost. Opčinjavao me stil pisanja, radnja, likovi, i sva ta fantazija. Imala sam jaku želju biti dio toga svijeta, svijeta u kojemu se većina problema rješava kletvom, činima, ili napitcima. Inače, volim čitati bajke jer su one, na neki način, bijeg iz surove stvarnosti s kojom mi se, ponekad, ne da suočavati. Ali od svih koje sam pročitala Harry Potter je imao najjači utjecaj na mene i moja dva prijatelja. Smišljali smo nastavke priče, znali smo sve čarolije napamet, znali smo kako pripraviti napitke, ukratko, svaki detalj knjige bio je prisutan u našim glavama. Kroz neko vrijeme moje su misli bile u Hogwartsu i u vještičjem svijetu. Skoro pa sam povjerovala u svu tu magiju. Zbog toga mislim da je Harry Potter za osobe koje imaju izgrađenu osobnost jer one neće povjerovati da „Alohomora“ i „Omeni“ rješavaju probleme. Djelo je napisano na predivan način ali jednostavno nije za djecu. Mislim da nije dobro da ga čitaju djeca dok ne navrše petnaest ili šesnaest godina jer je utjecaj zaista jak. Na kraju zahvaljujem Bogu što se moja ovisnost za nijansu smanjila jer, da nije, vjerojatno bih još uvijek hodala u svom čarobnjačkom džemperu i stalno mislila na čarolije.

(Ana J., 2. razred klasične gimnazije)

ZATVORI »