PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Karl-Josef KUSCHEL, Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2011., 754. str. (Karl-Josef Kuschel, Juden – Christen – Muslime. Herkunft und Zukunft, Düsseldorf, Patmos Verlag GmbH & Co. KG, 2007.)

Tomislav KOVAČ[1. Asistent na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu]

U izdanju Franjevačkoga medijskog centra »Svjetlo riječi« iz Sarajeva objavljen je u lipnju 2011. hrvatski prijevod knjige njemačkoga teologa Karla-Josefa Kuschela, Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost. Hrvatsko izdanje ovoga zanimljiva i poučna djela posebno je priređeno prigodom proslave 25. obljetnice prve svjetske međureligijske molitve za mir koju je inicirao blagopokojni papa Ivan Pavao II. u Asizu 27. listopada 1986. godine.

Karl-Josef Kuschel relativno je dobro poznat hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj javnosti: predaje teologiju kulture i međureligijskoga dijaloga na Katoličkome teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu u Njemačkoj, podpredsjednik je Instituta za ekumenska i međureligijska istraživanja na istomu Sveučilištu te je, zajedno s poznatim švicarskim teologom Hansom Küngom, jedan od suosnivača zaklade Weltethos koja se zalaže za promicanje zajedničkih etičkih vrijednosti između velikih religija u suvremenomu svijetu. Na hrvatskomu su jeziku već objavljene dvije Kuschelove knjige: Spor oko Abrahama. Što židove, kršćane i muslimane dijeli – a što ih ujedinjuje (Sarajevo, Svjetlo riječi 2000.), koja naspram rastućega vjerskog fundamentalizma promiče viziju »abrahamske ekumene« ili duhovnoga bratstva između triju velikih monoteističkih religija; Od sporenja k natjecanju religija. Lessing i izazov islama (Sarajevo – Zagreb, Svjetlo riječi, 2003.) koja prikazuje razvoj zapadne misli prema islamu, osobito kroz zanimljiv doprinos njemačkoga prosvjetitelja Gottholda Ephraima Lessinga. Na hrvatski je jezik prevedeno i nekoliko Kuschelovih članaka, osobito u franjevačkoj teološkoj reviji Bosna franciscana i sarajevskome katoličkom mjesečniku Svjetlo riječi.

Knjiga Karla-Josefa Kuschela Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost pisana je desetak godina te bez sumnje predstavlja krunu autorova teološkoga rada i međureligijskoga djelovanja. Hrvatsko izdanje ove vrijedne knjige impresivno je kako njezinim privlačnim vanjskim izgledom (lijepa naslovnica u boji, tvrde korice, ugodno i pregledno grafičko uređenje), tako još više i obilnošću te kvalitetom njezina unutarnjega sadržaja koji se proteže na preko 750 stranica! Knjiga sadrži autorov Predgovor hrvatskome izdanju, Proslov kojim se ističu ciljevi djela; glavni sadržaj knjige prostire se kroz šest velikih tematskih cjelina koje zaključuje autorov Epilog; na kraju su dodani citirani izvori i kratice, obilan popis literature raspodijeljen po poglavljima, riječ zahvale i kazalo imena. Premda obrađuje vrlo ozbiljne teme na stručan način, knjiga je napisana jednostavnim, gotovo popularnim jezikom, što uvelike olakšava njezino čitanje, a prijevod profesora Ladislava Z. Fišića – koji je preveo i prve dvije Kuschelove knjige na hrvatski – vrlo je tečan i razumljiv. Sam autor je ovo hrvatsko izdanje svojega djela došao osobno predstaviti u rujnu 2011. godine u Tuzli i Sarajevu.

Nemoguće je ovdje podrobnije ulaziti u analizu ovoga opsežna djela. Pokušat ćemo najprije prikazati u glavnim crtama njegovu osnovnu strukturu i misaonu pozadinu, naglasivši važnije teološke teme. Zatim ćemo istaknuti zašto je ova Kuschelova knjiga zanimljiva, korisna, štoviše poželjna za naše konkretno podneblje jugoistočne Europe, osobito za suživot vjernika i građana Bosne i Hercegovine, koji su autoru bili trajna inspiracija u pisanju ovoga djela.

Glavni cilj Kuschelove knjige jest doprinijeti razvoju međureligijskoga dijaloga i suradnje, osobito između triju velikih monoteističkih religija: židovstva, kršćanstva i islama. U tu svrhu autor naglašava zajedničko podrijetlo židova, kršćana i muslimana u njihovu praocu vjere Abrahamu, ističe njihove dodirne točke te u njihovim svetim spisima pokušava pronaći mogućnosti i poticaje za zajedničko postojanje i dijalog u budućnosti.

Nit vodilja cijele knjige jest autorova želja za razvijanjem tzv. teologije trijaloga ili trilateralnoga razgovora koja će židove, kršćane i muslimane pozvati na uzajamno uvažavanje i čitanje svojih svetih tekstova i predaja kako bi stekli objektivniju sliku drugoga te uspostavili konstruktivniji dijalog i suradnju u izgradnji zajedničke budućnosti. To pretpostavlja da se od konfrontacijskoga mišljenja prijeđe na odnosno ili relacijsko mišljenje (upravo je to naslov i tematika prvoga dijela Kuschelove knjige, str. 41–139), odnosno da se od teologije sučeljavanja, doktrinarnoga monologa i sukobljavanja, koja superiorno apsolutizira svoju istinu nauštrb drugih vjerskih uvjerenja – takva je teologija u katoličanstvu prevladavala do Drugoga vatikanskog koncila, a postoji još uvijek u gotovo svim religijskim tradicijama – prijeđe na teologiju dijaloga koja će kreativno uvažavati istinu i duhovno iskustvo drugoga. Štoviše, u vremenu globalizacije, prožetu susretom kultura i civilizacija, nijedna religija nije više otok; u doba interneta i nevjerojatnih telekomunikacijskih mogućnosti Kuschel se zalaže da se i na području duha i međureligijskih odnosa ostvari umreženo ili povezujuće mišljenje koje neće sebe izolirati i druge isključivati ili osuđivati, nego će – kako lijepo kaže – »svakomu dati prostora pred Bogom« i uključiti ga u vlastito samorazumijevanje. Autor s pravom naglašava kako se ovakvo razmišljanje ne zasniva samo na prigodnoj društvenoj ili političkoj solidarnosti i suradnji između židova, kršćana i muslimana – što je također potrebno – nego ima puno dublje korijenje: ono se temelji na unutarnjemu odnosu triju monoteističkih ili »abrahamskih religija«, koje je prije svega teološke naravi. Zato se, za Kuschela, teologija trijaloga temelji na teologiji drugoga koju potiču osnovna pitanja: »Što za mene kao kršćanina i za moju vjeru u Krista znači židovsko i muslimansko svjedočenje vjere? Što znači život s Torom s obzirom na kršćansko i muslimansko svjedočenje vjere? Što znači provođenje života u svjetlu Kur’ana s obzirom na činjenicu da kršćani i muslimani jednoga i istinitoga Boga drukčije ispovijedaju? […] Zašto je [Bog] želio egzistenciju triju religija jednu s drugom, jednu protiv druge, u svakom slučaju ne jednu bez druge?« (str. 92). Ukratko, pitanje koje stoji pred židovom, kršćaninom i muslimanom glasi: koje mjesto ima drugi za mene?

Teologija drugoga trebala bi voditi k teologiji zajedništva koja pak pretpostavlja zdravu teologiju razlike. Teologija razlike nipošto ne teži k ignoriranju ili relativiziranju bitnih razlika između židovstva, kršćanstva i islama, već smjera k prikladnu uvažavanju »dostojanstva razlike« – kako ističe britanski veliki rabin Jonathan Sacks u naslovu jedne svoje knjige (The dignity of difference). Ovakvo razmišljanje crpi svoje pouzdane temelje iz same Biblije, osobito iz teologije »dvostrukoga saveza« Božjega s čovječanstvom: naime, savez nakon potopa (Noin savez) koji se odnosi na cijelo čovječanstvo (usp. Post 9) ne biva ukinut savezom s izraelskim narodom na brdu Sinaju (usp. Izl 19–20), nego i dalje traje. To znači da Bog, u Bibliji, poštuje različitost i ne isključuje nikoga; »Bog, kojeg Izrael ispovijeda, ima uvijek specifičan odnos prema Izraelu i narodima svijeta« (str. 95).

Teologija zajedništva i teologija razlike uzajamno se uvjetuju. »One se temelje na uvjerenju da Bog u čovječanstvu ne želi samo ono zajedničko nego isto tako i ono različito« (str. 95). Zadaća vjernika u naše doba – kako lijepo kaže rabin Sacks, aludirajući na Abrahamovo gostroprimstvo pred tri tajanstvena gosta kod hrasta Mamre (Post 18,1–15) – bila bi »u ljudskom drugome naći trag božanskog drugog«, odnosno »primijetiti božansku prisutnost na licu stranca«, tj. »tuđinca«, »drugoga«, »nevjernika« (usp. str. 95). Ovdje valja napomenuti da upravo kategorije kao što su: drugi, drugost, drugačijost, različitost, alteričnost (otvorenost prema drugom), altruističnost (činiti dobro drugome) ili pluralnost, susretljivost, komunikativnost… čine jezgru suvremene filozofije, od Martina Bubera (kojega Kuschel puno citira) do Emmanuela Levinasa ili Paula Ricœura, a te iste kategorije postaju sve prisutnije i u kršćanskoj teologiji.

U prvome dijelu knjige Kuschel na stotinjak stranica pomno prikazuje kako je u židovstvu, kršćanstvu i islamu postupno došlo do preokreta mišljenja i ponašanja u odnosu na pripadnike drugih religijskih tradicija. S katoličke strane, on polazi od »novih signala« koje su na međureligijskome planu odaslali epohalni posjeti pape Ivana Pavla II. rimskoj sinagogi (13. travnja 1986.) i umejadskoj džamiji u Damasku (6. svibnja 2001.) te posjeti pape Benedikta XVI. kölnskoj sinagogi (19. kolovoza 2005.) i Plavoj džamiji u Istanbulu (30. studenog 2006.). Osvrće se i na glasoviti govor Benedikta XVI. u Regensburgu; kritički propitkuje neke dvosmislene izjave kontroverzne deklaracije Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve Kongregacije za nauk vjere (16. lipnja 2000.); nudi detaljnu analizu koncilskih izjava o pripadnicima drugih religija, osobito o židovima i muslimanima u deklaraciji Nostra aetate o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama (28. listopada 1965.). Upravo iz koncilskih tekstova Kuschel crpi temelje svoje teologije trijaloga iz kršćanske perspektive. Naime, prema deklaraciji Nostra aetate židovi, kršćani i muslimani slažu se u sljedećem:

1. »u ispovijedanju postojanja samo jednoga i jedinoga Boga« [Monoteizam]
2. u uvjerenju da ovaj Bog ima nepromjenjive »osobine«: životnost, milosrđe, svemoć i kreativnost [Bog je »osoba«.]
3. u povjerenju da ovaj Bog prema ljudima nije ostao nijem, nego da je govorio, da se objavio [Pojam »Božje riječi« sinonim je za objavu]
4. u shvaćanju da je vjera pouzdanje u Božju volju prema uzorima: Abrahamu, Mojsiju, prorocima [Vjera je predanje koje ima teologalnu perspektivu]
5. u nadi da će Bog omogućiti jedan samo njemu poznat budući dan »u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i ‘služiti mu jednodušno’« (NA 4) [Eshatološka nada]
6. u očekivanju konačnoga vremena da ljudi uskrsnu i da im sudi Bog koji će ljudima naplatiti po njihovim djelima [Vjera u uskrsnuće mrtvih i Posljednji sud]
7. u nastojanjima da se više ne dopusti ružna prošlost, nego da se u današnjemu svijetu nađe put prema »uzajamnu razumijevanju«, da se vježba »uzajamno poznavanje i poštovanje« i da se susreću u »bratskim razgovorima« [Dijalog kao novo polazište odnosa]
8. u spremnosti na zajedničko zalaganje za dobrobit čovječanstva: za zaštitu socijalne pravednosti, moralnih dobara, mira i slobode za sve ljude [Zajednički moralni i etički imperativi] (str. 83–84).

Prvi dio Kuschelove knjige zaista predstavlja jedan od boljih uvoda u teologiju religija i međureligijskoga dijaloga na hrvatskome jeziku. No koliko ima osnova za teologiju drugoga i teologiju razlike unutar samih svetih tekstova i predaja židovstva, kršćanstva i islama predmet je ostalih dijelova autorove knjige.

U pet veoma opsežnih tematskih cjelina svoju teologiju trijaloga Kuschel pokušava primijeniti u praksi komparativnom analizom glavnih biblijskih i kuranskih likova. Pritom se služi tzv. »trilateralnom metodikom« koja pomno uzima u obzir asimetriju dotičnih tekstova i kanonskih predaja kada iste događaje i proročke likove iznose i tumače različito. Najprije polazi od Adama kao pračovjeka stvorenoga na sliku Božju u kojemu je reaktualizirana sudbina svakoga čovjeka (str. 142–273); nastavlja s Noom kao začetnikom jedinstva čovječanstva i obitelji naroda (str. 276–387); velik dio posvećuje Mojsiju kao Božjemu sugovorniku i prenositelju Božjega zakona (str. 389– 530); prilazi zatim Mariji i Isusu kao Božjim znakovima za cijeli svijet (str. 531–627); završava s Abrahamom kao zajedničkim praocem vjere u jednoga Boga i duhovnim osloncem za »ekumenu« židova, kršćana i muslimana (str. 631–715). U svojemu postupku Kuschel pokazuje vrlo dobro poznavanje egzegeze, izvrsno koristi znanstvena dostignuća suvremene judaistike (citira autore poput Lea Baecka, Abrahama Joshue Heschela, Jacoba Neusnera, Jonathana Sacksa, Clausa Westermanna) i islamologije (Hartmut Bobzin, Max Henning, Ignaz Goldziher, Adel Theodor Khoury, Louis Massignon, Rudi Paret, Hans Zirker), a svoja razmišljanja vješto balansira između klasičnih i modernijih komentara, ne zaboravljajući kritički se osvrnuti i na fundamentalistička tumačenja koja se protive svakom dijalogu.

Kuschel svoju misao razvija spiralno, tj. stalno iznova kruži oko glavne trijaloške niti koju postupno rasvjetljava mnoštvom zanimljivih citata iz židovskih, kršćanskih i muslimanskih predaja, ali i mnogim citatima iz književnosti (obilno spominje Goethea, Lessinga, Herdera, Thomasa Manna), pa tako i papinskih govora ili drugih međureligijskih dokumenata. Polazeći od velikih teoloških tema koje govore o Bogu, objavi, savezu, spasenju, konačnome određenju čovjeka, Kuschel suptilno dotiče i mnoge paralelne, ali i važne teme kao što su ljudska prava, čovjekovo dostojanstvo i sloboda, odgovornost pred ljudskom zajednicom i stvorenim svijetom (ekologija), potreba uspostavljanja »abrahamske ekumene« itd.

Svojom »trilateralnom metodikom« Kuschel, zapravo, uspješno postavlja originalne temelje kreativnoj intertekstualnoj hermeneutici kojom židove, kršćane i muslimane poziva na uzajamno čitanje i razumijevanje svojih predaja kako bi iz njih izvukli zajednička iskustva i u svjetlu vjere drugoga produbili vlastitu. Ovakav pristup, dakako, podrazumijeva teološku kompetentnost, obzirnost prema tekstu i predaji drugoga, opreznost u vlastitim zaključcima. No on traži i da se sveti tekst otvori čitanju i širih društveno-humanističkih znanosti, osobito književnosti, filozofije, povijesti, lingvistike, psihologije, antropologije itd. Jer tri monoteističke religije – židovstvo, kršćanstvo i islam – također su religije Božje riječi (tj. religije govora, smisla, razuma, objave), koju su pozvani uvijek iznova tumačiti u osvitu novih povijesnih iskustava i dostignuća spoznaje. Neki dijelovi Kuschelove knjige imaju gotovo didaktičku vrijednost koja bi, na primjer, mogla pripomoći u animiranju međureligijskih seminara ili tematskih susreta u manjim skupinama.

Vrijednomu Kuschelovu ostvarenju mogli bismo, ipak, uputiti tri dobronamjerne kritičke opaske.

– Prvo, središnji pojam »trijaloga« čini se, u knjizi, pomalo reduciran jer se međureligijski dijalog ne može svesti samo na dijalog između tri monoteističke religije. Postoje i druge velike religijske i mudrosne tradicije svijeta, osobito one dalekoistočne, koje svojim antropološkim, etičkim i duhovnim učenjima posve zaslužuju teološko i dijaloško zanimanje monoteističkih vjernika. Ako pak dijalog razumijemo kao komunikacijski susret između dvaju ili više entiteta, puno bi izazovnije bilo promicati ono teološko tumačenje koje u svakom dijalogu zapravo prepoznaje trijalog, ukoliko se onaj »treći« odnosi na samu Božju prisutnost koja se podrazumijeva i koja utemeljuje svaki istinski dijalog među vjernicima – jer međureligijski dijalog neminovno proizlazi iz osobnoga dijaloga svakoga vjernika s Bogom. U tomu duhu odzvanja i divna misao pape Pavla VI. koji je već u enciklici Ecclesiam suam (1964.) bio istaknuo teološku dimenziju dijaloga, vidjevši u svakom dijalogu sudjelovanje u onomu »razgovoru spasenja« koji je Bog prvi započeo s čovječanstvom (usp. ES 72–79). Dijalog tada postaje teološko mjesto u kojemu se na čudesan način reaktualizira objava koja pred licem drugoga odražava samo Božje lice, otvarajući nova obzorja humanosti i zajedničkoga življenja.

– Druga opaska odnosi se također na noseći pojam »abrahamskih religija« koji – iako je danas u međureligijskome rječniku gotovo općeprihvaćen – ipak ostaje dvosmislen i teološki nedorečen. Premda Kuschel dobro razjašnjava specifičnosti židovskoga, kršćanskog i muslimanskog poimanja Abrahama (str. 632–666) i legitimno koristi Abrahamovo iskustvo vjere kao fenomenološki zajednički monoteistički praizvor na kojemu se zasniva »abrahamska ekumena« (oslanjajući se na genijalne intuicije francuskoga islamologa Louisa Massignona, usp. str. 691–696), valja ipak biti oprezan u korištenju »abrahamskih paradigma« imajući u vidu da upravo u njihovim različitim shvaćanjima lika i uloge Abrahama židovstvo, kršćanstvo i islam crpe svoje nepobitne vlastitosti. Naime, u židovstvu je Abraham nadasve praotac obećanja i pralik saveza koji će Bog uspostaviti s hebrejskim, odnosno izraelskim narodom; kršćanstvo Abrahama poglavito promatra kroz prizmu Izakove žrtve kao praslike Isusove pashalne žrtve koja uspostavlja novi i univerzalni savez s cijelim čovječanstvom; za islam, Abraham je primjer pravoga monoteista (hanīf) čija poslušna vjera (milla Ibrāhim) postaje prototip jedinoga pravog religijskog stava bezuvjetna predanja Bogu. Dvosmislenosti pojma »abrahamske ekumene« svjestan je i Kuschel kada lucidno objašnjava:

Nastupiti za abrahamsku ekumenu ne znači nadmašiti razlike koje dijele židovstvo, kršćanstvo i islam, ne znači poricati da židovi, kršćani i muslimani zastupaju, jedni naspram drugih, polaganja prava na istinu, koja nisu rješiva, nego znači ta nespojiva polaganja prava na istinu međusobno učiniti sposobnim za razgovor u ispravnom duhu. Znači, takve razgovore upravo o drukčijosti drugoga, o nepremostivim razlikama ne voditi u ne-duhu spasenjske arogancije ili svadljivosti oko istine, nego u duhu poštovanja za svako različito svjedočanstvo vjere i za svaki različiti vjerski put – u bratskoj/sestrinskoj uzajamnoj brizi. Takva bratska/sestrinska briga nastaje onda kad je čovjek svjestan zajedničkog podrijetla (str. 698).

Međutim, čini se da je Kuschelovo poimanje Abrahama kao zajedničkoga praoca vjere i duhovnoga prauzora triju monoteizama – u okvirima dosljedne teologije objave – ipak bliže muslimanskome shvaćanju negoli, primjerice, židovskom za koje Abraham (s Izakom i Jakovom) ostaje u privilegiranu odnosu s Izraelom kao izabranim narodom, ili kršćanskom, koje zahtijeva da se sva ova rasprava kristološki preciznije obrazloži. Jer kristocentričnost kršćanske vjere objavu Boga u Kristu Isusu promatra kao konkretan povijesno-spasenjski događaj koji po svojoj naravi raskida sa svim religijskim analogijama (premda ih ne isključuje) postavši konačna norma novoga ljudskog postojanja. Podrijetlo kršćaninove vjere nije Abraham nego Isus Krist, Sin Božji, u kojemu »tjelesno prebiva sva punina božanstva« (Kol 2,9), objavitelj konačnoga nauma Boga Oca (usp. Heb 1,1–2) i spasitelj svih ljudi (usp. 2 Tim 2,3–6); stoga kada je o ekumeni riječ, ona za kršćanina može biti samo kristovska, makar na simboličnoj razini, »u Duhu« Kristove sveobuhvatne ljubavi (Kuschel dotiče ovu tešku problematiku Kristove jedinstvenosti, osobito na str. 532–535 i 590–597, ali malo površno). Premda je Kuschel u pravu kada ističe da razlike između triju monoteističkih partnera ne bi smjele služiti kao kamen spoticanja, iz poštovanja prema vlastitoj i tuđoj vjeri, te iste razlike ipak pozivaju na razborito razlučivanje jer one za sobom nerijetko povlače oprečna razumijevanja Boga, objave i zakona koje imaju znatne teološke, antropološke i moralno-etičke posljedice koje određuju uzajamne percepcije i kojih valja biti svjestan u međusobnim susretima.

– Treće, Kuschelovo razumijevanje međureligijskoga dijaloga ponekad se čini previše idealistično i teoretično. Opravdano je zapitati se koliko se židov, kršćanin i musliman doista prepoznaju u iznesenim »trilateralnim« tumačenjima koja katkada izgledaju preopćenita i ponuđena kao prelagana rješenja. Izviru i druga pitanja: koja je dubinska motivacija židova, kršćanina i muslimana da stupa u dijalog s drugim? Koji su stvarni ciljevi, dometi i granice toga dijaloga? Što je pojedini vjernik u njemu spreman uložiti? Hoće li imati hrabrosti u objaviteljskom susretu na trenutak iskoračiti iz vlastitoga samorazumijevanja i doktrinarnih stajališta? Je li drugi njemu doista važan i relevantan sugovornik? Ili je dijalog unaprijed osuđen da ostane prikovan na pragmatičnoj razini prigodnih društveno-političkih interesa i općenitih etičkih načela? Premda odmjerena, Kuschelova se knjiga ponekad čini previše afirmativna kao da ne vodi dovoljno obzira o objektivnim, ljudskim i drugim zaprekama dijalogu.

No unatoč ovdje iznesenim primjedbama, Kuschelovo djelo zaslužuje svaku pohvalu; ono je plod brižljiva rada i velike erudicije te nesumnjivo predstavlja pozitivan izazov svakomu iskrenu i osviještenu monoteističkom vjerniku.

Što se tiče relevantnosti najnovije knjige Karla-Josefa Kuschela za naše prostore jugoistočne Europe, ona je neupitna. Sam autor, koji je nekoliko puta posjetio Bosnu i Hercegovinu, priznaje da mu je ona bila glavna inspiracija pri pisanju. Kuschel rado govori o Bosni i Hercegovini kroz sliku »otvorene kuće s četiri ulaza« jer, kako kaže, nijedna druga regija nije kao ona obilježena multikonfesionalnom i multireligijskom kompleksnoću budući da se u njoj isprepliću tri kulturalna konteksta: muslimansko-bošnjački, pravoslavno-srpski i katoličko-hrvatski, kojima se od 16. stoljeća pridružuje sefardsko-židovski. Nakon što su propali modeli suživota židova, kršćana i muslimana u Siciliji u 13. stoljeću i Španjolskoj u 15. stoljeću, Kuschel vidi u Bosni i Hercegovini i Kosovu treću, možda i posljednju, priliku za ostvarenje takva suživota u Europi i svijetu (na predstavljanju svoje knjige u Tuzli dramatično je izjavio da ako trijalog između židova, kršćana i muslimana ne uspije u Bosni i Hercegovini, onda nigdje neće…). U predgovoru hrvatskome izdanju autor ističe kako bi Europa trebala učiti od multireligijske povijesti Bosne i Hercegovine budući da je i sama u mnogim zemljama sve više upletena u povijesni proces stvaranja multireligijskih manjina, što zahtijeva promjenu mentaliteta i konstruktivnu integraciju različitosti koja nadilazi samu toleranciju (usp. str. 24). Kuschel govori o Europi i Bosni i Hercegovini kao o obostranu izazovu. No dobro poznavajući europske i bosansko-hercegovačke (ne)prilike, svjestan je trajne opasnosti međusobna uplitanja politike i religije, nacionalizma i vjerske isključivosti, stoga nedvosmisleno poručuje:

Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Multireligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svom svojom užasnom ambivalentnošću – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća.

Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam, postaje fanatičnom propagandom. Religija koja se omeđuje protiv drugih naroda, kultura ili konfesija, postaje u konačnici oružjem uništenja ljudi i izdaje ideale za koje je u početku nastupala. Kompleksna povijest Europe pokazuje da je za vjerodostojnost religije odlučujuće može li se na političkoj strani slagati s demokracijom, ljudskim pravima i podjelom moći, može li proročki iskazivati otpor protiv bilo kakvog političkog ili ideološkog instrumentaliziranja (str. 26).

Iz Kuschelovih misli možemo zaključiti kako za miran suživot u Europi i Bosni i Hercegovini veliku odgovornost imaju upravo čelnici vjerskih zajednica i vjernici. Zato je duboka autorova želja da rabini, župnici, pastori, imami, vjeroučitelji i vjeroučiteljice počnu vježbati trijalog i umreženo mišljenje, a da se na teološkim fakultetima daje više mjesta međureligijskim i međukulturalnim studijima. Uistinu, vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini – posebno kršćani i muslimani – najpozvanije su u ime vrijednosti koje propovijedaju doprinijeti ozdravljenju sjećanja i humaniziranju ljudskih odnosa u ovoj zemlji koja je višestruko ranjena tragičnim iskustvima davne i bliže prošlosti. One bi zato trebale najprije biti u službi (svakoga) čovjeka, a tek onda samih sebe i svojih nacionalnih zajednica. Budućnost Bosne i Hercegovine jest u rukama (i srcu) svih njezinih građana: ako vjernici koji se pozivaju na jedinoga istinitog Boga i dijele mnoge zajedničke duhovne i moralne vrijednosti nisu kadri u miru zajedno živjeti – kako bi to mogli tražiti od ostalih?

Knjiga Karla-Josefa Kuschela Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost doista predstavlja velik i izazovan doprinos na području teologije religija i međureligijskoga dijaloga na hrvatskome jeziku. Valja je preporučiti profesorima i studentima teologije, pastoralnim djelatnicima i svim aktivnim vjernicima triju monoteističkih konfesija, ali i svim pojedincima ili studijskim programima koji se dotiču religijskih pitanja. Knjiga poziva na odgovorno ponašanje prema drugome i drukčijem, na kojemu smo pozvani prepoznati odsjaj Božjega lica i partnera na Božjemu putu. Bilo bi zaista dobro kada bi autorovi poticaji k mirnu i bratskome suživotu u poštivanju različitosti postali dio općega mentaliteta ovdašnjih prostora. Jer Bog od čovjeka traži samo dvije stvari: da ima povjerenja u njega (poput praoca Abrahama!) te da drugomu čovjeku i ovome svijetu bude blagoslov!