RABĪNDRANĀTH TAGORE – ČOVJEK MOJEGA SRCA

Klara GÖNC-MOAČANIN[1. Viši lektor na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije. Predaje Indijske književnosti, Indijsku umjetnost, Indijsku povijest, Azijsko kazalište. Držala sanskrtske seminare.]

Kada se spomene ime bengalskoga pisca Rabīndranātha Tagorea (1861.– 1941.), prva je asocijacija na njega kao pjesnika, autora zbirke Gῑtāñjali (Rukovet ili pregršt pjesama) za koju je 1913. dobio Nobelovu nagradu.[2. Već 1914. Pavao Vuk-Pavlović preveo je zbirku na hrvatski.] On nije bio samo pjesnik, pisao je romane, pripovijetke, drame, skladao je glazbu, pisao je filozofske eseje, osnovao je školu i sveučilište u Śāntiniketanu. Zvali su ga Gurudeb, Božanski učitelj. U starosti je počeo slikati. Što god da se navede, premalo je za njegovu iznimno bogatu djelatnost, ne samo umjetničku. Bio je pravi renesansni čovjek obdaren brojnim umjetničkim darovima, univerzalni čovjek kakvih je malo bilo.

Svoju religiozno-filozofsku misao – kojom je prožeto njegovo pjesništvo – Tagore je iznosio na brojnim predavanjima koja je održao posvuda po svijetu. Ta su predavanja objavljena u knjigama: Sādhanā (Realizacija života), Osobnost (Personality), Religija čovjeka (The Religion of Man) i Stvaralačko jedinstvo (Creative Unity). U njima je, polazeći od kontemplacije prirode, govorio o istovjetnosti apsolutnoga i individualnoga, čovjeka i svemira, o kozmičkome skladu, o problemu zla, samoostvarenju čovjeka u ljubavi i radu, o očitovanju ljepote. Često je Tagore isticao da kod njega nema nikakva filozofskoga sustava ni teološke doktrine. Smatrao je da je njegova pjesnička religija zasnovana na osobnim iskustvima. Staroindijska religiozna misao našla je u njemu svoj obnovljen izraz. Tako Tagore svoju dušu uspoređuje s posudom koju Bog uvijek iznova puni novim životom ili je uspoređuje s frulom na kojoj Bog vječno svira nove melodije. Bog je u čovjeku i Tagore ne prihvaća odricanje od svijeta, isposništvo, trapljenje i isprazne obrede kao put do Boga. Uvijek iznova govori o jedinstvu cijeloga života, o skladu između prirode i čovjeka: čovjek i priroda se uzajamno trebaju jer bez čovjeka bi bila kao slomljen luk ili kao otvoren krug; jer zemlja i nebo od vlakana su čovjekova uma izatkani, kaže pjesnik na jednomu mjestu. Tagoreov estetski humanizam govori o čovjeku kao jedinome umjetniku i upravo ta sposobnost estetskoga iskustva uzdiže čovjeka nad ostatkom svemira. Krajnja je stvarnost određena pojmovima ljudskoga iskustva i ne postoji ništa što se ne da svesti pod ljudsku osobnost. To dokazuje da je istina svemira u zbilji ljudska istina. Kada je naš svemir u skladu s vječnim Čovjekom, to spoznajemo kao istinu, osjećamo to kao ljepotu. Istina i ljepota, dakle, ne postoje neovisno o Čovjeku. I kada u razgovoru s Einsteinom[3. Tagore Reader 1966: 100–103.], na Einsteinovo pitanje: kada ne bi više bilo ljudskih bića, zar tada ni Apolon Belvederski ne bi više bio lijep!, Tagore odgovara s »Ne«, onda shvaćamo što pjesnik misli kada kaže da se ljepota i istina mogu ostvariti samo preko čovjeka.

Ipak, pisca nerijetko prožima osjećaj da su ljudsko stvaralaštvo i priroda izvan Boga i odvojeni od njega; da ljepota, dobrota, Božji sklad nemaju ništa zajedničkoga sa samosvojnim, često okrutnim, prirodnim tijekovima. Time kao da i umjetnikova djelatnost gubi značenje, postaje nestvarna, gotovo amoralna. Ponekad je i jῑban-debatā, gospodar života, nekako udaljen, ravnodušan prema ljudskim osjećajima. Zato pjesnik u pjesmi Nepopustljiv iz zbirke Ulica (Bithikā, 1935.) pita:

Kad zazvah te u vrtu tvome, opojno su mirisali cvjetovi manga – zašto ti dalek osta,
a vrata svoja zabravi čvrsto? Cvjetovi u grozdove voća sazriješe – ti odbacio si rukoveti moje prepune, zaklopio oči savršenstvu.
U bijesnim okrutnim olujama jesenskim zrelo je zlatno voće popadalo –
»Prašina« – ja rekoh – »ponude takve skrnavi, ruke tvoje neka nebo im budu.«
Ipak, ti ne pokaza naklonost.
Bez svjetiljke su uvečer bila tvoja vrata, crnocrna, dok lutnju sam svirao,
kako je svjetlost zvjezdana u strune srca moga gudila! Kako ja lutnju svoju na ples povedoh!
Ti ništa odgovorio nisi.
Tužne su ptice besano cvrkutale,
izgubljene drugove svoje pozivajući, pozivajući. Prošla je prava ura sjedinjenja našega –
dok si još snivao, spustio se mjesec, u samotnu sjetu utonuo.
Drugog razumjeti tko može! Obuzdati strast svoje srce nije kadro,
ponadao sam se da dirnut će te, pokrenuti preostale, suzama okupane uspomene.
U podnožje jutra mjesec je pao, oslobođen ogrlice noći koja iščezava.
Da li lutnja te je čemerom mojim dok si spavao uspavljivala? O radosti barem jesi li sanjao?[4. Gönc Moačanin 1996 : 133–134; prijevod prema Radiceu, str. 98.]

Premda izvor radosti, igra svemira, božanska igra, lῑlā, ima svoju mračnu stranu u besmislenosti života, ta se igra pokazuje kao māyā, privid, i ljudska su bića vječno osuđena da budu odvojena od Boga, od beskonačnoga, vječnoga. Ali doprijevši do mračnoga ruba ponora, Tagore se vraća svjetlosti. Jer pjevati se može samo ako se voli, a on je prije svega bio Pjesnik. Bog i čovjek nanovo uspostavljaju suživot, oni su umjetnici, a njihovo je umjetničko djelo svemir. Bog je naṭarājā, bog plesa Śiva, Bog je glazbenik, on je slikar i pjesnik, a čovjek je onaj koji s njime pleše, svira, slika i pjeva. Putevi pobožnosti i estetskoga doživljaja slijevaju se jedan u drugi; mističko iskustvo svijeta ostaje vezano uz poetsko bogatstvo svijeta.

Međuigru svijeta i duha, vremena vječnoga i omeđenoga, beskonačnoga i konačnoga, transcendentnoga i imanentnoga – sam je Tagore odredio kao glavni predmet svojega pisanja. Religija pjesnika ostala je neodvojiva od njegove umjetničke teorije i prakse; u tekstu Stvaralačko jedinstvo (Creative Unity) opisao je pjesnik svoju vjeru ovako:

»U dogmatskim je religijama na sva pitanja dan konačni odgovor i sve su sumnje napokon ušutkane. Ali pjesnikova je vjera nestalna poput zračnoga plašta oko zemlje, gdje se svjetlosti i sjene igraju skrivača, a vjetar poput pastira u stadima oblaka u frulu svira. Ta vjera nikada ne pokušava ikoga dovesti do jednodušnog zaključka, štoviše, ona razotkriva beskrajna prostranstva svjetla jer nema nikakvih zidova oko sebe.«[5. Tagore 1922 : 6.]

Nerazumijevanju Tagoreova stvaralaštva, poezije i proze, na Zapadu su pridonijeli engleski prijevodi koji, manje ili više uspješni, gube u odnosu na izvornik, tj. gubi se kontekst pjesničkih slika jer, bez poznavanja bengalskoga kulturnog ozračja, gube se njemu pridružene asocijacije. Gube se i glazbenost, ritam i rima, a većina Tagoreovih pjesama pisana je kao vokalna glazba. Prepreka u shvaćanju i osjećanju nepoznat je religiozni svjetonazor kojega se odjeci trajno provlače pjesnikovim stihovima. Čitatelj se lako da zbuniti u pogledu značenja pjesme jer bez konteksta često nije jasno je li riječ o pobožnoj lirici gdje se ljubav i strast iskazuju Bogu ili se radi o ljubavi prema ženi. To prepletanje religioznoga i erotskoga dio je tradicije srednjovjekovne indijske vjerske poezije u kojoj sljedbenici pokreta bhakti – pobožne odanosti Bogu – u svojim kῑrtanima, glazbenim recitacijama koje u sudionika izazivaju ekstazu, slave svojega boga Kṛšṇu. Alegorijska ljubav Kṛšṇe i pastirica, prije svega Rādhe, izraz je čežnje ljudske duše za sjedinjenjem s Bogom putem ljubavi. To je pokušaj da se razdvojenost čovjeka i božanstva dokine u ekstazi. Asocijacije bez kojih se ne može shvatiti indijska osjećajnost jest npr. spominjanje kišnoga oblaka kada u vrijeme monsuna ljubavnici trebaju biti zajedno jer ako se on ne vrati s puta, neće ga mjesecima biti. Kada se spomene ptica u kavezu, misli se na Bāule, bengalske pjesnike lutalice koje je Tagore toliko volio, o čemu će još biti riječi. Sama ta prispodoba dospjela je u Bengal iz poezije sjevernoindijskih mistika, kao Kabīra (15. st.) na primjer, a njega je Tagore i prevodio. Kabīr je pak neke svoje slike preuzeo iz islamske mističke poezije sufija, a sama se usporedba ptice u kavezu (zarobljena duša koja čezne za slobodom) otkriva još kod perzijskoga pjesnika Hafiza iz 14. st. Sve ovo ukazuje koliko je dug put kako do razumijevanja Tagoreove poezije i njezinih slika, tako i do shvaćanja njegova vjerskoga svjetonazora. Na Tagorea je osobito još djelovao duh drevnih vedskih Upanišada.

Tagoreovo pjesničko stvaralaštvo predstavlja traganje za ljepotom i predodžba ljepote vodi ga do vizije cjelovita sklada i osjećaja golema čuda i beskrajne tajne svemira gdje je »nešto neslućeno posvuda pritajeno«, kako to spominje u svojim uspomenama. Traganje za tim »pritajenim« traje tijekom cijeloga njegova stvaralaštva, iskazuje ga u svojim pjesničkim zbirkama, a u pjesmi Buđenje vodopada, iz zbirke Jutarnjih pjesama, objavljenoj 1883., iznosi svoj mistički doživljaj uspostavljanja veze s prirodom koji se zbio dok je promatrao sjaj izlazećega sunca iza zastora od drveća koji je raspršio veo jutarnje magle. Utjecaj pojavne ljepote razbio je čaroliju pjesnikove osame i to uranjanje u ljepotu prirode, koje se u taj čas začelo, nastavit će se do kraja Tagoreova života.

Tagoreove pjesme teže radosti postizanja beskonačnoga u konačnome. Taj put do radosti ispresijecan je stranputicama na koje tragatelje vodi vlastiti sukob između snova i stvarnosti. Pjesnikova duša u raskoraku je nemira, čežnje i strasti s kontemplacijom, s traganjem za ljepotom i s nezemaljskim zamjedbama snolika duha koji trajno izmiče tragatelju. Pjesniku priroda otkriva božansko u njemu samome, ona postaje njegovo drugo ja. Tu se zameće Tagoreova misao kozmičkoga ja, neosobnoga vječnog jastva nasuprot osobnomu iskustvenom jastvu (Zlatna lađa, 1893.) Pjesnik slavi ljudski duh i njegovu čežnju za postizanjem beskonačnosti koja, međutim, bez čovjeka ne postoji: voljeni duh moja je tvorba, ljepotu sam njegovu svjetlošću očiju svojih stvorio, snovima srca svoga – i radost će moja prirodu sretnijom učiniti i zelenijom, pjeva Tagore. No ta ga radost ne priječi da se pita: kakvi to bezdani tuge nebo prekrivaju?

Redaju se zbirke s religioznim stihovima te s pjesmama posvećenima buđenju zemlje. Ton je mnogih pjesama sjetan, kao da Tagore naslućuje smrti njemu dragih u nekoliko godina (1902.–1907.) – umiru supruga, kći, otac, sin, prijatelj.

Vizijom kozmičkoga sklada, uranjanjem u vječnu prirodu, duša se pjesnikova opire očaju i u njegovim se nadahnutim stihovima Bog, priroda i čovjek slijevaju u jedinstvo, uz osjećaj trajnoga čuda i čudesnosti svijeta.

Zbirka duhovne lirike Gῑtāñjali (Rukovet ili pregršt pjesama) predstavlja izbor iz ranijih Tagoreovih zbirka objavljenih između 1901. i 1911. U njegovim stihovima Bog je milostiv i nalazi se u svakome čovjeku, kao i u svemiru; konačan je i beskonačan, a za svoju radost vjernik mu treba onoliko koliko vjerniku treba Bog. Pjesnik žudi za bliskim dodirom sa Sveobuhvatnim i tu svoju viziju već godinama razvija u zamisao jῑban-debatā, gospodara života. Zbirke pjesama koje su uslijedile i brojne njegove simboličke drame govore o gospodaru života. Pjesnik oživljava poruku višnuitskih pjesnika da Bog vječno čeka na ljudsku ljubav; spominje se opomene lutalica Bāula: »Ne zaboravi da tvoje tijelo sadrži cijelo postojanje i Zrcalo neba odražava tvoju dušu.«

Bog čovjeku daje ljepotu svijeta, a zauzvrat traži njegovu ljubav; zato Tagore kaže: Ti sišao si, gospodaru, jer ljubav bi naša bez tebe besmislena bila.

Tagore pripada u dugu tradiciju indijskih, ne samo bengalskih, pjesnika-svetaca. On se nikada nije i ne bi smatrao svecem, no imao je velik osjećaj za svetost, dubok uvid u ono što je Rudolph Otto nazvao numinoznim.

Osobito ga se dojmilo pjesništvo već spominjanih Bāula. Poznat je kao otkrovitelj Bāula, bengalskih lutajućih pjevača još od srednjega vijeka, o kojima je prvi držao predavanja od kojih je jedno objavljeno u Vjeri čovjeka.[6. Tagore 1975 : 68–74.] I njihov utjecaj na njega nije bio posve nesvjestan jer piše: »Jednog sam dana slučajno čuo pjesmu prosjaka koji je pripadao sekti Bāula… Ono što me dirnulo u toj jednostavnoj pjesmi jest vjersko iskustvo niti puno detalja, niti metafizičko, niti u nekakvom pojednostavljenom transcendentalizmu. Ali bila je puna osjećajne iskrenosti. Govorila je o snažnoj čežnji srca za božanskim koji je u čovjeku, ne u crkvi… Otada sam često želio… razumjeti te ljude kroz njihove pjesme, koje su njihov jedini oblik bogoslužja. U svojim sam tekstovima često sam izražavao svoju ljubav prema pjesmama Bāula. Prilagodio sam njihove napjeve svojim brojnim pjesmama. Poruka Bāula je u neko doba prožela moj um kao da su bili dijelovi vlastitoga uma.«

Rabīndranāth je uklopio pjesme Bāula u neka svoja prozna djela, često ih navodeći izrijekom. U romanu Gorā piše: »Unutar kaveza, nepoznata ptica dolazi i odlazi. Kad bih je samo mogao uhvatiti i zadržati je zarobljenu unutar svoga uma.« U Tagoreovim dramama javljaju se likovi po uzoru na Bāule kako bi otpjevali prikladnu pjesmu. Tagore je još 1915. i 1916. objavio niz pjesama Bāula.

A tko su Bāuli koji su toliko značili Tagore? Naziv znači lud; etimološki je riječ vezana uz sanskrtski vātul – udaren vjetrom ili vyākula – zbunjen, neuređen. Bili su i još jesu lutajući vjerski pjevači odjeveni u odrpanu odjeću sačinjenu od odjeće i hinduista i muslimana. Lutali su od sela do sela slaveći boga ekstatičkim pjesmama, živjeli bi od milodara. Duge kose i brade, zapuštena izgleda, pjesmu bi pratili ektārom, instrumentom s jednom žicom. U njihovim se pjesmama otkrivaju tragovi sufizma, sahajiye ili tantričkoga budizma, višnuizma bengalskoga vjerskog učitelja Caitanye (16. st.) te neki drugi. Za njih ne postoji društvena i vjerska razdioba među ljudima; za njih su svi ljudi putnici na istoj cesti koja vodi Bogu. Kako Tagore u vjeri čovjeka kaže, jedini izvanjski oblik štovanja Boga jest u njihovim pjesmama – u slikama polja, rijeka, oluja, ptica, drveća, cvijeća – jednostavno, ali snažno – koje je koristio i Tagore u svojim pjesmama.

Bāul je u vječnoj potrazi da čuje božju frulu koja uvijek odzvanja u njegovim ušima da bi na koncu spoznao da zvuk te flaute koja ga je dovela do ludila dolazi iz njegova vlastitoga srca. To ludilo postaje ludilo radosti, ludilo ostvarenja koje u sebi sadrži sjeme blaženstva. Taj misticizam Baula djelovao je na Tagorea premda je on u društvenomu i intelektualnom smislu bio udaljen od njih kao pripadnik bogate obitelji, premda nije završio uobičajeno formalno obrazovanje, bio je vrlo načitan i učen. Tagore nije bio običan čovjek pa je njegova slika ili predodžba o Bāulima katkada možda idealizirana. Ali osjećaj osamljenosti i čežnje za ispunjenjem, za spoznajom, zajednička im je. A ta osamljenost prožeta tugom odraz je čežnje ljudske duše koja je odvojena od Boga.

Bāul pjeva. Sjedio sam sȃm i sunce je zalazilo na zapadu. Bio sam sȃm, bez tebe, a u tami je bila opasnost… Bojao sam se jer nisam vidio put. (Lālan Phakir)[7. Stihovi Bāula prevedeni su prema Dimocku koji je Tagorea prozvao najvećim Bāulom. Dimock 1959 : 33–51.]

I Tagore je izgubljen i osamljen i iz njegovih pjesama u raznim zbirkama pita se kako da pronađe put jer ne zna gdje se nalazi to što traži. Obraća se Bogu i moli ga da mu pokaže put.

Bāul čuje zvuk Božje frule i njegove korake i posve je smućen, ostavlja sve i kreće u potragu. Tako i Tagore u brojnim stihovima spominje Stranca koji ga zove, govori o svojemu nespokojstvu, očekuje zov frule Onostranoga…

A Bāul Lālan Phakir pjeva: Oh, gdje ću ga naći, čovjeka moga srca! Izgubio sam ga i u traganju sam svome lutao posvuda… Zbog njega, tog mjeseca srca moga, moj je um smućen… ali kada ga nađem, um će moj biti ispunjen mirom, a oči moje ispunjene suzama radosti…

Bāuli pjevaju da je Bog »čovjek srca« ili neuhvatljiva ptica koja boravi u kavezu tijela. On je Bog koji se skriva. Može ga se osjetiti u mraku, ali danju ga se vidjeti ne može…

Tagore u zbirci Gῑtabitān kaže da je čovjek moga srca u mome srcu, zato ga posvuda vidim… lutao sam posvuda tražeći ga – rado bih ga slušao ali nisam čuo – nisam mogao čuti. Danas, vratio sam se domu svom, i sada ga čujem, ja čujem njegovu frulu u svojim pjesmama. Zašto onda tražiš poput prosjaka moleći, od vrata do vrata. Nećeš ga naći. Ali dođi k meni – zaviri u moje srce, pogledaj u moje oči, i naći ćeš ga ondje.[8. V. Dimock 1959 : 43.]

To što čovjek ne vidi Boga razlog je njegov ego, obuzetost materijalnim svijetom i osjetilnim zadovoljstvima koja priječe put do spoznaje i zamagljuju sliku Boga. Da bi se spoznalo Boga, treba shvatiti da je tijelo prolazno i propadljivo. Razotkrivanje beskonačnoga u konačnome, što je motiv cjelokupnoga stvaranja, ne vidi se u savršenstvu zvjezdanih nebesa… Nalazi se u duši čovjeka. A jedino pravo bogatstvo jest bogatstvo duše.

Život je poput rijeke ili mora; kada je struja jaka, lađu valovi bacaju amo-tamo, a čovjekovo je srce kao mala svjetiljka što je nošena strujama. Potreban je lađar. Tijelo je čovjeka lađa kojom rijeku treba proći, ali lađa često propušta vodu i tek uz pomoć Lađara ili Boga putnik će dospjeti na drugu obalu kojoj teži. Stigavši na drugu obalu, kada je koprena koja je skrivala nutarnjega Boga spala, kada se čovjek u cijelosti predao Bogu, tada tuga i čežnja postaju radost koja odzvanja u zvuku frule. To beskonačna jest ljubav:

Čini mi se da sam te volio u obličjima bezbrojnim, u bezbrojnim vremenima,
u životu poslije života, u vijeku iza vjekova, zauvijek.
Moje je očarano srce zgotavljalo i obnavljalo ogrlicu pjesama
koju ti uzimaš kao dar, u obličjima svojim mnogim oko vrata nosiš,
u životu poslije života, u vijeku iza vjekova, zauvijek.
Kad god ljetopise stare o ljubavi slušam, njihovu bol prastaru,
pripovijest njihovu drevnu o razdvojenosti i o zajedništvu,
i dok stalno u prošlost zurim, na kraju ti se pojavljuješ odjeven u svjetlost zvijezde Sjevernjače što probija tamu vremena:
Ti postaješ slika nečega što se pamti zauvijek. Ti i ja plutali smo na struji koja s izvora, kod srca vremena, ljubav jednoga prema drugomu donosi.
Mi igrali smo se uz ljubavnika bezbroj, dijelili istu
plašljivu slatkoću susreta, iste tužne suze rastanka –
Stara ljubav, ali u obličjima što obnavljaju se i obnavljaju vječno.
Danas se kod tvojih je stopala skupila, u tebi svoj cilj je našla
Ljubav svih ljudskih dana, i prošlih i zauvijek: Sjećanja svih ljubavi što s ovom ljubavlju našom se sjedinjuju –
I pjesme svih pjesnika, prošlih i zauvijek.[9. Gönc Moačanin 1996 : 123, prevedeno prema Radice.]

LITERATURA

Dimock, Edward C.: Rabῑndranāth Tagore – The Greatest of the Bāuls of Bengal u The Journal of Asian Studies, Vol. XIX, No. 1, 1959.

Gönc Moačanin, K.: Sahṛdaya – književno putovanje sa srcem u Indiju, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1996. (poglavlja: Uspomeni pjesnika Rabīndranātha Tagorea, str. 89–102; Pjesnik Rabīndranāth Tagore, str. 119–135.

Radice, William: Rabīndranāth Tagore – Selected Poems, Penguin Books, Harmondsworth, 1985.

Tagore, R: Creative Unity, Macmillan, London, 1922, prema http://www.pgdp.net Tagore, R: The Religion of Man, Unwin Books, London, 1975.

Tagore Reader, ed. by Amiya Chakravarty, Beacon Press, Boston, 1966.