Richard Bach David

Richard Bach David (rođen 1936. godine) američki pilot, kasnije pisac, autor bestselera Galeb Jonathan Livingston, Dar krila, Ništa osim nade i Most preko vječnosti. Romani se pretežno bave letenjem i sadrže autorovo životno iskustvo. Na metaforičan način, kroz njegovo životno iskustvo, susrećemo se s mislima iz paradigme New agea koju on, nedvojbeno, podupire. Bach je vjerni sljedbenik José Silve i njegove tehnike Silva kontrola uma (Silva Mind Control) čije ideje o evoluciji svijesti, bolji poznavatelj Silva metode, bez problema može raspoznati u Bachovim djelima.

Galeb, most, kao i Stepski vuk Hermana Hesse, metafora su duše u razvoju, evolucije duša[1], pobožanstvenjene evolucije, pri čemu „životinje predstavljaju one dijelove našeg bića s kojima trebamo doći u dodir. Da, one strane našeg bića koje smo razvili kada smo tijekom procesa evolucije bili te životinje, ali smo ih izgubili.“[2]

Na prvom mjestu, treba uočiti odioznost naspram institucionalne religije, osobito kršćanstva, i njezino transcendiranje:

„Ideja da smo se razvili od ljubomornog Boga koji nas je oblikovao iz prašine kako bi bili prisiljeni birati između klečanja-i-molitvi i vatre-i-prokletstva, ta me najžešće pogađa. Niti jedna mi vila sanjarka nikada nije dala takve zamisli. Cijeli je koncept razvoja, za mene, pogrešan.  (…) …istina je ono u što naše vrhovno ja želi vjerovati.“[3]

S dozom ironije Bach otklanja biblijski koncept stvaranja te dodaje, ma kako to trebalo shvatiti, da „Kršćani nisu savršeni, već zaboravljeni.“[4] Njemu draga osoba, nastavlja, referirajući se na religiju, mora biti: „Duhovna, ali ne smije ispovijedati neku organiziranu religiju, mora voljeti mačke.“[5] I u Galebu Jonathanu poziva Čjang (prosvjetljeni učitelj) na napuštanje vjere u korist samoostvarenja: „Ostavi se vjere – Čjang mu je ponavljao. Vjera ti nije trebala dok si učio letjeti, ne treba ti ni sada, kad želiš shvatiti što je letenje.“[6] Zbog mizerne pristojbe od 15 dolara za korištenje kapelice, u svome djelu Most preko vječnosti, radije prezire ceremoniju vjenčanja[7], premda se iza samih riječi više naslućuje prezir prema svim institucijama, svojstvena New ageu:

„Ometa nas licemjerni mentalitet koji vjeruje u Boga i Državu. To je ono što ne dozvoljava mir u svijetu. Takva licemjerna vjera stvara mržnju prema drugima! Bog-i-Država, Zakon-i-Red jest ono što je palicama sravnilo Los Angeles.“[8]

Nasuprot kršćanstvu, koje se Bachu očigledno ne mili, slijede brojni odlomci koji se povoljno izjašnjavaju o reinkarnaciji. „Sjećaš li se prijašnjeg života u kojem si svirala klavir?“[9] Bach vrlo dobro poznaje bogatu okultnu terminologiju iako, katkada, na nju samo diskretno ili indirektno aludira. „Intuicija – sjećanje na stotinjak prijašnjih života…“[10] Pred nastupom na medijima se povlači, poučen iskustvom ranijih života. „Možda sam u nekom drugom životu pokušao steći popularnost. Nije to toliko uzbudljivo, niti privlačno, iskustvo iz nekog drugog života me upozoravalo; prihvati gostovanje na televiziji i zažalit ćeš.“[11] Vegetarijanstvo iz vjerskih uvjerenja rado podupire kao poželjno:

„Što sam više vjerovao u neuništivost života, to sam manje želio biti dio čak i prividnih umorstava. Ako barem jednoj od milijun svinja pružim šansu da ostatak života provede kontemplirajući, umjesto da je požderem za doručak, vegetarijanstvo se isplati.“[12]

U Bachovom legendarnom Galebu Jonathanu Livingstonu susrećemo isti istočnjački svjetonazor ali s nešto blažom retorikom. Ipak dovoljno prepoznatljivom, da se otkloni svaka dvojba u rečeno. U vremenu materijalizma u Hrvatskoj njegova su djela unosila tračak transcendencije, ali duhovnost koju promiče je New age provenijencije. To ne iznenađuje ako znamo da je bio u vrevi previranja New age duhovnosti i s obzirom na vrijeme (sedamdesete godine prošlog stoljeća), i s obzirom na lokalitet (Amerika). Kao dijete svoga vremena, zahvaćen sindromom New agea, u Galebu Jonathanu Livingstonu piše u korist reinkarnacije:

„Prolazili smo iz jednog svijeta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući kamo hrlimo, ne misleći na sutra. Znaš li koliko smo života preživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Tisuću života, Jone, deset tisuća! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati. (…) Ali ti, Jone, – proslijedi – ti si naučio sve odjednom i nisi morao proživjeti tisuću života da bi stupio u ovaj život.“[13]

U pozadini gornjeg navoda susrećemo još jednu teoriju, znanstvenu fantastiku, ali koja nije dio vjerovanja hinduizma, naime, da mi živimo istovremeno u više paralelnih svjetova, jednako u sadašnjosti kao i prošlosti, pa čak i budućnosti, radi čega Jonathan poučava „vježbati let u prošlost i budućnost“[14]: „…prisjetiti se drugih života, prošlih i budućih, razumjeti odgovore… putovati vremenom i susretati se s našim drugim ja.“[15] Na drugom mjestu čitamo još jasnije: „Stepenicama sam se popeo u kuću, pripremio se na mogućnost susreta sa svojim drugim aspektima, prošlim Richardima i Richardima koji ću tek biti, svima svojim ja iz drugih života, s drugih planeta, drugih hipnotičkih vremenskih i prostornih dimenzija.“[16] „Dugo ćeš se susretati s ljudima koje nisi vidio – sebe u različitim budućnostima, svoja druga ja, prijatelja koji su umrli.“[17] Možda je moguće da, jednoga dana, primimo i pismo koje smo uputili sami sebi „…pismo od nas iz daleke budućnosti“?[18] Ovaj smo život, navodno, sami odabrali sa svim njegovim okolnostima, kako bi naučili određene lekcije. „Odabrao sam ovaj planet i ovo vrijeme da naučim transcendentalno znanje koje ne znam kakvo je, kakva je žena koja nije nalik niti jednoj drugoj.“[19] I na drugom mjestu, možda i s dozom dvojbe, u obliku pitanja: „Je li moguće da se radi o ispitu kojeg su isplanirali na stotine drugih aspekata mene iz različitih vremena i prostora?“[20] Ako sam odabrao svoju sadašnju egzistenciju, drugim riječima sam sebe stvorio, što potvrđuje da sam sam svoj bog, zašto onda ne bi mogao odlučiti i o svome kraju (eutanazija):

„Umjesto iznenadne smrti ne bi li ljudi mogli živjeti do trenutka kad sami odluče: ‘U redu! Učinili smo sve zbog čega smo došli ovamo, ne postoji planina na koju se nismo popeli, ništa što nismo spoznali a što smo željeli naučiti, proživjeli smo lijep život, i onda, u savršenom zdravstvenom stanju jednostavno sjesti, njih dvoje ispod drveta ili zvijezde, i podići se izvan tijela i nikada se više ne vratiti?’“[21]

Ovako banaliziranje smrti proporcijalno je banaliziranju života koji, u konačnici, nema istinsku dubinu i značenje, nego je lila, božanska igra, ili maya, božanska iluzija, obmana. Doista nas netko obmanjuje, opako!

U žiži New agea Bach je temeljito upoznat s okultnom terminologijom svoga vremena. Njegovom literaturom, u različitim kontekstima, susrećemo danas opće rasprostranjenu terminologiju New agea, poput „hodanje po vodi“, „astralna projekcija“[22], NLO, duhovi, gledanje aure[23]. Bachovi romani su metafora druge stvarnosti, zato i privlačni, ali ta stvarnost je, nažalost, okultna, duhovnost New agea. Most preko vječnosti je metafora za čovjeka (boga):

„Na početku svemira… Prije velike eksplozije, bili smo mi! Prije svih Velikih eksplozija u svim vremenima, i prije nego je jeka svake od njih utihnula, bili smo mi. Mi, plesači u svakojakim oblicima, pokazujući se svugdje, mi smo razlog prostora, graditelji vremena. Mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe opet i opet, učimo voljeti i volimo!“[24]

U gornjim recima može se iščitati krik ograničenog čovjeka koji čezne za neograničenošću, neprolaznošću i vječnošću. No, to nam je već darovano u Isusu Kristu, i kroz Isusa Krista, te nije potrebno izmišljati znanstvenu fantastiku i u njoj se obmanjivati da smo sami sebe stvorili i otkupili, kad smo svjesni da nas sve čeka grobni humak. Dovoljno je poslušati riječi sv. Pavla upućene efežanima, da bi i sami našli mir u Isusu Kristu jer nas je u Sinu svome, Bog izabrao za sinove svoje, posinio, i to prije postanka svijeta:

„Tako: u njemu nas sebi izabra

prije postanka svijeta

da budemo sveti i bez mane pred njim;

u ljubavi nas predodredi za posinstvo,

za sebe,

po Isusu Kristu,

dobrohotnošću svoje volje,

na hvalu Slave svoje milosti.“ (Ef 1,4-6)