U trendu suvremene zapadnjačke kulture, iznjedrene na kršćanskom duhovnom miljeu, razvidan je proces posvjetovnjačenja kršćanskih pojmova, kao i ponuda alternativnih “stilova života” na svjetovnim, poganskim ili protukršćanskim vrelima. U prvom redu mislimo na pogrešno shvaćanje pojma svetosti.
Svetost u ranoj Crkvi
Dok je u prvim stoljećima Crkve biti kršćanin značilo isto što i biti svet (“Pozdravite svakoga svetog u Kristu Isusu. […] Pozdravljaju vas svi sveti…” Fil 4,21-22), kako se kršćanstvo oma-sovljivalo, tako je tonulo u osrednjost, pa mu se gubio i identitet. Mlakost je karikatura kršćanskom pozivu, a svetost njegovo istinsko ostvarenje. Kako se barometar ljubavi u crkvama spuštao svome dnu (“Nisi ni studen ni vruć”, Otk 7,15), tako je i značenje svetosti bljedilo. Počelo je prevladavati pogrešno uvjerenje da je svetost pridržana samo za Bogu posvećene osobe, svećenike i časne sestre, i da se ne odnosi na ostale članove Crkve.
Opći poziv na svetost
Drugi vatikanski koncil, međutim, tu je temu smatrao gorućom, pa je u dogmatskoj konstituciji o Crkvi (“Lumen Gentium” V, 40), istaknuo da su svi članovi Crkve pozvani na svetost. Bez iznimke! I to svatko u svome staležu. Postoje, dakle, mnogovrsni oblici svetosti. U Crkvu se ulazi samo zato da se postane svet. Crkva je “tvornica” svetaca. Svetost je najviše ostvarenje ljudske osobe, najuzvišenije ispunjenje čovjekova poziva na savršenu ljubav. Svetost je svijest o vlastitom dostojanstvu djeteta Božjega življena u konkretnom životu. Svetost nije hod “glavom kroz oblake” ili bijeg od svijeta (“fuga mundi”), nego gledanje svijeta Božjim očima i vaganje njegove vrijednosti Božjim tezuljama.
Svetost – život u izobilju
Život je dar u službi onostranosti. Onostranost je pokretač ovostranog djelovanja. Čovjek pripada svijetu ovostranosti i onostranosti. On je most između dvaju svjetova: duhovnoga i materijalnoga. Čovjek nije svodljiv na samo biološku, čisto materijalnu razinu. On teži prema višem, uzvišenijem, savršenom. Najviše savršenstvo i smisao života otkriva se kroz ljubav. Nema većeg savršenstva od ljubavi, a ona, da bi ispunila težnje ljudskog srca, mora trajati vječno. Jamac njezine trajnosti jest Bog, Isus Krist koji reče: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Ljubav je jača od smrti, u smrti se usavršuje, doseže svoj vrh(unac)! Gospodin Isus je “uzor svake savršenosti”, on je “početnik i usavršitelj” svetosti (LG V, 40). Križ Isusov vrhunski je izraz savršenstva, norma i mjerilo svake ljubavi. Isusova smrt na Kalvariji, od strane crkvenih otaca, označena je kao bračna noć Crkve. Zato je njegova ljubav uzor i bračne ljubavi koja, bez križa i smrti, nema perspektivu. Brak je grobnica sebičnosti, uskrsnuće ljubavi i rasadište života. Svetost, kao savršenstvo ljubavi, Božji je dar, ali i naš mar. Samo svojim ljudskim snagama nije moguće ostvariti savršenstvo ljubavi – svetost. Svetost je sklad milosti i naravi, Božjega dara i našeg mara. Ona se hrani onostranom, božanskom snagom, sakramentima Crkve. Milost prethodi svetosti, ali bez našeg osobnog zalaganja neće uroditi plodom.
Sveci mrtvoga Boga
Svetost se ne sastoji u pukom razvoju ljudskih potencijala, buđenju zapretenih moći pohranjenih u ljudskom biću, kako naučava New age. Suvremena kultura koja je Boga potisnula iz središta svoga života, i podredila ga zadovoljenju ljudskih potreba (“idem u crkvu kad za to osjetim potrebu” – a ne kad to Bog od mene traži!) i svetost je prihvatila u ovosvjetovnim kategorijama, kao razvoj ljudskih potencijala. Suvremeni areopag iznjedrio je galeriju “svjetovnih svetaca” (koji ne oskudijevaju “obožavate-ljima”!) na osnovi razvoja ljudskih poten-cijala, poput Supermana, Batmana, Spider-mana, Harry Pottera (potterolatrija!)… a sve po modelu Nietzscheova Übermänscha ili Nadčovjeka. Njihova “svetost”, to treba dobro uočiti, plod je ovladavanja kojekakvim misterioznim silama a ne, poput Samsona ili Davida, milosti živoga Boga, čijom snagom pobjeđuju. Bog u životima tih “nadljudi” ne zauzima nikakvo mjesto. Sve u nietzscheovskom duhu: “Učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. (…) Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama!” Zaluđen teologijom mrtvoga Boga Nietzsche proglašava nadčovjeka “koji ispisuje nove vrijednosti na nove ploče”. Upravo tako. Nadljudi su proroci novog sustava (bez)vrijednosti. Sveci bez Boga. Spasitelji bez križa. Tehnički sveci. Zapravo, magovi! “Hocus – pocus!” “Čovjek je nešto što mora biti prevladano” – urla Prorok besmisla! Neka žive nadljudi, Supermani, Spidermani, ili Harry Potteri. Njihova “svetost” nije rezultat suradnje s milošću Božjom nego plod ovladavanja skrivenim silama prirode ili magijskih tehnika.
Klanjanje osobnom Bogu, strah Božji, posvećeno djevičanstvo, predbračna čistoća i bračna vjernost… ne nalaze svoje opravdanje u prirodnim datostima. Protuslove porivima pale naravi, ali su predmet Božje objave koja im određuje svrhu. Na novim pločama što ih ispisuju “nadljudi”, Božje zapovijedi zamijenjene su apstraktnom filantropijom i bezličnim humanizmom. Smrt za bližnjega, kao najviši izraz sebedarne ljubavi, bez Boga gubi svoje uporište. Zato je “prirodna svetost” skroz neprirodna i nakaradna! Sama joj se priroda protivi. Svetost traži Božju milost. Samo milost Božja ljudsku narav pročišćava od sebičnosti, uzdiže i usavršuje.
Magovi – “prirodni sveci”
Već je glasoviti Philipus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim, zvan Paracelsus (1493.-1541.), magove proglasio “prirodnim svecima”. Magija je, prema njemu, “najtajnije umijeće i najveća mudrost o nadnaravnim stvarima na Zemlji”. Dok je svece, u kršćanskom smislu riječi, nazivao “sancti”, magove koji se “služe snagama prirode” (pa ma što on podrazumijevao pod njezinim snagama), nazvao je “prirodnim svecima”. Magove, među koje Paracelsus ubraja i tri mudraca s Istoka, koji su se došli pokloniti Isusu, ovladali su magijskim silama i umijećima, zbog čega ih Paracelsus kanonizira, odnosno, proglašava “prirodnim svecima”. Međutim, kao što briljantno zapaža genijalni Pascal, da bi od čovjeka postao svetac, neophodna je Božja milost. Isključivo svojim snagama ne može se postići svetost: “Potrebna je milost da iz čovjeka postane svetac. Tko u to sumnja, ne zna ni što je svetac ni što je čovjek”. “Prirodni sveci”, zapravo su neprirodni, marionete, obični magovi kao što, uostalom, potvrđuje i primjer malog čarobnjaka Harry Pottera i velikog čarobnjaka Paracelsusa.
Naruči knjigu