Sa Hrvatskim areopagom, Institutom za međureligijsku suradnju na prvom studijsko – hodočasničko putovanju sjevernom Indijom od Delhija do Calcutte, tijekom ožujka 2011. godine
Kap Jadrana u moru Gangesa
U veljači 2013. Hrvatski areopag organizira novo studijsko – hodočasničko putovanje, ali ovaj put u južnu Indiju: od Mumbaia, preko Goe, Mangalorea, Dharmasthala, Bangalore, Cochina, do Chenna
Tekst: Stefanija Fantela
Hodočašća su uvijek puno više od pukog turističkog putovanja, a dvotjedna putešestvija sjevernom Indijom od New Delhija , preko Haridvvara, Rishikesa, Agre, Khajurahoa, Varanasija, Gorakhupura, Kushinagara, Patne, Bodghave i najposlije do Calcutte, naše posljednje postaje u Indiji – bili su veličanstven doživljaj jednog sasvim drugačijeg svijeta, poimanja ljudskog života, vjere i smisla. Iskustvo koje se teško može pretočiti u tekst ili „uhvatiti” u objektiv fotoaparata.
Bilo je to prvo studijsko-hodočasničko putovanje što ga je prigodom godine Majke Terezije organizirao „Hrvatski areopag” Institut za međureligijski dijalog. Neposredan inicijator i organizator bio je dr. sc. fra Josip Blažević a nas gotovo 30-tak hodočasnika, prvi smo iz Hrvatske prošli tim za turiste netipičnim putem. Cilj nam je bio da se upoznamo sa najvažnijim svetim mjestima hinduizma, budizma… i ostalih religija u toj doista mnogoljudnoj zemlji, odakle na zapad, pa time i kad nas, nekritički i u gomilama dolaze različite inačice i tumačenja vjerskih im naučavanja.
– Idemo kao katolici i vratit ćemo se kao katolici, jednom je smijući se rekao fra Josip, još u vrijeme kad su se poneki od nas pitali kako objasniti želju katoličkog svećenika da povede hodočasnike među hinduse ili budiste, a s ciljem, kako nam je naglasio, da bi učvrstili i bolje spoznali Kristov nauk. Za dio hodočasnika budizam, hinduizam i sve ino nije ni bilo presudno. Željeli su baš na 100 obljetnicu njena rođenja obići grob blažene Majke Terezije i neposredno doživjeti svu bol i stravu življenja na ulicama Celcutte.
Podozrivo upoznavanje
Nekoliko tjedana prije putovanja – prvo okupljanje. U prostorijama crkve Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu. Kratko predstavljanje… tek rečenica ili dvije. Ostali podozrivo gledaju i procjenjuju.
Tko je ona gospođa sa šeširom i sva u odjeći od teške sirove svile!? Što će ona u Indiji! Ili- čovjek kaže: ja sam vojni invalid. A ja se užasnuta piram: Ajme, samo nam na tom napornom putovanju treba jedan PTSP-ovac! Pa vremešni svećenik koji izgovara ono što se svi mi ostali ne usudimo izustiti kad smo vidjeli plan puta: ustajanje u 4,30 ili u 5 ili najkasnije u 5,30. Misa svakoga dana! A on mrtav hladan kaže: jesu li to mise- polnoćke ili ipak mise-zomice! Vožnja autobusom lošim i nakrcanim cestama, osam pa čak o više od deset sati dnevno. Tko će to izdržati! Tu je i bakica za koju je nedvojbeno da nije u životu baš puno putovala. A nekmoli tako daleko.. Naravno engleski je za nju „špansko selo” Sve što sam u tim trenucima mislila i čega sam se strašila, moram priznati da sam u sebi ubrzo i porekla. Moj grijeh!
Gospođa u svili i sa šeširom je vesela, prilagodljiva, izuzetno draga. Nikad ne prigovara. Svećenik u godinama – uvijek prvi i često najveseliji, ali uvijek najgrlatiji od nas. I za savjet i za molitvu i za pjesmu.
PTSP-iovac – staložen, odmjeren mladi čovjek, uvijek svima na pomoći. Bakica- strpljiva, vesela i okretna žena koja ne komplicira i ne zahtijeva ništa posebno. Ljiečnice iz Splita, farmaceutkinja iz Rijeke, poslovni čovjek iz Hlebina, umirovljeni 81 godišnji svećenik koji je služio čitav život u Zemunu pa ga sad krasi blagost panonske duše, prijateljice Albanke što žele posjetiti grob svoje sunarodnjakinje Majke Tereze, svi, ali baš svi kao da smo se birali, a ne da smo se slučajno okupili. Ni jednog problema, ni jedne grube riječi ili nestrpljenja. I tako svih 15 dana. Naš okretni i dobro informirani vodič Goran nije se mogao načuditi.
Euforičan start
Krenuli smo iz Zagreba za Munchen, pa odatle noćnim letom za Delhi. Po dolasku, bez imalo odmora ali glasni i čili – u razgled grada starijeg od 2300 godina. Odmah i na „prvu loptu”: brutalno suočavanje sa nevjerojatnom gužvom i prividnim kaosom na cestama i ulicama. Prometni znakovi rjeđi su nego Svemirci, a većina vozila stara je brat-bratu pola stoljeća. Ljudi natrpani vise iz rikša, guraju se na krovovima prastarih autobusa od kojih većina nema ni retrovizora, a ni stakla na prozorima . To jutro smo vidjeli jedinu prometnu nezgodu na cesti. Pregaženu devu! Kod nas u Hrvatskoj, kad bi se tako vozilo i prometovalo, svi bi se svađali, mrgodno se gledali, psovali, a ovdje to je normalno stanje. Nema ljutnje. Nema svađe. Samo kaos!! A sve teče…
Vidjeli smo malo novog, a još više starog Delhija. Prve bazare, hramove, džamije. Obišli som hram Baha’i vjere kojeg svakodnevno pohode tisuće ljudi. Izgrađen je u obliku lotosa. Asocira na zgradu opere u Sidneyu u Australiji. Prošetali smo impozantnom Crvenom tvrđavom iz 17.stoljeća što se prostrla na obali rijeke Yamuna. Do mjesta gdje je kremiran Mahatma Ghandi nismo uspjeli doći. Cesta je bila poplavljena. Pukla je velika vodovodna cijev. Blato. Baš šteta.
Zirkamo kroz prozore autobusa i užasnuti gledamo siromahe koji žive uz rub ceste, prosjake, dječicu što sama lunjaju ulicama. Za čitavog boravka u Indiji nisam vidjela dijete sa pelenama. Tek u avionu na povratku. Drugoga dana zaputili smo se vlakom visoko na sjever… put Haridwara, a odatle prema Rishikeshu, mjestu koje je centar rišija, indijskih svetih ljudi. Prvi put vidimo i Ganges najvažniju rijeku sjeverne Indije. I to ne samo stoga što ona navodnjava krajeve kroz koje prolazi, već stoga što je doslovce žila kucavica i moderator čitavog životnog svjetonazora čak milijardu i 100 milijuna ljudi. Život Indijcima počinje i završava u Gangesu.
Rishikesh je Zapadu postao poznat još 60. godina prošlog stoljeća. Nisu ga proslavili ni brojni hramovi Vishnua i Shive, ni ašrami ni još brojniji joga centri – već Beatlesi. Oni su tamo hodočastili kako bi sreli Maharishija Maheshu Yogija.
Mi smo slučajno naišli na nešto nama znatno dojmljivije: sprovod… kremiranje mrtvaca na samoj obali rijeke. Prisutni su samo muškarci. Lomaču pali najstariji sin ili rođak. Nema suza. Dapače, zabranjeno je plakati. Zato žene i ne mogu prisustvovati obredu kremiranja. Nas je u Haridwaru impresionirao i večernji obred sa svjetiljkama Aarti što se svakodnevno događa na gatovima Gangesa. Tisuće cvjetnih košarica sa malom luči u sredini u sumrak se puštaju niz rijeku.
Muke sa nazivima
U praskozorje autobusom idemo dalje prema Agri i usput nas fra Josip Blažević poučava o mjestu gdje je rođen Krišna uz kojeg su vezani mnogi krišnistički pokreti i sljedbe: od Caianve do Bhaktivedante Prabhupande, osnivača u svijetu popularne Hare Krišna. Ni ne sluti da mi muku mučimo da zapamtimo bar imena gradova kroz koja prolazimo, a nekmoli da upamtimo sve te pokrete i sljedbe. No nas to ne „dira“ – atmosfera je u autobusu odlična. Moli se krunica, pjevaju se nabožne ali i sve druge pjesme. Pogotovo nam „leže” bosanske i dalmatinske. Glavna pjevačica je Irena. Ona ne samo da dobro pjeva, Irenu Indijci sa udivljenjem gledaju zbog njenih nebesko modrih očiju, toliko rijetkih u krajevima gdje svi imaju oči crne kao ugarak a blistave kao luč!
Još malo i eto nas u Taj Mahalu – najpoznatojoj građevini Indije.Očekivali smo nešto lijepo i velebno – ali ono što smo vidjeli i više je od toga. Baš kao što je veličanstvena bila i ljubavkralja Shah Jehana i njegove voljene kraljice. Rodila mu je 12 djece i umrla pri još jednom porođaju. Nije ju mogao prežaliti pa je njoj u čast dao sagraditi kompleks Taj Mahala. Čak 20 000 radnika gradilo ga je punih 18 godina. Veličanstveno bijelo mramorno zdanje urešeno minucioznim intarzijama u kamenu. Čini se kao čipka. Planirao je on i identičnu zgradu -antipod u crnom kamenu za svoje posljednje počivalište – ali ništa od toga. Istrošio se, vrijeme ga je pregazilo, a sin utamničio. Ostala je tek priča o velikoj ljubavi i zdanje koje ljepotom zaustavlja dah.
Prašuma „spasila” kama sutru
Prije no što sam krenula za Indiju moja prijateljica Maja poslala mi je mail sa fotosima iz Khajurahoa gdje su hramovi izgrađeni u razdoblju Chandela a poznati su po prekrasnim erotskim skulpturama. Sve poze i pozicije kama sutre. Napisala mi je: Ovdje te sigurno neće voditi tvoji fratri. Naravno da se prevarila. Obišli smo hramove posvećene Shivi i Vishnui sa nepreglednim niskama skulptura. Sačuvani su do današnjeg dana jer je oko njih svojedobno bujala džungla pa su tako ostalu skriveni od pljačkaša i svih inih rušitelja.
Nakon ushićenja ljepotom Taj Mahala i Khajurahoa slijedi novi šok. Stvarno šok. Ali ne od ljepote… već za naše zapadnjačke pojmove … od grozote. Dolazimo u Varanasi, jedan od sedam svetih mjesta hinduizma i jedan od najstarijih gradova na svijetu. Godišnje ga posjeti više od milijun hodočasnika. Čitav je grad, čini nam se, u blagoj sumaglici, dimu. Težak miris bijede, neimaštine, prljavštine i nekog teškog, tmastog vonja. Grad je posebno važan za hinduse . Mjesto je to predanih molitvi i ritualnih pranja na obalama Gangesa. Svake večeri i jutra. Pozdrav rijeci. Pozdrav suncu što ponire i izjutra se opet izdiže iz njegove vode. Tisuće i tisuće ljudi ondje dolaze da speru sa sebe grijehe, ali još i češće da umru na riječnim obalama. Vjeruju da, tko umre u Varanasiju na obali Gangesa, da će ostvariti „moksu” i osloboditi se od ciklusa reinkarnacije. Nadaju se oslobođenju od more ponovnog života. Zbog toga uz cestu kojom se drndamo u derutnim rikšama koje vuku mršavi i izmučeni muškarci, leže tisuće bijednih, bolesnih, umirućih…
Blagodat je za hinuduse kad ondje umru. Kremiranja je bezbroj. Lomače plamte. Cijena 50 dolara. One siromašnije spaljuju u krematoriju. Samo 10 dolara! A krematorij sliči na one u Aushvitzu. Smrad sprženog mesa i crni, gusti, teški dim. Slika koja se nikad ne može zaboraviti.
Kao na maturalcu
Idemo za Sarnath, sveto budističko mjesto, pa Gorakhpur i Kushinagar gdje je, kako legenda kaže, Buda održao prvu propovjed nakon što je doživo prosvjetljenje. Na tragu Bude obilazimo i Rajgir. I tu je on držao predavanja. U Bodh Gavi sve oko nas je narančasto ili zemljano-smeđe. To su tisuće budističkih monaha sa Tibeta, iz Nepala, Japana. Tamo je naime stablo kraj pagode Mahabodhi koja je uvrštena u UNESCO-vu kulturnu baštinu, a oni je štuju jer je to mjesto Budinog prosvjetljenja. Kako se bliži kraj našeg putovanja sve smo više uzbuđeni jer je pred nama Calcutta. Putujemo noćnim vlakom. Nečim što se vrlo uvjetno naziva „spavaćim kolima”. Istina, imamo ležajeve ali u kupeima ograđenim samo zastorima umjesto vrata .Imamo i ponekog žohara na zidu. No toliko smo umorni i raspoloženi da se nitko ne uzrujava zbog toga. Samo smijeh. Nađe se i poneki gutljaj rakije. Za dezinfekciju. Već poluprazne pljoskice idu od usta do usta. Nitko ništa slasno i ukusno ne čuva samo za sebe već dijeli sa svima. Baš kao na maturalcu. Jedino što većina nas nema 18, već 60-tak godina.
Calcutta! Grad blažene Majke Tereze. Grad nepojmljive bijede, prosjaka, jada. Još gore nego u Delhiju. Ali i grad najnesebičnije ljubavi. Ime Majke Tereze i njenih Misionarki ljubavi ovdje je pojam dobrote, plemenitosti, nesebičnosti. Poklonili smo joj se na grobu a i bili blagoslovljeni misom koju su ondje služili naši svećenici. Korizma je za nas počela na doista nezaboravan način.
Samo sat-dva vožnje od Calcutte je i selo Marija Polli (Marijino selo) u kojem je djelovao i gdje je sahranjen otac Ante Gabrić, najpoznatiji hrvatski misionar u ovim krajevima. Obišli smo mu grob, pomolili se, a don Josip Čorić donio je i bočicu vode iz Jadranskog mora.
-E moj Ante kako si daleko od svog mora, a nisi ga se ni naužio, promrmljao je, fra Čorić, izlivši tekućinu po grobu.
Nije to bila slučajna gesta. Zna se da je uz tijelo oca Gabrića položena bočica vode iz Jadranskog mora i gruda hrvatske zemlje koju je sa sobom donio još kad je kao mladi misionar došao u Indiju. Učinjeno je to po njegovoj izričitoj želji. Život je otac Gabrić proživio u Indiji, pomagao, prosvjetljivao, ali uvijek i tako daleko u srcu nosio ljubav za svoju domovinu.
Naša su dva tjedna studijsko-hodočasničkog, a bogme i ponekad i avanturističkog putovanja prošla. Sigurno ih nitko od nas nikad neće zaboraviti. Hrvatska nam se po povratku učinila ljepšom nego kad smo otišli.
OKVIRI
Ganges – grobnica Indijaca
U Indiji praktično nema pokapanja pokojnika. Kremiranje je uobičajeno. Drvo za potpalu i ceremonija koštaju oko 50 dolara. Lomača obično gori 3-4 sata, a potom obitelj skuplja pepeo i baca ga u vodu. Leševi muškaraca su zamotani u bijelu tkaninu a žena najčešće u narančastu. No kremiranje nije dopušteno svima. Djeca do 11 godine starosti, trudne žene i oboljeli od lepre se ne kremiraju. Trupla im se jednostavno bacaju u rijeku.
Vitki i gordi
Indijci su najčešće vrlo markantni ljudi. Posebno lijepe su žene. Očaravaju njihove garave oči i začuđujuće – obzirom na dramatično loše higijenske navike –očaravajuće bijeli zubi. Osim toga tamo praktički nećete vidjeti debelog čovjeka. Nije riječ samo o siromaštvu, već i o samom načinu prehrane. U pravilu su vegetarijanci. Riža i povrće se spravljaju gotovo bez masnoće ali sa, za nas nepojmljivom količinom začina. Pogotovo ljutih. Od mesa jedu ponekad piletinu i ribu. Onu iz Gangesa. Brrrrrr
Obvezatno cjenkanje
Cjenkanje sa trgovcima je obavezno. Uvredljivo je kupovati a ne sniziti cijenu. I to ne za 10 ili 20 posto već platiti tek trećinu ili najviše pola od deklarirane cijene.
Ponosni na Tagoru
Indijci su ponosni na svoje velikane. Pogotovo na Tagoru. Pjesnika, slikara, učenjaka. Dobitnika Nobelove nagrade za književnost
Zemlja velikih brojeva
U Indiji živi milijarda i 100 milijuna ljudi. Tako je makar bilo 2001. pri posljednjem popisu stanovništva. Gradovi od pola milijuna ljudi su ,,mali”gadovi. Glavni grad New Delhi ima oko 10,5 milijuna stanovnika, a Calcuta danju više od 20 milijuna, a noću oko 15 milijuna stanovnika.
Oprezno sa prosjacima
Prosjaci salijeću turiste na svim mjestima. Bili smo upozoreni da im ne dajemo novac jer da će tada na nas nagrnuti deseci i deseci. Moram priznati da mi se to činilo pretjeranim. Međutim, upravo je tako! Događalo se da netko dadne prosjaku poneku rupiju, a tada nahrupe mnogi. Jagma koja nastane je strašna. Ponekad i opasna. Trgaju vas za ruku, odjeću, pokušavajući nasilu izvući poneki novčić.
Istrijebljene mačke
Poznata je činjenica da u Indiji krave slobodno šeću ulicama i da ih nitko ne dira. Razlog je prozaičan. Vjeruje se: ako krava crkne u nečijem dvorištu ili u blizini kuće, to donosi nesreću. Ne kaže se uzalud, pa i kod nas, za sve koji misle da su nedodirljivi da su „svete krave“.
Jedina domaća životinja koju nikad nećete vidjeti u Indiji je – mačka. Sve su pobijene jer – kažu domaćini – donose nesreću.
Sestra Agnes iz Ivanca kraj Varaždina već godinama u Calcutti liječi i njeguje odbačene i napuštene, najsiromašnije među siromašnima, najbolesnije među bolesnima
Hrvatica u kući Majke Tereze
Većina stanovnika Calkutte zna gdje je Majčina kuća. Za mnoge žitelje tog , kako ga zovu „umirućeg grada” to je mjesto posljednje nade i utjehe. Ondje i danas živi duh Majke Tereze, Albanke rođene u Skoplju, a školovane neko vrijeme i u Zagrebu , koja je poniznošću, vjerom i požrtvovnošću oduševila čitav svijet. Osnovala je red Misionarki ljubavi i bez straha i ikakve pomoći pošla za Isusom . Godinama je skupljala umiruće po Calcuttskim ulicama, zbrinjavala napuštenu djecu, štitila i hranila hendikepirane. Danas Misionarke ljubavi djeluju u 130 zemalja svijeta. Red broji oko 5030 sestara. Majka Tereza dobila je 1979 Nobelovu nagradu za mir, a samo šest godina nakon smrti 5.rujna 1997 proglašena je blaženom. Sve nam je to smjernim glasom ispripovjedila sestra Agnesa, rodom iz Ivanca kraj Varaždina, koja ondje nesebično već godinama radi.
-Ne dolaze nam često hodočasnici iz Hrvatske, rekla je blagim glasom. Zato me vaš dolazak posebno veseli. Ovdje sam već devet godina. Dogodine ću vjerojatno po prvi puta otkako sam postala Misionarka ljubavi doći i posjetiti svoje u Ivancu. Takva su pravila. Svakih deset godina možemo poći svojima na tri tjedna. Otkako sam se zaredila nisam vidjela svoje roditelje, rekla je. Ispripovjedila nam je kako se živi i radi u kući Majke Tereze.
-Međusobno govorimo engleski, a kud god idemo trudimo se naučiti lokalni jezik. Tako i ovdje u Calcutti. Ne biramo mjesto gdje ćemo djelovati, već idemo kuda nas pošalju. Sada nas je ovdje 60-tak zavjetovanih i 80-tak koje su pripremaju primiti vječne zavjete. Ustajemo u 4,30 sati, nakon toga slijedi molitva, pa meditacija i časoslov. U 6 sati je sveta misa. Nakon doručka svaka od nas ide u apostolat, tamo gdje radi: u kuću gdje su smješteni bolesni i umirući, napuštena ili pothranjena djeca ili pak njegujemo hendikepirane, pripovijeda nam Agnesa. Potom slijedi ručak, pa opet molitva i apostolat. Predvečer klanjanje pred Presvetim.
Agnesa je još kao djevojčica osjećala želju da svoj život posveti Bogu. Ipak nije znala gdje i kako da to realizira. Čak je bila započela studij za socijalnu radnicu na Sveučilištu u Zagrebu. Uz smiješak je rekla da je bila čak i zaljubljena. No, ubrzo je spoznala jasne znakove koji su je upućivali na njen budući poziv.
– Odazvala sam se Isusu i sad sam tu. Sretna i predana Bogu i radu sa najjadnijima i najsiromašnijima. Imam roditelje, dva brata i sestru. Ona je karmeličanka. Vjerujem da ću ih slijedeće godine vidjeti u Hrvatskoj.
Naruči knjigu