„’Na zemlji nema ništa veće od mene: ja sam prst božji’ – tako riče grdosija [država]. I ne padaju pred njom na koljena samo magarci i kratkovidni!“ (F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra).
—
NAČIN uvođenja zdravstvenog odgoja u hrvatski odgojno-obrazovni sustav potvrdio je da demokracija u Hrvatskoj stoji na staklenim nogama. Neman komunizma još stoluje u srcima mnogih.
Zanemarimo sada sporni četvrti modus koji je (jedini) kontroverzan s gledišta vjerskih zajednica i opće moralnih zasada RH. Zanemarimo i njegove sastavljače (pedofilski lobij). Pretpostavimo i da bi pružanjem mogućnosti roditeljima da se izjasne oko izbora zdravstvenog odgoja ishod bio isti sadašnjem. Zašto onda toliki otpor uvođenju zdravstvenog odgoja?
Odgovor je nadasve jednostavan. Zdravstveni odgoj nije uveden demokratskim putem nego nametnut od strane vladajuće stranke metodom svojstvenom totalitarističkim režimima iz kojeg je Hrvatska, sada se potvrdilo, izašla nominalno ali ne i mentalno. I tu je kraj priče. Roditeljima NIJE PRUŽENA USTAVOM ZAJAMČENA MOGUĆNOST da samostalno odluče o odgoju svoje djece. To je njihovo Ustavom zajamčeno pravo: „Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece“ (čl. 63).
Naručena statistička istraživanja na koja se mediji referiraju sustavno odvraćaju pažnju s pravog pitanja. Ideološki je montirano pitanje: Jesu li građani za ili protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u odgojno-obrazovni program RH? Pravo je pitanje: Jesu li građani za ili protiv kršenja Hrvatskog Ustava kojemu je pribjegla vladajuća politička stranka u nametanju odgojno-obrazovnog programa zdravstvenog odgoja po vlastitoj volji? No, to se pitanje uporno zaobilazi. Jedino je Hrvatski helsinški odbor potvrdio svoju samostojnost i jasno izjavio da je uvođenjem zdravstvenog odgoja na ovaj način Vlada RH povrijedila: Članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a; “(…) 3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu.”; Čl. 2. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: “Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim filozofskim uvjerenjima.”; Rezoluciju 1904 (2012) Vijeća Europe od 4. listopada 2012. g. o pravu na slobodu izbora u obrazovanju u Europi (“The right to freedom of choice in education in Europe”) – rezolucija se poziva na čl. 2. Prvog protokola (v. ad 2); Konvenciju o pravima djeteta.
Povlačenje analogije između školskog vjeronauka i uvođenja zdravstvenog odgoja u škole još je jedna od jeftinih demagogija vladajućih. Školskom vjeronauku različitih vjerskih zajednica, da bi ušao u učionice, prethodili su metodološki, pedagoško-znanstveni i pravni koraci koje zahtjeva demokratski uređeno društvo. Uveden je kao izborni predmet, dakle svaka vjeroispovijest ima vjeronauk po vlastitom izboru, ostalima je ponuđena etika. Nikome ništa nije nametnuto. Zdravstveni odgoj, međutim, kao što je i prije nekoliko godina neuspio pokušaj s jogom, nametnut je uz izostanak javne rasprave i nepristrane recenzije programa od strane neovisnih tijela. Uz to nije predviđena alternativa. I tu je srž problema.
U Hrvatskoj je prekršen Ustav, i nitko od vladajućih to ne želi priznati. Samo to želimo reći. Pojedinci stidljivo priznaju da Crkva ima pravo iznošenja vlastitih stajališta, kao i svi drugi čimbenici demokratskog društva, i da mora biti spremna na kritiku s kojom se treba znati nositi (Crkva se kroz svoju dugu povijest naučila nositi i s progonima a kritike nikada ni nije bila pošteđena), ali sami ne prihvaćaju kritiku, niti priznaju: prekršili smo Ustav! Jer, poštivanje Ustava značilo bi omogućiti roditeljima da izaberu. Pravo na izbor. Pa makar i pogrešan. Baš kao što je demokratsko pravo svih punoljetnih građana da izaberu vlast. Pa makar i pogrešnu. No, to je njihovo demokratsko pravo. Totalitarni režimi sebi zadržavaju pravo da znaju što je najbolje za narod kojega zato ništa niti ne pitaju. No, djeca u demokraciji nisu vlasništvo države, nego roditelja, a država je dužna slušati odluku roditelja koji su državi povjerili mandat.
Novinarka Karolina Vidović-Krišto u aferi zdravstvenog odgoja spasila je čast novinarske profesije, makar je bila okružena samim beskičmenjacima i ideološkim poslužnicima koji su škripali zubima pred svim bjelodanim argumentima koji su raskrinkavali pedofile, dolazili argumenti protiv pedofila s desna (Judiht Reisman) ili s lijeva (Timothy Tate). Začepili su uši da ne čuju istinu. Bili su slijepi kod zdravih očiju. Cilj im je bio diskreditirati govornike. Lijepili su etikete „pseudoznanstveno“, „homofobno“, „kaptolsko“ (uvredljivima će se baviti odvjetništvo). Kršćanofobi su izašli iz svojih rovova. Skinuli su svoje maske. Sabotaža filma u Cinestaru, otkazivanje predavanja na Filozofskom fakultetu, „sačekuša“ na Pravnom fakultetu, prozivanje Katoličke crkve za indoktrinaciju mladih, podvizi su naših vlastodržaca i bezbožaca koji su od povjerene im vlasti napravili idola kojemu se klanjaju. U ime sekularizma bore se protiv pristupa religiji u javni život, ali od liberalnog humanizma stvorili su religiju koju nameću kao jedini javno legitiman svjetonazor kojega moraju prihvatiti svi građani makar on odražavao stav manjine. Iz te perspektive liberalnog humanizma kao jedine službeno prihvaćene društvene religije njezini protagonisti si uzimaju za pravo da sve druge religije kritiziraju kao religije koje su isključive, dogmatske i konzervativne. Referiranje na pluralizam mišljenja u području prosvjete i znanosti sekularnim humanistima služi kao alibi za protjerivanje svih religija iz javnog života. Uskraćivanje davanja prostora religijskom stajalištu unutar seksualnog obrazovanja opravdavaju tvrdnjom kako je biološko tumačenje znanstveno i u potpunosti objektivno. Ernest Becker i psihoanalitičar Otto Rank smatraju, međutim, da dječja pitanja o seksu zadiru puno dublje od biologije: „Pitanja što ih dijete postavlja o seksu, prema tome, u biti se uopće ne odnose na seks. ona se odnose na značenje tijela, na strah od življenja s tijelom. Kad roditelji daju iskren i jednostavan biološki odgovor na pitanja o seksu, oni uopće ne odgovaraju na djetetovo pitanje. Ono želi znati zašto ima tijelo, odakle mu ono, i što za biće koje je svjesno samoga sebe znači biti ograničen tijelom. Ono pita o konačnoj tajni života, a ne o mehanici seksa.“
Na kraju valja odati priznanje udrugama Vigilare i Grozd koje su neumorno, samoinicijativno, i o vlastitom trošku, digle glas u zaštitu djece. To je pravo i dužnost roditelja. Da znaju tko je sastavljao curriculum zdravstvenog odgoja po kojemu će biti odgajana njihova djeca, da budu informirani o njegovom sadržaju, i da ga oni sami odobre. Kad to bude moguće, Hrvatska će biti demokratska država, Ustav poštivan.
Naruči knjigu