ZNAMENITI SUSRET:
FRANJIN RAZGOVOR SA SULTANOM

[Preuzeto sa: http://spiritodiassisi.wordpress.com/hrvatski/ (14. rujna 2012.).]

Autori: Kathy WARREN, OSF i John PETREKOVIC, OFM Cap
Izvor: http://spiritodiassisi.wordpress.com/hrvatski/

Sljedeći prilog može biti dio razmišljanja na temelju pripovijesti o Franjinu susretu sa sultanom Malek el-Kamilom u Damjeti 1219. godine (Usp. 1Čel 20,57, 2Čel 30, LM 9,5–9, LM 11,3). Drugi izvori u svezi s time navode poglavlje 16 te poglavlje 22,1–4 Nepotvrđenoga Pravila (NPr). Ovo potonje se ponekad označava kao Franjina oporuka iz 1219. pisana prije njegova odlaska na Istok. Ona sadrži Franjino viđenje o bezuvjetnoj ljubavi prema svim ljudima, čak i prema onima koje se smatra »neprijateljima«.

(Dok razgovaraju, Franjo i Sultan stoje svaki na svojemu podiju, čitajući svoja razmišljanja. Govor treba biti prirodan i ne ukočen ili formalan.)

Sultan: Pomalo sam iznenađen da si uspio doći do mene kroz prve crte bojišnice, sveti čovječe.

Franjo: I ja sam iznenađen što te vidim, Sultane, mislio sam da ću sigurno doživjeti sudbinu mučenika.

Sultan: Doista, to nipošto nije bilo isključeno.

Franjo: Mučeništvo ima visoku cijenu!

Sultan: Nažalost, obojica imamo duge tradicije mučeništva. Naučio sam, ipak, da mučeništvo po sebi nikada nije vrlina.

Franjo: Dakako. Moja braća pokušavaju već više od pet godina uvjeriti tebe i tvoj narod da se prestanete odupirati i da prihvatite vjeru u Isusa Krista. U Maroku su neki prije tri godine to skupo platili.

Sultan: Kako sam čuo, bili su silno uporni da obrate Marokance. Izazvali su ljude koji su im spremno omogućili žuđeno mučeništvo.

Franjo: Točno. Bit je u ovome: mučenici rijetko imaju priliku voditi dug, iskren razgovor sa svojim protivnicima. Da su međusobno razgovarali i učili poštivati jedni druge, možda bi se i mučeništvo pokazalo zastarjelim poput gradnje piramida.

Sultan: Znači, ti si došao razgovarati?

Franjo: Ne vidim nijedan drugi način kako bismo se razumjeli. A ti?

Sultan: Ali, osim pokušaja da jedan drugoga obratimo na pravu vjeru, o čemu drugo imamo razgovarati?

Franjo: Glas o tvojoj mudrosti daje ti prednost. Učio si među nama, prijatelj si našem caru, žeđaš za znanjem i istinom. Znam da imaš toliko toga što mogu naučiti.

Sultan: Znači, došao si učiti, a ne poučavati?

Franjo: Postoji li bolji učitelj od onoga koji zna kako učiti?

Sultan: Za tako malog čovjeka kao što si ti, već sâm imaš neko iskustvo mudrosti.

Franjo: Nisam u to siguran. Upravo sam ulazeći ovamo imao tisuću pitanja: zašto su tvoji vojnici bili tako ljubazni prema meni, zašto si dopustio da prođem svaku nadzornu točku, zašto su se svi zaustavili na molitvu i dok smo mi išli prema tvom taboru, zašto su svi držali te tespihe u rukama, zašto su mi se poklonili s poštovanjem, zašto je njihova vjera izgledala tako vjerodostojna…

Sultan: Da, da, razumijem, imaš puno pitanja.

Franjo: Nosim u sebi puno pitanja. Čovjek bez pitanja čovjek je zatvorenih očiju, čini mi se.

Sultan: Naprotiv, ja sam uvijek mislio da vi kršćani za sve imate odgovore, premda naravno znam da jedva obuzdavate umišljeno-pravedne fanatike!

Franjo: Usuđujem se reći da tvoj odgovor pokazuje znakove poniznosti, a to je vrlina koju jako volim. Kako to da mi pronalazimo tako jednostavne odgovore na tako zamršena pitanja?

Sultan: Obojica se borimo da očuvamo svoje svete zemlje od oskvrnuća. Teškoća je u tome što ti vjeruješ da je sada mi oskvrnjujemo, a nama je odbojna pomisao da biste je vi mogli osvojiti i još više oskvrnuti! Bitka se nastavlja! Teoretski, uz dovoljne izvore novca i mržnje mogli bismo nastaviti ovu bitku, ubijajući jednog po jednog bezbožnog poganina (ovisi, naravno, tko su pogani), sve dok ne preostane nitko osim tebe i mene koji ovdje stojimo. S toga gledišta, tko bi pobijedio?

Franjo: Koja je tu korist od pobjede?

Sultan: Ako ja pobijedim, bit ću siguran da je Alah slavljen i da će se svi narodi samo njemu klanjati.

Franjo: Očito je onda da ti ne želiš mir, nego samo pobjedu.

Sultan: A koja je razlika? Ako možemo označiti kraj ovom groznom bratoubojstvu – a ovaj sukob to jest, i ti to znaš – ako možemo zaustaviti ovo besmisleno krvoproliće, konačno ćemo imati mir.

Franjo: Ali, Sultane, gospodine, ne možete pri zdravoj pameti vjerovati da je mir jednostavno isto što i pobjeda – kao da će doći vrijeme kada više ne bi bilo sukoba? Tvoja će »pobjeda« donijeti samo mržnju i neprekidna nastojanja oko odmazde – ne mir. Poznato ti je već da se nijedna pobjeda ni mir ne ostvaruju kada jedna strana tobože »pobijedi«.

Sultan: Ustao sam protiv većega neprijatelja nego što sam zamišljao!

Franjo: Ti si ustao samo protiv brata.

Sultan: Bar da jesam! Kad bismo barem mogli djelovati iz spoznaje da potječemo od istoga Stvoritelja! Kad bismo samo mogli promatrati jedni druge očima Velikoga i Jedino Svetoga.

Franjo: Sada počinješ razumno govoriti. Napokon si prestao govoriti o pobjedničkim igrama i odlučio govoriti o stvarnosti.

Sultan: Stvarnost? Stvarna je krv koju svaki dan vidim. Krv curi iz sinova, muževa, stričeva i ujaka stvarnoga čovjeka. Iako su njihove misli prije smrti bile misli srdžbe ili mržnje ili pravde prema silama mržnje, uvjeravam te da nijedna njihova zadnja misao to bila nije. Kako je život istjecao, zacijelo su se morali pitati: »Koja je cijena?« Stvarnost je riječ zabranjena na bojnom polju. Ako bismo razmišljali o stvarnosti, ne bismo jedni druge pozdravljali iz ovih paklenskih rovova. Svi bismo pošli kući onima koje volimo i u sigurnosti njegujemo.

Franjo: Sigurnost, koja je ipak nesigurna i varljiva, ako mi ne zamjeriš što govorim, Sultane. Sigurnost čega? Iz čega? Koliko dugo? Ako nismo u miru sa svojim Bogom i ne poznajemo mudrost ljubavi za svoje bližnje – sve bližnje – nikada nećemo imati sigurnosti koja dolazi samo od ljubavi prema oboma, prema Bogu i bližnjemu. Neobično, ali otkrio sam sigurnost što se javlja samo kada nisam siguran, kada živim i služim drugima onako kako drugi traži i želi od mene.

Sultan: Ima nešto duboko u toj nesebičnosti! Kada će naše svijesti postati tako sućutne da djelujemo na sprečavanju ljudske bijede umjesto da je osvećujemo?

Franjo: Napokon vidim da ti i ja imamo zajednički cilj: držati Boga izvan ovoga groznog rata, vođenoga u ime Svemogućega!

Sultan: Zašto veličamo igre koje igramo tražeći božansko jamstvo?

Franjo: Barem sada razgovaramo o pravom miru…

Sultan: …i pravoj pobjedi.

Franjo: Može li itko pobijediti ako naš Bog gubi?

Sultan: I može li Alah uopće proglasiti pobjedu dok njegove kćeri i sinove ubijaju u mukama?

Franjo: Vidiš! I ti postavljaš pitanja? Kad bi barem naš svijet imao hrabrosti živjeti svoja pitanja. Znam da ti priznaješ moga Gospodina i Učitelja kao velikoga Proroka i znam da možeš cijeniti njegovu svetu riječ nama upućenu: Ako ne umremo sebi da bismo živjeli za Boga i bližnjega, ako sjeme ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo zrno pšenice – osuđeno da zaglibi u zemlji.

Sultan: A ako umre, zapravo se rađa za život iznad zemlje.

Franjo: Da. Ljubav nije umrla na križu: jednostavno je izabrala da se ne bori i rodila je ljubav koja nikada neće umrijeti.

Sultan: Prava i vječna ljubav, Stvoriteljeva ljubav, za koju je dragocjena svaka čestica onoga što je Stvoritelj naumio.

Franjo: Govoreći o Stvoriteljevim naumima, nije li sve sadržano u jednoj riječi, jednoj stvarnosti: MIR! MIR – jedno od Božjih imena?

Sultan: Uistinu! Uistinu je tako i naš mi razgovor pomaže povjerovati da je mir moguć. Zato slavim Alaha!

Franjo: Da! Naš razgovor potaknuo je u meni puno više veličanstvenih pitanja o Božjoj dobroti – iznad onoga što nikad nisam držao mogućim! Ja tako želim tragati za odgovorima. Pitanja me uvijek vode na mjesta na kojima nikad nisam bio i ljudima dragocjenim poput tebe.

Sultan: Malo je ljudi od kojih mogu čuti takve riječi i vjerovati u njihovu iskrenost.

Franjo: Sultane, ja sam siromašan čovjek. Nemam ti što ponuditi osim svoje iskrenosti.

Sultan: Zahvaljujem ti, stoga, u svoj poniznosti. Da te nisam večeras pustio u tabor, nikada ne bih doznao kako kršćanin može biti dragocjen.

Franjo: Tko zna što možemo otkriti kada dopustimo da se međusobno upoznamo.

Sultan: A što je istraživanje negoli putovanje na koje svi možemo poći kad uđemo u otajstvo Alaha, uvijek više nego što mislimo da je moguće i uvijek manje od onoga što naslućujemo.

Franjo: Da! Toliko je tajnovitosti i veličanstva u našem Dobrom Bogu! Zahvala dolazi tako lako s usta onih koji prepoznaju oboje: Božju dubinu i jednostavnost.

Sultan: Zaista! Veličajmo zajedno i upoznajimo našega Dobroga i Milosrdnoga Boga! Hoćemo li?

 

Franjo i Sultan zajedno mole:

Ti si Jedini Bog koji čini čudesna djela.

Ti si ljubav, milosrđe. Ti si mudrost, poniznost. Ti si strpljenje, Ti si ljepota, Ti si krotkost, Ti si sigurnost, Ti si odmor.

Ti koji si Milosrdan, Pravedan, Blag, Ti koji si neizmjerno Dobro, Milosrđe, Svepraštajući, Ti koji si brižan, Plemenit, Onaj Koji ljubi.

Sva hvala je Tvoja, Najveće Milosrđe, Najveći Tješitelju.

Ti si naša radost, sreća i naša nada. Ti si pravda, umjerenost, sve naše dostatno bogatstvo. Ti si naš zaštitnik, čuvar i branitelj.

Ti koji si Istina, Snaga, Hvaljen, Ti koji daješ Život, Obnovitelj, Život, Ti koji si Uzvišen, Vječan, Svemoguć i Svet.

Sva hvala je Tvoja, Najveće Milosrđe, Najveći Tješitelju.

Ti si snaga, odmor, Ti si naša nada, Ti si naša vjera, naše milosrđe, Ti si sva naša dragost, Ti si naša vječnost.

Ti koji si Čuvar, Odan, Zaštitnik, Ti koji si Svjetlo, Vodič, Sveprisutan. Ti si Dobro, Sve Dobro, Najveće Dobro: Veliki i čudesni Bože, svemogući Bože.

Sva hvala je Tvoja, Najveće Milosrđe, najveći Tješitelju, Jedini.